Splitom vlada rimska samovolja

Nacionalna dramska prvakinja, Splićanka Zoja Odak u Rijeci priprema ulogu Kćeri u predstavi “Dabogda te majka rodila”, koja za predložak ima istoimeni roman Vedrane Rudan. Praizvedba je najavljena za 30. ožujka u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Redateljica je Tatjana Mandić Rigonat, stalna redateljica Narodnog pozorišta u Beogradu, koja je već u Ateljeu 212 režirala “Uho, grlo, nož” Vedrane Rudan, a ova će predstava biti koprodukcija Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca i HKD Teatra iz Rijeke. Zoja Odak u matičnoj kazališnoj kući, HNK-u Split, već dulje nema nikakav angažman. S glumicom smo razgovarali o predstavi, situaciji u splitskom HNK-u i odnosu s intendantom Duškom Mucalom, o gradu Splitu i njegovom gradonačelniku Željku Kerumu.

Redateljica Tatjana Mandić Rigonat najavila je kako će predstava biti osobni pogled na roman Vedrane Rudan te kako je riječ o kompleksnoj drami koja govori o traumatičnom odnosu majke i kćeri. Kako je spisateljičin duh preveden na scenski jezik?

Ne znam jesmo li uspjeli uhvatiti taj duh. To ćemo tek vidjeti, jer predstava još nije u javnosti. Naravno, namjera je redatelja, glumaca i svih koji sudjeluju u stvaranju predstave da se jednostavno prodre u tu vrstu boli. Nisam se, moram priznati, toliko udubljivala u osobnost Vedrane Rudan. Kroz adaptaciju romana i dramaturške obrade bilo je dovoljno materijala da mislim kako mogu izvući iz sebe te svjetove nasilja, taj nedostatak ljubavi, to prolaženje kroz život, traumatični dio djetinjstva i mladosti i, opet, jedno poglavlje koje završava smrću moje majke. Naravno da je to blisko, to je naprosto blisko svakom čovjeku, a naročito ženi. Ne volim govoriti o muškom i ženskom rukopisu, no svejedno, neke točke su istinski biološki, čak sa ženskog impulsa doživljene, što je normalno. Mislim da imam u sebi toliko i bola i snage i bijesa i gnjeva da mogu artikulirati ulogu. Pa i više od toga, jer predstava progovara o onom univerzalnom, što se svih nas tiče. Igram sa stvarno izvanrednom ekipom. Mama mi je Edita Karađole, krasna glumica i osoba, Nenad Šegvić je otac. Tu su i Jelena Lopatić i ostali kolege. Lijepo su me primili i mislim da zaista možemo jedni drugima nešto ponuditi. Edita i ja smo se jako dobro našle. Jako se poštujemo i volimo. Možemo pokazati neka polja antagonizma i mržnje, što je karakteristično i u životu. Bilo je trenutaka u kojima sam ja svoju mamu mrzila, išla mi je na živce. Naravno, kao i kod sviju, to je dio ljubavi. Editin i moj odnos funkcionira izvanredno, a jednako je i sa Šegvićem i cijelom ekipom.

Vrh nebulozne situacije

Kako je došlo do suradnje u riječkoj produkciji?

Jako sam zadovoljna što sam ipak dobila poziv za produkciju riječkoga HNK-a i HKD-a. Taj se poziv nekako poklopio s mojim položajem u matičnoj kući u Splitu, gdje nisam imala ni proba ni tekstova na čitanju. Dakle, u toj repertoarnoj stihiji, u uvjetima koji ondje vladaju, kad kuću vodi čovjek koji tu ne bi trebao biti, taj poziv mi je došao kao naručen, naprosto da održim glumačku kondiciju: jedan izazov u sredini koja je puno pitomija u odnosu na sadašnju konstelaciju snaga u Splitu. Mislim da mi je to jako dobro došlo poslije Hekube s Ljetnih igara, jer se radi o zaista izvanredno teškoj ulozi, u smislu mogućnosti da je se realizira. Puno je istinskoga, praiskonskoga bola. Dobila sam čak i jedan odmak u odnosu na situaciju u Splitu. Na jedan sam način iziritirana, i s nekom mladenačkom strašću i buntom gledam na tu situaciju u Splitu, koja nikako da se sredi. Po raznim pitanjima, naravno, nije to samo nacionalna teatarska kuća. Tako da mi je sve to skupa došlo kao gorivo da napravim nešto dobro i za ove ljude tu, i za sebe, i za sve. Neki krik, zaista kao neki Munchov krik.

Kako vaš angažman u Rijeci doživljavaju u vašoj matičnoj kući?

Pojavili su se neki konflikti za koje mislim da bi trebali biti vođeni pametno, bez nekakvih sankcija. One mi jesu najavljene, ali s obzirom na to da smatram da sam lijepo, profesionalno i pristojno informirala svoga ravnatelja Drame, smatram da ne bi trebalo biti sankcija. On je upućen i obavijestio je vršitelja dužnosti. Napominjem, u Rijeku sam otišla u vrijeme dok u vlastitoj kući nemam predstave. Dapače, mislim da bi se moja matična kuća trebala zapitati zašto u ovoj sezoni za mene nije bilo posla.

Jeste li ikad prije prošli kroz sličnu situaciju, da za vas u matičnom kazalištu nema angažmana?

Gotovo i nisam. Klonim se, naravno, toga da igram bilo što. Ne moram to, a tako sam i vodila svoju karijeru. Uvijek mi je važnije tko je redatelj, ne čak koju ću ulogu igrati, nego tko je ta pametna, kreativna osoba od koje ću profitirati. Jer, možete biti Lady Macbeth s nekim vrlo prosječnim redateljem, no to me zaista ne zanima, niti me zanimalo. Nisam htjela ni sudjelovati u svakoj nesuvisloj repertoarnoj politici. Ovo je tako već dvije sezone, otkako su tu ljudi koji jesu, i potpuno se izgubio svaki smisao. Drama je u groznom položaju. Naravno, ne od trenutka otkako je dotični gospodin, zabavljač, na čelu kuće, nego i za njegova prethodnika. Jedinice su rasle, Opera i Balet, a Drama je permanentno gušena. Nedovoljno joj se posvećuje pažnje, nedostaje suvisli repertoar. Ovo je sada samo vrh nebulozne situacije.

Erozija se već osjeća

Što je uzrok tome?

Sva ozbiljna kazališta imaju plan rada. To je križaljka, a ne atomska fizika, samo treba biti bistar, imati nešto znanja i kreativnosti da se stvari poslože. Uvijek je to kompliciranije u kući s trima jedinicama, Operom, Dramom i Baletom, ali nije neizvedivo. Imali smo jednog intendanta, gospodina Ivicu Restovića, koji je imao sjajnu ekipu. Osim što je bio kreativan, pun ljubavi i zanosa, imao je divnu plejadu ljudi sa sobom – Petra Blečića, Zuppu, Foretića… Nije to kukanje za prošlim vremenima, ali danas smo možda deficitarni s tim kalibrom ljudi. Danas su tu i tržišni orijentiri, pa je bitno biti puno efikasniji, šturiji, biti bombastičan. Hoću reći da Splitu i toj staroj kući treba zaista jedna kreativna, kompetentna, referentna osoba. Jer smo dovedeni, to je moj doživljaj koji me jako pogađa, do toga da teatar nikako da dođe u situaciju ne provincije, nego jedne stare kuće s tradicijom, ali da može i izvan lokalnih okvira ostvariti nešto. No, za to je potreban čovjek koji je kompetentan, jer srozali smo to toliko da zaista bilo koji estradnjak, lik s ulice, može biti intendant.

Može li u trenutačnoj političkoj situaciji u Splitu za intendanta biti izabran takav kompetentan čovjek?

Po ekipi koja slaže vrijednosti u gradu intendant može biti bilo tko kome to padne na pamet. Samo treba imati dovoljno ruku. To je nešto izvan pameti. Međutim, ta pamet se vuče već dosta dugo. Opozicije de facto nema. Govorim o njima, jer su to ljudi koji biraju nekoga koga ne bi trebalo izabrati. Nikako da izaberu, niti da dođe neki čovjek, da se javi na natječaj. Njih, naravno, ne zanima ni kazalište, ni ništa. Neke stvari ne morate razumjeti, ali poslušajte onda pametnog čovjeka i savjetnika, nemojte se inatiti. Pogotovo ovi koji jako vole Hrvatsku, a to se svodi opet samo na jednu, svoju dionicu biznisa.

Politika ili vlast može i mora birati nekoga, jer takav je zakon. Istina je da Split daje velika sredstva i da je vlasnik HNK-a. No, nije u redu da nestručnjaci i totalno stranački ljudi budu ufurani u kombinatoriku oko toga tko će biti intendant. Ipak se nadam da će se to promijeniti, jer takva mi je situacija neprirodna, čisti Macbeth, bijelo je crno, crno je bijelo. Toliko je to nakaradna situacija da se to jednostavno mora osuti i propasti. Ta se erozija već osjeća i vidi, i od snijega u Splitu, po prostaštvu i nizu drugih situacija. Naprosto vjerujem, to nije ni optimizam nego procjenjivanje logike stvari, da se i vremenski i stjecajem okolnosti situacija mora promijeniti, jer terakota se razbila. Toliko je neprirodno, da se mora razriješiti u prirodnijem obliku. Mislim da postoji i zainteresirana osoba i čovjek koji se može javiti na natječaj, ali potrebne su precizne propozicije. No, sada imate grupaciju ljudi koji na svoj način tumače te propozicije, koje su vrlo fleksibilne.

Trebalo bi vremenski ograničiti rok za vršitelje dužnosti, to vrijedi i za moju kuću i za HRT. Što znači beskonačno imati vršitelje dužnosti? Kad je netko vršitelj dužnosti, zasigurno mu nedostaje nešto bez čega se ne može postati direktor, intendant ili nešto drugo. Ovo je samo produljivanje agonije, da ljudi koji ne razliku Hermitage od robne kuće vode kulturu grada.

Grad je u kaosu

Izbor čelnog čovjeka kazališne kuće reflektira političku situaciju u Splitu: kakav je grad pod Kerumom?

Imamo gradonačelnika koji je demokratski izabran, ali se autoritarno ponaša, kao da je u svom trgovačkom lancu. Ne postoje kod njega sindikati, toga nema. Ali, postoji taj model: ja sam imperatore i ja mogu sve. Takav je to pogled na svijet i mentalna slika svih tih ljudi koji odlučuju. A zašto ne, kad mogu sve? Ne mogu, moraju postojati neke zakonitosti! No, imamo rimsku samovolju na vlasti. Staru, arhaičnu, u suštini totalitarnu. Sustav je to koji zapravo nije ni približno demokratski, bez obzira na legalan izbor, jer to su takve floskule. Prolazili smo kroz takve silne režime, koji su fascinirali naciju. Ničice se padalo pred vođama i znamo kako je to sve riknulo. I dobro da je riknulo.

Nedostaje nam prosvjećenosti, to su stvari koje su tako evidentne. Vidi se da je grad zapušten, kao da je sav u nekom kaosu, da vlada prljavština, nesređenost, nepoštivanje osnovnih civilizacijskih stvari. Jedna lijenost, beskrajna sebičnost, koja ide ukorak s nepažnjom prema bližnjima. Toliko toga je deklarativno grozno da vam se smuči. Vlada vandalizam duhovni, pod okriljem krunice ili, eventualnog, tog Isusa na Marjanu, koji bi u Kerumovoj viziji trebao valjda konkurirati Sv. Duji, Dioklecijanovoj palači, pa i samom Marjanu. Kad to vidim, najradije bih da mogu kao Bolt odsprintati stotinu metara, da mi ode taj bijes i ta tuga. Želim da grad zaista ne bude kao u onom stihu: “Svi smo mi na Lovrincu.” Jer, postoje divni ljudi u Splitu, i kapacitetni i kreativni, o tome nema govora.

Mogu li se taj vandalizam i nepoštivanje civilizacijskih normi prevladati?

Pitanje degradacije Splita dobro je poglavlje za sociologe i novinare. No, nije Split u tome jedini, došlo je do degradacije cijele zemlje. A rat ne može biti jedini krivac tome. Rat je bio traumatični pokrivač za velike kasice ovih koji su jako voljeli svoju zemlju, pa su htjeli otuđiti neki novac kako bi ga, valjda, čuvali za Hrvatsku. Na vidjelo je došla sebičnost u nama, nedostatak voluntarizma i potrebe da se pomogne nekome, jedna vrsta pakosti. A uz sve to, u ovih dvadeset i nešto godina imamo non-stop stranačko prepucavanje. U dvadeset godina imamo samo jedan krug ljudi koji se rotacijom vrti. I onda ste zapanjeni. Jer, u dvadeset i dvije godine izraslo je toliko generacija, toliko se svijet promijenio, toliko se toga događalo. Toliko je toga naopako napravljeno, toliko je toga izopačeno, da bi se sada vrlo sporo ispravljalo stvari. Kako stravično sporo hvatamo korak od stoljeća sedmog… Naše društvo reagira i razvija se onom brzinom kojom su se u Vatikanu ispričali za inkviziciju, 400 godina trebalo im je da rehabilitiraju Galilea Galileja. Fantastično sporo.

Ovo sve ne govorim samo zato da bi sve bilo crno, govorim to iz velike potrebe da živim – ja osobno, moja djeca, unuci i svi ostali – u jednoj pristojnoj zemlji. Ako smo siromašni i nismo zaposleni, da zaista živimo u civiliziranoj zemlji, da nema brda smeća, da se zna što se smije, u smislu osnovnih, elementarnih životnih navika. Jer, bistar i pametan čovjek ima potrebu da mu život funkcionira po pravilima koje mu osigurava neka institucija.