Rijeka živi mnogo života

Film “Bosanoga (sasvim slučajna smrt)” autorice Morane Komljenović privukao je na posljednjem ZagrebDoxu veliku pozornost publike i žirija, koji mu je dodijelio posebno priznanje. Kroz priču o riječkom hipiju Nenadu Vižinu, kojeg je 1981. ubila policija samo zato što je bio drugačiji, dan je uvid u jedno razdoblje, ali i u brutalnost i netrpeljivost u jednom gradu.

Zašto se Riječani tako često bave svojim gradom i njegovom rockersko-punkerskom prošlošću?

Već dugo ne živim u Rijeci i doista ne znam koliko se Riječani bave novovalnom prošlošću grada: čini mi se da kraj sedamdesetih i početak osamdesetih više zanima one koji Rijeku plošno doživljavaju, koji je žele vidjeti samo kao “slobodarsku” i “buntovničku” u vremenu koje nije dopuštalo i ne dopušta mnogo nade. Takva ju je percepcija izdvojila iz jugoslavenske, pa i postjugoslavenske uravnilovke, ali to je daleko od prave istine. Rijeka živi mnogo života, osamdesete i punk-buntovništvo samo su jedan od njih, a nostalgičari koji je uporno definiraju kroz novovalnu prizmu nasilu joj pokušavaju nadjenuti nešto što joj danas ne pripada. Lekcije iz prošlosti odavno su izblijedjele, ostao je samo folklor: riječki rock, riječki pečat, riječki bunt. Rijeka je uvijek bila svoja, ali ne onako kako je se danas vidi – nije ona pružala otpor zbog osjećaja pravde, nego zbog borbe za vlastiti život, za vlastiti identitet. Opetovano evociranje prošlosti, naglašavanje slobodarstva, posebice u rokerskom smislu, besmisleno je i pogrešno. “Bosanoga” se dotakla Rijeke osamdesetih da pojasni kontekst u kojem se događa priča, ali nikako zato da kreira još jedan mauzolej.

Ispuhao se balon revolucije

Ipak, i dalje važi za jedan od najtolerantnijih gradova u Hrvatskoj. Kako je Vižinovo ubojstvo promijenilo Rijeku?

Ubojstvo Nenada Vižina umnogome je utjecalo na odrastanje jedne, pa i više generacija, ali nije suštinski promijenilo grad. Rijeka će i danas reagirati, bezrazložno umorstvo će biti osuđeno. Ipak, reagirat će se u okvirima komotnog, onoga što ne donosi preveliku opasnost. Nenadovo stradanje probudilo je Riječane iz polusna mekoga komunizma, privida slobode živahnoga lučkoga grada. Njegova je smrt zaista bila zastrašujuće iskustvo za one koji su joj svjedočili, no u konačnici su prevagnuli kompromisi, vlastita sigurnost, mladost. Ne osuđujem, poštujem svoje protagoniste, no ne želim pristati na viđenje bunta jedne generacije kao na apsolutnu žrtvu i junaštvo. Činjenica je da se balon revolucije ispuhao te, kako kaže jedna od Nenadovih poznanica, nije jasno zašto je sve završilo bez zaključka, bez razrješenja… I to je normalno: kada imaš devetnaest godina, vrijeme brže liječi rane. Ovim smo filmom željeli razrušiti taj mit o pravednosti jedne generacije naspram ravnodušnosti današnjeg vremena. Htjeli smo univerzalnu priču, priču o osobnim kompromisima, bez puno uljepšavanja.

Vidite li ikakvu vezu između Nenada Vižina i Vitomira Jovičića Simketa koji je, po prvoj verziji, 2009. sam skočio u Rječinu, a zapravo ga je ubio mladi nasilnik?

Simkeova smrt dogodila se na početku snimanja filma, nakon što smo već nekoliko godina istraživali. Bili smo preneraženi činjenicom da je skončao na istom mjestu kao i Nenad i to, činilo se, jednako besmisleno, jer društvo nije trpjelo “drugačije”. Njihove smrti, osim istog mjesta, imaju puno zajedničkog, obojica su bili marginalci, neprilagođeni – Simke kao osoba s posebnim potrebama, Nenad kao zanesenjak koji hoda bos i zagovara apsolutnu slobodu pojedinca. Obojica su smetala. Žicali su cigarete. Izvirivali su iza svakog ugla. Bili su laka meta jer nisu imali zaleđe, nitko ih nije štitio; nisu imali obitelj, prijatelje, tek poznanike. Simke, kao i Nenad, bio je benigna pojava: u trenutku kada ga je lokalni nasilnik bacio u Rječinu, netko od svjedoka mahnuo je rukom i rekao da je isplivao, a prisutni su nastavili ispijati pivo. Strašno. Te se smrti događaju u različitim društveno-političkim kontekstima i s trideset godina odmaka, no činjenica je da društvo jednostavno ne trpi one koji se ne uklapaju; nasilje – bilo ono osobno ili strukturalno, posredno ili neposredno – uvijek se manifestira prema neprilagođenima. Još je jedna dimenzija zajednička ovim smrtima: za Simkeom nitko nije skočio, za Nenada su se založili mnogi, ali samo do određenih granica.

Nema junaka, samo legenda

Rekli ste da ste tražili duh grada za koji ste mislili da postoji, ali ga niste našli. Što se to izgubilo?

U početku snimanja doživljavali smo našu priču kao borbu dobra i zla, a potpisnici peticije za progon Nenadovih ubojica činili su nam se kao obespravljena generacija, koja ne smije reći čemu je svjedočila i uprijeti prstom u krivce. Željeli smo ih vidjeti kao beskompromisne borce za slobodu koji se ne boje reći istinu i pljunuti sistemu u lice. No, istina o Nenadovoj smrti ostala je skrivena pod talogom njihova straha… I mi smo odrasli tijekom snimanja, šalili smo se da ćemo film nazvati “Smrt ideala”. Slobodarstvo naših protagonista pretvorilo se u mladenačku zanesenost iza koje je ostala legenda i pokoja dobra pjesma. Nije ni moglo biti drugačije. Mi smo, također, tijekom snimanja činili kompromise, kako bismo se zaštitili od mogućih problema. To je ljudskost na djelu. Isto tako, iako nismo zanemarili kontekst u kojem je bunt generacije prestao, postalo nam je jasno da ni tada, kao ni danas, nije bilo junaka. Rijeka danas, doduše, marketinški živi na krilima tog junaštva, ali ne izlaže se previše. Slobodarstvo je deklarativno i načelno. Rijeka je slobodna koliko i svaki grad u Hrvatskoj. Riječanima je lakše, jer je ikonografija rokerska, ali ona danas živi turbofolk. Da se razumijemo, ja volim Rijeku. To je grad u kojemu sam odrasla.