Slatka liberalna fantazija

Kratki video-apel radnica i radnika Hrvatske radiotelevizije najsnažniji je glas “odozdo” koji smo do sada mogli čuti u raspravama o javnoj televiziji. Šezdesetak urednika, novinarki, snimatelja, montažerki i ostalih proizvođača TV-programa u trominutnom je do it yourself spotu pokušalo objasniti kakvu televiziju žele stvarati. Činjenica da su dočekani (jedno)glasnim odobravanjem dovoljan je dokaz da taj pokušaj baš i nije uspio. Da jest, ne bi bilo moguće da Uprava HRT-a javno podrži iznesene zahtjeve, pa da potpisnici apela naknadno moraju pojašnjavati kako su ih zapravo usmjerili izravno protiv rada iste te Uprave; niti bi im, uostalom, mogli aplaudirati baš oni kolumnisti koji godinama konfabuliraju o tome da HRT “gubi utakmicu” s privatnim televizijama, kao da bi u takvoj utakmici uopće trebala sudjelovati.

Novinarstvo i klasna borba

Želimo li vidjeti koji su to krivi koraci odveli neformalnu inicijativu s Prisavlja u topli zagrljaj njihovih neistomišljenika, trebalo bi, dakle – umjesto načelnoga odobravanja – ipak malo pozornije promotriti sadržaj apela. Pedesetak tamo nabačenih smjernica mogli bismo onda, čini se, ugrubo svesti na tri razine. Prva zagovara visoke “zanatske” standarde: profesionalnost, objektivnost, neutralnost. Druga, liberalne društvene vrijednosti: toleranciju, pluralizam stavova, ljudska prava. Treća, konačno, insistira na svemu onome što HRT kao javni medij nužno razlikuje od njenih privatnih “konkurenata”: na dokumentarnom, obrazovnom i kulturnom programu, na izbjegavanju žutila i senzacionalizma, na izmicanju interesima korporativnog kapitala. Prve su dvije razine pritom takve da će se oko njih danas složiti bilo tko: stoga se baš ondje odigrala komedija zabune u kojoj su se našli radnici i radnice javne televizije, braneći se od podrške vlastitih protivnika.

Pogledajmo, recimo, skupinu zahtjeva usmjerenih prema uspostavljanju kriterija struke. “Profesionalnost, neovisnost, vjerodostojnost…” – nabrajaju HRT-ovci svoju listu dobrih namjera. Koncept ovakvoga, profesionalnog, neutralnog i navodno objektivnog novinarstva, međutim, koliko god se danas činio samorazumljivim, daleko je od ideološke nevinosti. Ugledni teoretičar medija Robert Mekčesni, primjerice, u tekstu “Novinarstvo, demokracija i… klasna borba” pokazuje na primjeru SAD-a kako je cjelokupna ideja novinarstva kao profesije zapravo nastala početkom dvadesetoga stoljeća, nakon što je uspon monopolnoga kapitala pretvorio do tada fragmentiranu i raznoliku scenu malih, ali politički izrazito angažiranih medija u uniformnu industriju kojom upravlja nekolicina korporacija: profesionalizacija novinarskog rada tada je uvela navodno neutralne, “stručne” kriterije kao masku privatnih interesa. Profesionalno novinarstvo, podsjeća nas tako Mekčesni, nema nikakve veze s proklamiranom objektivnošću ili neutralnošću, nego je uvjetovano konkretnim historijsko-materijalnim okolnostima.

Naličje profesionalizma

Ako bismo sada htjeli modificirati ovaj prikaz iskrivljenoga naličja novinarskog profesionalizma pa ga primijeniti na slučaj HRT-a, ukazala bi nam se lica Zorana Šprajca ili Branka Šmita. Samo zahvaljujući nedodirljivoj auri “profesionalnosti” ili “stručnosti” moguće je, naime, da se novinar koji je devedesetih proizvodio degutantna “Motrišta” transformira u borca za slobodu medija, pa da u aktualnom video-apelu zagovara televiziju “bez diskriminacije”, baš kao što je moguće da se za “hrvatski film” zalaže redatelj koji je ovdašnju kinematografiju cijelo jedno desetljeće obogaćivao isključivo ljigavim prorežimskim stilskim vježbicama. Šprajc i Šmit pritom su tek minorni eksponenti anestezirane društvene savjesti, mali simptom nenormalnosti socijalne normalizacije koja nas je zadesila; barem u usporedbi s onim novinarskim talogom devedesetih koji i danas vuče kuću s Prisavlja prema dnu političkog integriteta, a nije se udostojio pojaviti u TV-spotu.

Što nas vodi izravno prema drugoj skupini zahtjeva, onoj koja uglavnom zvuči kao osnovnoškolsko sricanje temeljnih vrijednosti liberalnoga društva: “sloboda, civilno društvo, različita mišljenja…” Osnovna je karakteristika tog eksplicitno političkog aspekta apela, čini se, proračunato sljubljivanje s aktualnom paradigmom društvenih vrijednosti, koju se prihvaća s istom onom profesionalnošću i neutralnošću s kojima je prihvaćana nacionalistička paradigma tuđmanovske Hrvatske i s kojima će sutra, ustreba li, prihvaćena biti neka nova. Odatle i najveći paradoks video-apela: velika skupina radnica i radnika okupila se da javnosti iznese svoju viziju javne televizije a da se nitko pritom nije sjetio adresirati pitanja radničkih prava ili na bilo koji način izložiti sumnji aktualnu ekonomsku paradigmu surove eksploatacije radnika pod maskom pluralističkoga društva.

Pjevušenje otrcanih refrena

Pa ipak, u konfuznoj hrpici zahtjeva nabacanih bez jasnijeg kriterija – osim želje da se dopadnu baš svima – pojavilo se i nekoliko onih zbog kojih inicijativu vrijedi podržati. Ovaj je apel, tako, politički relevantan samo ondje gdje ne pokušava iskonstruirati sliku javne televizije prema kroju liberalnih fantazija o neutralnom i profesionalnom novinarstvu i veselom šarenilu dobronamjerne tolerancije: samo ondje gdje insistira na faktoru razlike i ondje gdje povlači jasnu granicu spram privatnih isporučitelja jeftinih franšiza i šljašteće estradizacije javnoga prostora. Borba za javnu televiziju, naime, od presudnog je značaja za društvo (o) kojem bi takva televizija trebala govoriti. To je borba za očuvanje kulture, znanosti i obrazovanja u medijima; istodobno i borba protiv floskula o gledanosti kao jedinom kriteriju uspjeha televizijskoga programa. Jer “gledanost”, daleko od toga da bi bila pouzdan kvantifikator “društvenoga utjecaja”, tek je indeks uspješnosti marketinških kampanja. Na njoj suprotnom polu, kao što je upozoravao Pjer Burdje u antologijskom predavanju “O televiziji”, ne stoji ništa drugo nego demokracija: javno djelovanje i govorenje koje nije podređeno kratkoročnim partikularnim interesima.

I samo zato, dok se borba odvija na širokom frontu sukoba javnoga i privatnoga, demokracije i “gledanosti”, vrijedi stati uz radnice i radnike HRT-a. Ukoliko ta borba, međutim, završi pobjedom i spasom javne televizije, od istih tih radnica i radnika treba tražiti neusporedivo više nego što nude njihova aktualna, umilna pjevušenja otrcanih refrena vladajuće ideologije.