Prenapregnuta konstrukcija
“Majke”, film Milča Mančevskog
Mnogi su nasjeli Milču Mančevskom nakon debitantskog filma “Prije kiše”. Zlatni lav u Veneciji, nominacija za Oscara, pregršt drugih nagrada i nominacija, hvalospjevi kritičara, sve to trebalo je upućivati na novu, izvanredno darovitu autorsku osobnost evropske kinematografije. No pronicljiviji pogled već je tada mogao uočiti kako silan uspjeh makedonskog sineasta ponajprije počiva na kombinaciji atraktivnog dizajna, garniranog znatnom dozom balkanske egzotike, i oportunističke političke poruke o primitivnim plemenskim brđanima kao ključnom uzroku raspada multikulturalne Jugoslavije. Rijetki kasniji Mančevskijevi filmovi, odreda neuspješni, pokazali su da se ispod atraktivne vizualne površine vrlo malo nudi, a da je i to što se nudi uglavnom nedoraslo pretenciozno. Četvrti autorov ostvaraj, “Majke”, potvrđuje da u Mančevskom ima stanovitog kreativnog potencijala, ali i da je riječ o autoru kojem nedostaje sposobnost tvorbe cjelovito potentne strukture.
Tri priče
Nakon prethodnog, linearno narativnog filma “Sjene”, Mančevski se vratio tzv. razlomljenoj naraciji prvih dvaju filmova. Dok je u “Prije kiše” kombinirao tri vremenske razine suvremenosti ciklički ih ispreplićući, što je bilo u skladu s tadašnjim art trendovima, a u “Prašini” povezao suvremenu njujoršku priču s prošlosnom makedonskom, u “Majkama” opet nudi tri priče, ali posložene na drugačiji način nego u prvijencu. Sve tri priče su suvremene, no događaju se na različitim prostorima: prva u Skopju, druga u umirućem planinskom selu Mariovu, treća u Kičevu. Također, posložene su po načelu vremenske progresije: prva je najkraća, treća najdulja. A prisutna je i rodna raznolikost: prve dvije priče su igrane, treća i najdulja je dokumentarna. Srećom, upravo najdulja priča je i uvjerljivo najbolja te se postavlja pitanje zašto je autor nije tretirao kao zaseban dokumentarni film.
Odgovor leži u njegovoj ranije spomenutoj pretencioznosti. Umjesto da se zadovolji izuzetno zanimljivim i snažnim dokumentarcem o znamenitom slučaju serijskog ubojice i silovatelja, novinara Vlade Tanevskog, koji je izvještavao o zločinima koje je sam počinio (vjerojatno jedinstven slučaj u povijesti kriminala), a potom skončao bizarnim samoubojstvom u zatvoru (sumnja da je posrijedi zapravo bila likvidacija izazvala je stanovite prijepore o tome je li Tanevski doista bio ubojica, u što uostalom njegova supruga nikada nije povjerovala), Mančevski tu uznemirujuću, istovremeno brutalno naturalističku i ironičnu priču postavlja kao zaključno poglavlje šireg filmskog projekta, čija bi provodna nit trebao biti motiv majki.
Mehaničke poveznice
Problem je, međutim, što je taj motiv posve mehanički uveden i naprosto ne funkcionira kao poveznica. Da bi se nekako osnažila veza među segmentima, poseže se i za motivom snimanja – u prvoj priči o dvjema djevojčicama koje lažno svjedoče o manijaku pedofilu, jedna od njih mobitelom snima svoje nove tenisice; u drugoj mlada filmska ekipa snima dokumentarac o izoliranom selu s dvoje stanovnika; u trećoj pak gledamo pravi dokumentarac koji uključuje i obiteljske, policijske, sudske i televizijske snimke. Također, prvu i treću priču povezuje motiv seksualnog prijestupa, odnosno zločina, no sve te veze jako su nategnute te cjelina ostavlja dojam nepotrebne iskonstruiranosti.
Šteta, jer samostalni dokumentarac o serijskim ubojstvima u Kičevu bio bi jedna od glavnih atrakcija ZagrebDoxa kao glavnog postjugoslavenskog dokumentarističkog festivala, dok “integralnu” verziju u kinu “Europa” gleda desetak ljudi po projekciji.