Smijeh s mrvicama papra

Lambchop: “Mr. M” (City Slang/Merge, 2012)

Album počinje kratkim orkestralnim uvodom, koji kao da je rađen za bajku u kojoj bi se lako mogle dogoditi stvari koje iskaču iz granica žanra. Sve se njiše između pafaste bajkovitosti i horora na horizontu. Strava se još nije spustila s okolnih brda u ulice, ali je tu negdje. Kurt Wagner i Lambchop posvetili su “Mr. M” Vicu Chesnuttu, sjajnom kantautoru koji se ubio jer više nije htio živjeti na grbači prijatelja. Chesnutt je bio oduzet i dozlogrdilo mu je žicanje novca za liječenje, pa se prije tri godine sam smaknuo. Lambchop i Chesnutt godinama su drugovali, čak su mu svirali na albumu “The Salesman and Bernadette”. Spomenuta neodređena, dvojbena atmosfera albuma najbolje se može osjetiti u pjesmi “Buttons”, gdje je najočitiji taj love/hate rulet, kojemu smo i sami svjedoci čim zinemo govoriti o ljudima.

Suicid nije tabu

Lambcop su smješteni u srce kiča, u Nashville, a proizvodnjom albuma bave se dvadesetak godina. Pripadaju rijetkim bendovima čija se karijera odvijala kao i većina njihovih pjesama, bez oscilacija, bez velikih uspona i s eklatantnim nedostatkom padova. Vrlo mirna glazba, gotovo depresivna u svojoj prevladavajućoj statičnosti, čini se idealnim soundtrackom za čitanje knjige Jeana Ameryja “Dići ruku na sebe”. Pritom ne mislim kako Lambchop potiču na samoubojstvo, nego na otvoreno tretiranje tema, pa i teme o suicidu.

Veliki je to orkestar, čija se glazba izvodi u imaginarnom teatru na čijem ulazu, kao kod Hessea, stoji natpis da je ulaz slobodan, ali samo za luđake. U magičnom se kazalištu izvode sumnjive romantične storije – i kada je najvedriji, Wagner svojom meštrijom za prizivanje kiše u scenu dovuče barem jedan bremeniti oblak, koji vas natjera da pjesmu čujete do kraja, jer tko zna što će se dogoditi… Ne znam kako bi takav smijeh okarakterizirao filozof Bergson, no evo ovdje terminološkog prijedloga: začinjeni smijeh. To je smijeh u koji je umrvljeno nekoliko mrvica papra, pa je sve moguće, iako je vedro i veselo i nježno i meko. Ili obrnuto: kada pjeva o gubitku bliske osobe (ako Wagnerovo izgovaranje riječi ima smisla nazvati pjevanjem), kao na “Mr. M”, on ima sposobnost da vam usput uvali apsurdnost uopće, što uključuje i apsurdnost žalovanja. Wagner zavija kao vuk na mjesec jer mu je umro prijatelj, a istovremeno kao da misli: koja glupost, pa svinjarije se događaju.

Statika s fabulom

Lambchop su majstori takvih rubnih, shizofrenih situacija. Njihova glazbena osnova je statična, bez prijelaza, tiha, no nekako vas uvijek nekamo odvedu. To je statika s fabulom. Čovjek bi mogao pomisliti da su ovi Amerikanci zapravo Japanci na privremenom radu u Nashvilleu i da ovo nisu pjesme nego grafike. Ali eto, zbog okolnosti toga stranoga američkog poimanja umjetnosti, grafike su odsvirane. Čak se i Chesnuttov suicid osjeti na bushido: čovjek nije htio smetati. Čudnog li ponašanja u civilizaciji čije su temeljne vrijednosti bazirane upravo na zabadanju nosa! I onda se ta nesmetačka filozofija protegne i na ovaj lament posvećen sjenima preminuloga kantautora. Lambchop pjeva o smrti, rasvirava tu najstatičniju od svih statika na najtiši način, krećući se uvijek pri dnu zvučne tabele, poručujući: daj, smanji malo, i još malo, uspori, stani i sad gledaj.

Wagner je, naravno, namiguša, i to velika. Majstor je to za podrapati vam srce. Lambchop su kavez kojemu se nije pametno previše približavati. Poslušajte ih samo kako izvode “Kind of” i bit će vam jasno. Wagner jeca kao klaun i, ako mu se nađete na šalohvatu ili plačohvatu, odoste i vi u tugu veliku, u kojoj ćete se smijati zabranjenim smijehom.