Pražnjenje kolektivne svijesti

Bitefov “Patriotic hypermarket” u režiji Dine Mustafića o srpsko-albanskim odnosima

Bauk kritički intonirana teatra i dalje kruži postjugoslavenskim prostorom: što je više oficijelno kazalište traljavo i kukavičko, to se veći inat i drskost vide u predstavama koje zabadaju prst u oko prilikama u kojima živimo. Jedna od njih je “Patriotic hypermarket”, nedavno premijerno izvedena u beogradskom Bitef teatru. Predstava koja govori o Srbima, Albancima, mržnji i ratu na Kosovu temelji se na dramskom tekstu koji su napisali Milena Bogavac iz Beograda i Jeton Neziraj iz Prištine, a režiju potpisuje Dino Mustafić. No, ponajprije je važna stoga što u njoj, prvi put nakon 25 godina, igraju glumci iz Beograda i Prištine te što se, uz nemali rizik, igra i u jednom i u drugom gradu. Svi glumci odreda – Ema Andrea, Slobodan Beštić, Kushtrim Hoxha, Dubravka Kovjanić, Milutin Milošević i Bajrush Mjaku – već su dobili prijeteće poruke, svatko od svojih sunarodnjaka, zato što igraju u problematičnom komadu i zajedno s “ljutim neprijateljima”.

Nitko nije nevin

“Patriotic hypermarket” ne temelji se na političkoj provokaciji, nego na traumatičnoj potrebi Srba i Albanaca da se uopće susretnu i da, putem ove predstave, čuju drugu stranu. Politički, tragedija Kosova je i u tome što je slika onoga drugoga u srpsko-albanskom sporu uglavnom obojena crnim, premda je u novijoj povijesti bilo malo prilika da jedni drugima u lice kažu što misle. Ili, kako reče koautorica teksta Milena Bogavac: “Pristala sam raditi u ovom projektu jer sam imalo vrlo određen stav o Kosovu, iako ondje nikada prije nisam bila.”

Predstava počiva na tezi da je politika oko Kosova neka vrsta omamljujućeg supermarketa, u kojem obične smrtnike šopaju šovinizmom i mržnjom, nakon čega u pravilu slijedi prljavi rat i gomila ratnih zločina, a političari već nekako jedni s drugima izlaze na kraj. Druga vrijednost predstave je što u njoj ni obični ljudi, Srbi i Albanci, nisu prikazani nevinima: jedni nisu htjeli znati ono što su morali znati, a drugi su pristali vjerovati u ono u što nisu morali vjerovati. Na kraju se i jedni i drugi sreću na goloj ledini, da jedni drugima kažu kako ista vrela krv teče njihovim žilama, kako uglavnom hrle za nakaradnim idejama, a poslije se osjećaju razočaranima i prevarenima.

Terapeutski efekt

Predstava protječe u jurnjavi kolicima po tom simboličnom supermarketu, a glumci u nekom nadrealno grotesknom ritmu pričaju osobne priče vezane uz strahove i zablude života na Kosovu ili o tome kako se to Kosovo vidi očima onih koji ga ne priznaju kao državu. Iz iskustva samih glumaca, rad na predstavi bio je više nego ljekovit: na probama su jedni drugima govorili činjenice koje najradije ne bi čuli. Iz toga napetog procesa izrasla je scenska igra koja nije plakat općega humanizma, nego tegobna priča u kojoj sudjeluju oni koji i osobnim iskustvom kreiraju autentični mozaik krvavoga kosovskog rašomona. Ili, kako je zapisao Jeton Neziraj: “Kada smo Milena i ja počeli da pišemo, slali smo jedno drugom scene koje nismo mogli podnijeti. To nije bilo samo naše lično pražnjenje, nego pražnjenje kolektivne svijesti pune predrasuda i mržnje prema drugima.”

Konačna vrijednost ove vrlo dobre izvedbe je što terapeutski djeluje kako na izvođače, tako i na publiku. Na licima glumaca se vidi da su prošli proces razumijevanja političkog problema i tolerancije ljudi druge nacionalnosti, a na licima uglavnom mlade publike da je stigla u zadnji čas: zaglušujući bubnjevi patriotskog supermarketa i dalje rade punom parom i na jednoj i na drugoj strani.