Signal iz Moskve

Što se to ove zime dogodilo s Rusijom, zimskom caricom s dalekog sjeveroistoka što živi po svojim zakonima gore, na širokom obodu znanog i neznanog svijeta? Cinici će reći da se nije dogodilo ništa. “Htjelo se bolje, a ispalo je kao i uvijek”, možda bi zaključio pokojni premijer Viktor Černomirdin.

Formalno, u Rusiji su se zbili parlamentarni i predsjednički izbori. U svijetu koji je prije sto godina s pola nepismenog stanovništva prolazio prvu komunističku revoluciju, a danas je integriran Gazpromovim cjevovodima, GLONASS-ovim satelitima i društvenim mrežama Vkontakte i Facebook, artikulira se nova klasna borba: protiv samovolje činovničkog staleža – nezajažljivih političara, birokrata, inspektora, policije i tajnih službi koje parazitiraju na biznisu, budžetskim sredstvima i basnoslovnim rudnim zalihama. Pritom ne posjeduju svijest o vlastitoj društvenoj ulozi, pa su sličniji srednjovjekovnim mongolo-tatarskim ubiračima danka negoli predrevolucionarnoj aristokraciji koja je, pored brutalnog ugnjetavanja naroda, njedrila i progresivne pojedince poput grofa Tolstoja, Hercena ili princa Kropotkina.

Prvi put od raspada Sovjetskog Saveza, ulicama mnogih ruskih gradova grmjeli su opozicijski mitinzi. Nakon vala prevratničkih arapskih proljeća, svijet je znatiželjno promatrao ima li, možda, i u toj euroazijskoj zimi nekog proljeća, ili ipak nema, a na kraju je vrhovna vlast u Rusiji uvjerljivo ostala u rukama Vladimira Vladimiroviča Putina i njegovog “stabilizacijskog” režima.

Ekstremna korupcija

Kraj priče? U Rusiji su mnogi uvjereni da je ovo tek početak Putinovog pada, premda se pred njim teoretski otvara 12 novih godina stolovanja u Kremlju. Usprkos civilnim pritiscima, dosad neviđenim akcijama neposluha, oslobađajućem feralovskom valu satire i ismijavanja vladara, mobilizaciji tzv. građanske inteligencije, srednje klase, nezavisnih promatrača, čovjek je opet pobrao skoro 65 posto glasova pomevši konkurenciju u prvom krugu, i to ne samo po dubioznim službenim rezultatima, nego i po anketama renomiranih agencija poput Levada centra. Šef Levadinog odjela za sociokulturna istraživanja, Aleksej Levinson, uvjeren je da je najmanje trećina glasača birala Putina uz zaključak da ionako nema alternative. On tvrdi da ruske vlasti već godinama ne samo da ne žele prikriti huliganstvo u izbornom procesu, već naprotiv – nastoje da ljudi znaju za njega kako bi se kultivirao onaj, u Rusiji toliko raširen narodski zaključak: “Ma čemu glasati, oni će ionako odlučiti umjesto nas.”

Jer nakon pljačkaške apokalipse ranih 1990-ih, pa izbora 1996. na kojima su Jeljcinovi pretvorbeni tiranosauri medijskim inženjeringom spriječili povratak komunista i utvrdili temelje za daljnje oligarhijsko orgijanje pod maskom liberalizma, te financijskog sloma 1998. godine, rusko društvo takozvanoj demokraciji pretpostavlja prosvijećeni apsolutizam. Iz te perspektive, jedna Bjelorusija – notorna diktatura – uspjela je zadržati značajnu socijalnu harmoniju i funkcionalnost institucija u odnosu na agoniju kroz koju prolazi susjedna Ukrajina poslije fijaska Narančaste revolucije.
Ekstremna korupcija Putinove “vertikale vlasti” izjeda društvo, ali oko borbe protiv nje u zemlji poput Rusije postoje brojne sumnje. Ugledni moskovski filozof Vladimir Kantor, autor knjige “Rusija je europska zemlja”, u vrijeme uličnih mitinga držao je TV predavanja na kojima je upozoravao da stihijski prevrati i revolucije, koliko god bili inicirani od strane naprednih društvenih sila, u Rusiji rezultiraju protucivilizacijskom bunom, nasiljem i prevladavanjem azijskog, “stepskog” principa u sistemu vladanja.

Legendarni sociolog Simon Kordonski, koji je u životu prošao faze od sovjetskog liberalnog reformatora do beskućnika, stručnjaka u predsjedničkoj administraciji tijekom prvog Putinovog mandata i kasnije sveučilišne katedre, u razgovoru za “Ruski reporter” ističe da prosvjednici nemaju program ni jedinstveni politički potencijal, a s druge strane, dokazuje da Putinov poredak iz Moskve zapravo mnogo slabije kontrolira tzv. provinciju nego što se to obično misli. Kordonski, uostalom, relativizira klasični politološki pojmovnik tvrdeći da u ruskom prostranstvu uopće ne postoji vlast (“postoji tržište imitacija vlasti”) i da ne postoje klase nego zajednice, koje kao ljepilo na cjelini drži korupcija, pa u takvom odnosu razbijati korupcijske tokove može dovesti do rata.

Rađanje nade

Srećom, postoje i mnogo optimističniji vizionari koji smatraju da će se energija oslobođena na prosvjedima iskoristiti u izgradnji civilnog društva i pritisku na vlast odozdo, što dosad nije bio slučaj. Ne odluči li se trijumfom osokoljeni Putin na novo pritezanje šarafa, Duma bi uskoro trebala potvrditi Medvjedevljev decentralizacijski zakon po kojem bi se guverneri autonomnih oblasti opet birali na lokalnim izborima, a ne da ih postavlja predsjednik iz Moskve. Najavljena je i liberalizacija režima za registraciju stranaka: zasad najveće šanse za ulazak u Dumu ima kontroverzni oligarh Mihail Prohorov, trećeplasirani predsjednički kandidat koji je najavio osnivanje liberalne stranke i već vodi pregovore s donedavnim ministrom financija Aleksejem Kudrinom.
– Između euforije rođene na prosvjedima i okružujućeg beznađa zasad je velik rascjep. No uskoro će se ta dva stanja približiti. Žar će djelomično utihnuti, ali će proniknuti u cijelo društvo. Rađaju se nade, bude se kreativna energija i slobodarstvo. Zahtjev “Putine, odlazi!” zapravo nije usmjeren protiv samo jedne osobe. Nije potrebna smjena lica, nego odnosa između vlasti i društva. To je masovni zahtjev koji ne podržavaju deseci tisuća, nego milijuni ruskih građana diljem zemlje. No za razliku od moskovskih demonstranata koji su se u sebi pozdravili s Putinom, taj masovni zahtjev zasad se obraća Putinu kao izvršitelju. Ti ljudi još uvijek vjeruju da on može osigurati napredak na polju demokracije i ljudskih prava, ispuniti ono što je najavljivao Dmitrij Medvjedev – izjavio je nedavno Levinson iz Levada centra.
Mitingaško zatišje, ako se i dogodi, moglo bi se prekinuti već nakon 1. lipnja, za kada su najavljena dugo odlagana budžetska kresanja – od privatizacije državnih poduzeća i reforme penzija do rasta cijena benzina. Zanimljivo je da u cijeloj toj priči Grad Moskva, “država u državi”, neomiljena centralistička metropola u koju se koncentriraju kapital i moć, nakon dugo vremena na sve četiri strane najveće zemlje svijeta ne emitira cinizam, nego poziv na ujedinjenje: jedino u Moskvi, gdje se mobilizirao najveći broj aktivista, izborna mašinerija nije digla Putinov rezultat preko 50 posto. Širom zemlje, ljudi koji ne pristaju na podanički mentalitet i samovolju vlastodržaca, iz metropole su konačno dobili nadahnjujući signal.