Rehabilitacija naše štampe?

Da su tzv. masovni mediji u nas dio problema, a ne dio rješenja u suočavanju društva s korupcijom, to je već ušlo u opću svijest građana. Reducirano na kumsko-korporativnu problematiku nepoštenih poslova, čak i po važećim – rentijerskom kapitalizmu tako naklonim – propisima, to pitanje već puni novinske (internetske) stupce. No, ono što u tom doziranom prokazivanju “konkurencije” ne daje niti jednom pojedinačnom mediju ili grupi količinu aure potrebne da ispliva iz negative u pozitivu društvene uvjerljivosti, jest pretjerano očita jednostranost u izboru meta. Rade se kampanje protiv “njihovih”, a ne dira se “svoje”. Pritom ne mislimo samo na investitore u doslovnom, novčanom smislu riječi. Jer, tu se uvijek radi i o političkim investicijama! Da ne kažemo i sigurnosnim. A ta osiguranja povezuju naoko udaljene institucije za održanje reda i mira u društvu, kao što su bankarske s jedne, i vojne i policijske s druge, a u biti iste strane elita vlasti. Još malo apstraktnije: radi se o investicijama u simbolički kapital za koji se želi i moli, unutar borbi koje se odvijaju među frakcijama buržoazije, da bude, kada god je to moguće, na istoj liniji s novčarskim.

Nije, dakle, problem u tome što sada svi govore kako je izdavač EPH-a preko poslovanja svoga gazde Ninoslava Pavića upleten u poslove špekulacijama zemljištem na kojem se nalazi tvornica Kamensko. Nije problem niti što je sve to dio umreženih špekulacija u kojima se – sasvim u svjetskom trendu – trguje Pavićevim dugovima, preusmjeravanjem istih od Kutle prema Todoriću. A oba posljednja su, jedan neuspjelo, drugi za sada uspjelo, glavni distributeri štampe u Hrvatskoj! Problem je što se istom pažnjom sada ne analiziraju i drugi privatni i državni izdavači štampe u nas (slučaj s portalima postaje, kako neki od njih i sami imaju rastućih poslovnih ambicija, donekle sličan). Uzmimo, primjerice, drugoga po veličini oligopolista – austrijsku Styriju. Taj koncern u pretežnom vlasništvu austrijske Katoličke crkve uspio se od malog lokalnog izdavača širenjem na Balkan prometnuti u multinacionalnu korporaciju. Čime? Zaradom svećenstva na prodaji oprosta grijeha višim slojevima u Austriji?

Hoću reći: očito je u svih komercijalnih medija, kakvi su danas posvuda, na djelu sprega između njih, represivnih aparata države i ukupne političke klase. U tom trokutu čine se usluge i protuusluge, čas za jednu, čas za drugu frakciju, među vladajućima. A to ovdje, na poluperiferiji kapitalističkog sistema, znači za sve više neproizvodne frakcije vladajuće buržoazije (da, u nju spadaju i vrhovi svih crkava – pa nisu oni valjda proleteri?).

Sve ovo ne znači puko jednačenje svih izdavača, zazivanje noći u kojoj su sve krave crne. Iako je među buržoaskom štampom – a to je 99 posto produkcije s Todorićeva kioska, štampe koja brani interese vladajućih jedan posto – teško u tom pomračenju u podne pronaći šarenu kravu. Lažno šarenilo kioska razotkriva stvarno sivilo plesa na jednoj žici – onoj vladajućih, koji iz svoje vlasti isključuju sve veće mase stanovništva.

Sve ovdje skicirano nije, naravno, ni po čemu originalno naše. Britanski über-Pavić zove se Rupert Murdoch i kralj je tabloidnih medija (štampe i elektronskih te internetskih). I kada je sredinom prošle godine pukla afera s prisluškivanjem mobitela mase navodno važnih i nevažnih ljudi, pale su i neke žrtve. Jedan tabloid – “News of the World” – platio je aferu glavom, protiv nekih od vodećih zaposlenika u tvrtki otvoreni su krivični postupci. Sudi se i nekim policijskim oficirima, a jedan visoki dao je otkaz. Niti jedan političar zbog stanja britanske štampe nije ozbiljno stradao! Nekima od najmoćnijih se nakratko smanjila popularnost. I to je sve. Dapače, oni su mogli, poput Eda Milibanda, konformističkog sina nekonformističkog ljevičarskog oca Ralpha (koji je o moći korporativnih medija nadahnuto pisao još 1970-ih u knjizi “Država u kapitalističkom društvu”), grmjeti kako sada naprosto treba “slomiti moć medija”?!

Nedavni gost zagrebačke tribine o politikama štednje, komercijalizacije javnog sektora i privatizacije dobara, održane u Multimedijalnom institutu Mama, profesor na Univerzitetu Goldsmiths u Londonu, Des Freedman, bavi se pozorno odnosom medijske i političke moći u Britaniji danas, o čemu piše i članke. Njegovo je mišljenje da je afera s prisluškivanjem bila odlična prilika kada se otvorilo pitanje neodrživog stanja u medijima. Iz toga su nastali ili oživjeli ne samo formirani parlamentarni odbori, već i civilni pokreti za reformu medijskog prostora, poput Komiteta za medijske reforme (Committee for Media Reform) i drugih. Tribine koje su oni organizirali otvarale su teme poput: Je li bitka za neovisno novinarstvo odvojiva od bitke protiv kapitalizma? Kako osigurati dostupnost vijesti koje su stvarno od javnog interesa u šumi komercijalne nebitnosti? Kada pojačana regulacija medijskog prostora jest, a kada nije rješenje problema (zalaganje za regulaciju koja negira tržište!)? Kako osigurati da se pravo na odgovor u medijima napadnutih pojedinaca, grupa, institucija, shvati (zakonski) ozbiljno? Stanemo li samo na pobrojanom, vidimo koliko je to različito od domaće rasprave medijskih radnika, koji možda i mogu sindikalno kukati nad svojim, od strane spomenutog trokuta – gazda, političara i represivnih aparata države – razvlaštenim položajem. Ali iza toga odmah obavještavaju iste te vladajuće da će, dođe li ikada u nas do značajno djelatnog socijalističkog i komunističkog pokreta, oni o njemu objektivno (čitaj: u interesu vladajućih) izvještavati!

Ono što je svima u Britaniji jasno, toliko da u nas, gdje su euroatlantske integracije uzor vladajućima, to nitko i ne zna artikulirano izgovoriti, jest da “intervencionizam” u medijskom polju znači nešto jednostavno: vlada mora osigurati uvjete za demokratsko novinarstvo! Čini li to ona u Britaniji? Čini li to u euroatlantskoj polukoloniji zvanoj Hrvatska? Pa tu već na Todorićevom kiosku, koji polako puca po šavovima svoje rentijerske podobnosti, piše da ne. Zato se moramo zapitati: je li naš zadatak učiniti sve da se rehabilitira, etički i u svakom smislu, propala legitimnost naše štampe? Da se ona “pročisti” od prevelikog utjecaja neuračunljivih privatnih snaga, koje možda i dozvoljavaju da se ponekad piše o koruptivnosti globalnog kapitalizma kao takvog, ali samo zato da bi nas i dalje varale tom istinom? Ili je ponovno sazrelo vrijeme za alternativu buržoaskoj štampi u obliku pokušaja stvaranja jedne proleterske protujavnosti?