Splačina umjesto specijaliteta
“Gostioničarka Mirandolina” u zagrebačkom HNK-u
U kazališnim se krugovima dugo prepričavalo kako je Paolo Magelli početkom sedamdesetih, u doba socijalističke Jugoslavije, postavio Goldonijevu “Gostioničarku Mirandolinu” na scenu Slovenskoga narodnoga gledališča u Ljubljani: Magelli je tada bio mlad i drzak, pa je originalna komedija o odnosu venecijanske vlastele i siromašnoga puka ispala ljuta politička satira o komunističkoj eliti i radničkoj klasi. Predstava je odmah proglašena reakcionarnom, a legenda kaže kako je na koktelu nakon premijere tadašnji jaki partijski čovjek Josip Vidmar Magellija nazvao “kulturnim teroristom”, pa i fizički nasrnuo na njega – očevici tvrde da su redari spriječili eskalaciju nasilja, ali zbog cijelog je skandala oko ideološkog propusta palo nekoliko funkcionarskih glava, a Magelliju je zabranjen svaki daljnji redateljski rad u Sloveniji i to na neodređeno vrijeme.
Blijeda fasada
Potkraj osamdesetih, u zagrebačkom je Teatru &TD “Mirandolina” postavljena prema prerađenom tekstu Petera Turrinija – lik gostioničarke odlično je odigrala Vera Zima – kako bi se pokazalo da na kraju, za razliku od izvornika, pobjedu ne odnosi samosvjesna krčmarica iz naroda, nego brutalni bogataši koji imaju moć i vlast.
Najnovija verzija “Gostioničarke Mirandoline”, izvedena ovih dana u produkciji zagrebačkoga HNK-a, očekivala se s velikom znatiželjom, što zbog neodoljiva Goldonijeva humora, što zbog mogućih novih čitanja komada koji se ruga nakinđurenoj gospodi i njihovim (seksualnim) slabostima. Ništa od svega toga nismo vidjeli na golemoj pozornici nacionalne teatarske kuće; rogobatni festival glumačkog mlataranja rukama i pretvaranje vrckavoga humora u dozlaboga dosadnu splačinu već dugo nisu tako okupirali neku domaću scenu.
Doduše, redateljica Saša Broz imala je nekakvu ideju da tu commediu dell’arte iz 18. stoljeća preseli u vrijeme dolce vite šezdesetih prošlog vijeka, ali to je bila tek blijeda fasada jedne po svemu nemoćne predstave. Tako scenom dominiraju kartonske kulise u ono doba mondenih vespi i šarenih “Fiatovih” automobila te reklame za svakovrsne pizzerije, ali ono što se događa s glumcima među tim kulisama prava je antipropaganda komedije i teatra uopće.
Bez ikakve ideje
Kakve je savjete Saša Broz dala akterima na pozornici nikada nećemo doznati, ali svi zajedno nisu uspjeli dosegnuti ni elementarnu razinu teatarske zanimljivosti. Dvoje najjačih glumačkih aduta, Marija Škaričić kao Mirandolina i Ranko Zidarić kao Vitez, cijelo su vrijeme izgledali kao da su tu nekom zabunom, iz čega proizlazi da redateljica nije imala pravu ideju ni razlog što bi s Goldonijevim komadom danas uopće trebalo učiniti. U beskraj su se nizali dijalozi bez uzbuđenja i strasti, a i ostali dio ansambla – Zijad Gračić, Alen Šalinović, Ivana Boban i Vanja Matujec – djelovalo je prije kao putujuća amaterska družina nego kao profesionalci reprezentativne kazališne kuće koju država dotira s milijunima kuna.
O bilo kakvom društvenom ili političkom angažmanu u ovoj predstavi nema ni govora, a dobre glume ni u tragovima. S obzirom na to da “Mirandolina” spada i u srednjoškolsku lektiru, lako je zamisliti užas u glavama tinejdžera ako budu prisiljeni gledati tako katastrofalnu izvedbu. Ovakva “Mirandolina” zasigurno neće doživjeti ni sedmu reprizu, pa pravo pitanje u zemlji kronične besparice glasi: što će nam Hrvatsko narodno kazalište koje guta milijune da bi konstantno proizvodilo anemične predstave koje ubijaju svaku volju za teatrom?