Sirija između Asada i Zapada

Unatoč žestokom granatiranju pobunjeničkih gradova na zapadu zemlje, sirijska vlada predsjednika Bašara al-Asada u nedjelju je održala referendum o ustavnim promjenama koje bi formalno mogle dokinuti 50-godišnju jednopartijsku diktaturu, ali će realno omogućiti Al-Asadu da na vlasti ostane još 16 godina.

Ministarstvo unutarnjih poslova objavilo je da je referendumu pristupilo 58 posto od 14 milijuna birača, od kojih je njih 89,4 posto podržalo ustavne promjene. Njima se iz ustava izbacuje definicija vladajuće stranke Baas kao “vodeće snage države i društva” i uvodi “politički pluralizam”, ali se predsjedniku omogućavaju enormne ovlasti poput blokiranja zakona i imenovanja članova vlade bez obzira na odluke parlamenta. Osim toga, 46-godišnji Al-Asad moći će vladati još dva mandata od po sedam godina, i to nakon što mu za dvije godine istekne sadašnji mandat i unatoč činjenici da je na vlasti već 11 godina.

Borbe u Homsu

Zbog činjenice da je održan usred neprekinutog masakra građana, Zapadne zemlje referendum su nazvale farsom, a pobunjenici su javili da su na izbornim mjestima vidjeli znatno manje ljudi nego što to kažu rezultati i da je policija građanima oduzimala osobne iskaznice, uz obavijest da će im biti vraćene upravo na biračkim mjestima.

Unatoč makinacijama, stručnjaci procjenjuju da se podrška Al-Asadu ipak kreće oko 30 posto, no i da ona mahom dolazi iz redova manjina koje se boje odmazde pobunjene sunitske većine u slučaju svrgavanja režima. Takvi slučajevi već su zabilježeni u središtu pobune, većinski sunitskom gradu Homsu, a naročito su ugroženi pripadnici šijitske sekte Alavita kojima pripada obitelj Al-Asad i ostatak političkog i vojno-obavještajnog vrha i koji čine desetak posto stanovništva. Druzi i Kurdi, kao i kršćani kojih ima desetak posto, također se nisu pridružili pobuni, pa je ona zasad ograničena na sunite koji čine 74 posto stanovništva.

Nemiri u Siriji počeli su prije nešto manje od godine dana mirnim prosvjedima, no Al-Asad ih je ubrzo počeo suzbijati uz pomoć vojske, koja broji 200.000 ljudi. Napadi na Homs, Daru i Hamu eskalirali su prije nekoliko mjeseci, a pretpostavlja se da je ubijeno oko 8.000 ljudi. Tamošnji aktivisti tvrde da su brojke višestruko veće ako se pribroje i svi koji su nestali nakon što su uhapšeni na demonstracijama, ali ih aktivisti ne registriraju sve dok im se ne pronađu tijela.

Najveće borbe vode se u Homsu, gradu sa 800.000 stanovnika na važnom sjecištu putova iz prijestolnice Damaska u najmnogoljudniji grad Alep, te s obale prema unutrašnjosti. Tamošnja četvrt Baba Amr već je pet tjedana pod opsadom i samo je tamo ubijeno preko 2.000 ljudi. U Baba Amru ubijeni su i američka novinarka Marie Colvin i francuski fotograf Remi Cochlin, a još dvoje ih je ranjeno. Po svemu sudeći radilo se o namjernom napadu, s obzirom na to da je kuća u kojoj su se nalazili služila kao novinarski centar.

Borci ih Homsa zasad odolijevaju napadima sirijske artiljerije tako što se kreću tunelima kojima su spojili susjedne kuće kako ne bi morali izlaziti na ulice preplavljene snajperistima, a postavili su i mine koje kupuju od sirijskih vojnika. No izgledi za dugotrajnu ustrajnost neizvjesni su jer nemaju hrane, vode, struje ni telefonskih veza, poljske bolnice nemaju nikakvih potrepština, pa se operacije i amputacije obavljaju bez anestezije, a napade izvodi najokrutnija divizija sirijske vojske, ona pod zapovjedništvom Bašarovog brata Mahera al-Asada.

Potajno naoružavanje

Pobuna koja je bila izbila u predgrađima Damaska na isti je način ugušena u samo nekoliko dana, nekoliko drugih gradova također je pod žestokim bombardiranjem i bez hrane, a osim Homsa, u rukama pobunjenika jedino je još planinsko izletište Zabadani, zahvaljujući činjenici da se iz njega Damask opskrbljuje vodom.

Ništa manje bespomoćnom nije se pokazala ni međunarodna zajednica. Početkom veljače Rusija i Kina blokirale su rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koja je ionako bila toliko razvodnjena da se njome ništa konkretno ne bi postiglo. Kineski i ruski veto Al-Asadu su dali vjetar u leđa, pa je upravo nakon glasanja pojačana ofenziva na Homs, a uskoro su u sirijsku luku Tartus uplovili i iranski i ruski ratni brodovi s “nepoznatim” teretom.

Dva tjedna kasnije, Opća skupština UN-a izglasala je rezoluciju kojom se traži da Al-Asad odstupi s vlasti, no ta rezolucija, baš kao ni istovjetna koju je dan ranije donijela Arapska liga (AL), nije obvezujuća. Nekoliko dana kasnije, u Tunisu je održan sastanak “Prijatelja Sirije” na kojemu je 70 zemalja dogovorilo strože sankcije protiv režima i obećalo novac za rekonstrukciju nakon pretpostavljenog pada režima, ali ne i vojnu pomoć. Nekadašnji glavni tajnik UN-a Kofi Annan imenovan je specijalnim izaslanikom UN-a i AL-a koji će u susjednim zemljama uspostaviti zone za dostavu hrane, lijekova i drugih potrepština, a posebna komisija UN-a u Ženevi je vrh sirijskog režima optužila za zločine protiv čovječnosti.

Time su međunarodne diplomatske opcije praktički iscrpljene, no posljednjih su dana mediji počeli javljati da neke zemlje potajno već sudjeluju u naoružavanju. Američka vlada u početku se tome protivila, no budući da je Sirija u međuvremenu postala važno američko predizborno pitanje, u Kongresu je donesena dvostranačka rezolucija o pružanju “tehničke i materijalne pomoći” pobunjenicima. Britanski dnevnik “Guardian” objavio je da američko Nacionalno sigurnosno vijeće priprema “uredbu o autorizaciji tajne akcije”, a magazin “Foreign Policy” da administracija predsjednika Baracka Obame ima plan za tajno naoružavanje, no on bi morao uključiti i humanitarni koridor i zonu zabrane letenja. Francuska je već najavila da će od Vijeća sigurnosti UN-a tražiti glasanje o novoj rezoluciji upravo o uspostavi humanitarnog koridora.

Protiv čak i Hamas

Izraelski dnevnik “Haaretz” izvijestio je, pak, da američke bespilotne letjelice već nadlijeću Siriju i da turski operativci surađuju s izraelskom tajnom službom Mossad u treniranju Slobodne vojske Sirije. Katar, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Jordan također su ponudili pomoć u naoružavanju, a spominje se i desetak tisuća Libijaca koje zemlje iz regije pripremaju za ulazak u Siriju. Kako piše britanski “The Times”, Katar i Saudijska Arabija već su počeli financirati krijumčarenje oružja iz Turske i Libanona, a u kampovima za obuku prisutni su i operativci SAD-a, Francuske i Izraela. Protiv Al-Asada okrenuo se čak i palestinski pokret Hamas podržavši pobunjenike, iako je baš u Damasku, uz svesrdnu zaštitu režima, Hamasovo vodstvo bilo smješteno deset godina.

Osim šijitskog Irana, sirijski režim jedinog regionalnog saveznika još ima u Libanonu. Tamošnji pokret Hezbolah jedan je od dvije najjače stranke koje predstavljaju šijite u libanonskom parlamentu, a od Irana i Sirije desetljećima dobiva političku, financijsku i oružanu potporu. Libanonski ministar obrane sastao se nedavno s iranskim predsjednikom Mahmudom Ahmadinedžadom i potvrdio mu lojalnost Al-Asadovom režimu. No sirijski sukob već se prelio na Libanon, pa je došlo do razdora među tamošnjim Druzima kojih dio podržava sirijske pobunjenike, a dio ne. Podržava ih i Alijansa 14. ožujka Saada al-Haririja koja je u libanonskom gradu Tripoliju organizirala prosvjede protiv sirijskog režima, a taj je grad postao i neslužbena baza antiasadovskih pobunjenika.

Nejedinstvena koalicija različitih skupina

Sirijski pobunjenici nejedinstvena su koalicija različitih političkih, etničkih i ideoloških skupina bez zajedničke strategije, a najpoznatije su Sirijsko nacionalno vijeće (SNV), Nacionalni koordinacijski odbor (NKO) i Slobodna vojska Sirije (SVS). Neke zemlje SNV su priznale kao legitimnog predstavnika pobune, iako ne uživa široku potporu stanovništva i nije unutar sebe jedinstven. Ima sjedišta u Parizu i Istanbulu, a predsjednik mu je disident i akademik iz Homsa Burhan Ghalioun. Članstvo se regrutira iz redova Muslimanske braće, aktivista i tradicionalnih opozicionara, kao i pripadnika manjina, a zalažu se za stranu intervenciju. NKO je umjereniji pokret koji komunicira s režimom i protivi se intervenciji, tražeći mirni prijenos vlasti, zbog čega ga mnogi sumnjiče da je pod kontrolom režima. SVS je labavo organizirana vojska s nekoliko tisuća sunitskih vojnih prebjega i naoružanih civila pod zapovjedništvom pukovnika Riada al-Asada, koje je smješteno u Turskoj. Budući da žele svrgnuti režim, s NKO-om nemaju formalnih veza, dok sa SNV-om surađuju.