Studenti su bili politički motivirani

Hrvoje Klasić, profesor kolegija Svjetska povijesti nakon 1945. godine na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nedavno je objavio knjigu “Jugoslavija i svijet 1968.”, koja je proizašla iz njegove doktorske disertacije, a dio je projekta “Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji” nastalog u suradnji s profesorom Tvrtkom Jakovinom. Nakon Zagreba, Klasić će knjigu 13. marta predstaviti u Sisku, a 28. marta u Muzeju istorije Jugoslavije u Beogradu, gdje s tamošnjim povjesničarima radi na novom stalnom postavu.

Građu za knjigu prikupljali ste u mnogim arhivima: koji vam je izvor bio najznačajniji?

O: Nakon magisterija, godinama sam pripremao doktorski rad, što je podrazumijevalo istraživanja u nacionalnim arhivima u Vašingtonu, Londonu, Pragu i Zagrebu, no najveći dio građe našao sam u Beogradu, u Arhivu Jugoslavije, te u Univerzitetskoj biblioteci “Svetozar Marković”. U Beogradu je 2008. novinar Đorđe Malavrazić, inače šezdesetosmaš, objavio knjigu prema svjedočanstvima sudionika tog razdoblja, koje je okupljao u svojoj radio-emisiji. U toj je knjizi objavljen dobar dio te historije, što mi je dalo velik uvid u priču. Razgovarao sam s nekim profesorima, akterima tog doba, poput Zagorke Pešić Golubović, Žarka Puhovskog i Ive Banca. Važne su mi bile i tadašnje tiskovine, primjerice “Vjesnik u srijedu”, NIN i “Naše teme”, “Polet” i “Student”, što je svemu dalo dodatno “meso”.

Tito vrhunski strateg

Knjiga opisuje stanje u Jugoslaviji i izvan nje. Zašto baš 1968. godina?

Riječ je o zanimljivoj godini, u kojoj su neki procesi započeli, neki kulminirali, a neki završili. Na paradigmatskoj razini, prati se funkcioniranje Jugoslavije i svijeta. Knjiga ima dvije tematske razine. S jedne strane, prati političke i ekonomske događaje unutar Jugoslavije, od privredne reforme započete 1965. koja nije davala očekivane rezultate pa dolazi do niza problema, nezaposlenosti i odlaska ljudi u inozemstvo, do studenata koji su izašli na ulicu u lipnju 1968, izražavajući nezadovoljstvo aktualnom situacijom u zemlji. U njoj su obrađeni i međurepublički, međunacionalni i niz drugih odnosa koji su obilježavali funkcioniranje Jugoslavije od njezina nastanka do raspada. Svakako, nezanemariva je u svemu uloga Josipa Broza Tita. Druga razina knjige jest vanjskopolitički položaj Jugoslavije, koji pratim u “trokutu” Varšavskog bloka, liberalnokapitalističkog Zapada i Pokreta nesvrstanih. Jugoslavija u cijeloj priči vodi samostalnu neovisnu politiku, a Tito se u odnosima sa svim stranama pokazao kao vrhunski strateg.

S obzirom na značenje Tita, je li je ovo knjiga o njemu?

Knjiga je o Jugoslaviji, a kakva bi ona bila bez Tita, to smo vidjeli kada je umro. Riječ je o događanjima u vrlo burnom desetljeću, u kojem je Titov autoritet bio vrlo bitan u Jugoslaviji, ali i na svjetskoj pozornici. S jedne strane, on se pokazuje kao faktor stabilnosti u zemlji koja je bila u krvavim ratovima prije njegova dolaska na vlast i koja je završila krvavim ratom nakon njega. On je bio faktor homogenosti i arbitar među ponekad posvađanim republičkim rukovodstvima, koja su se pokušavala ponašati kao tijela koja su više gledala svoj republički od interesa federacije. Tito je vrhunski diplomat, o čijoj se vanjskopolitičkoj aktivnosti mogu napisati knjige. S druge strane, on je vrlo vješt strateg, netko ga naziva manipulatorom, ali zasigurno je znao iskoristiti situaciju, imao je odličan osjećaj u kojem trenutku i kome treba što reći. Znao je u jednom danu o jednoj temi reći dva suprotna stajališta. Dobar primjer za to je odnos prema studentima: ujutro je na sjednici najvišega političkog rukovodstva bio oštar prema prosvjedima, a isto je popodne na tu temu, na televiziji, bio vrlo blag i susretljiv.

Računice i frustracije

Naspram evropskih studenata koji su se borili za poboljšanje svoga standarda, po čemu je bio specifičan jugoslavenski studentski pokret?

Studentske su demonstracije u Jugoslaviji zanimljive po tome što su bile različite u svakom gradu. U Sloveniji su započele zbog najave povišenja cijena domskog smještaja, u Zagrebu su došle kao refleksija i podrška Beogradu, gdje su studenti dobili veliku podršku profesora, koji su ih i vodili, kulturnih ustanova i poduzeća. Tako nije bilo u Zagrebu, iako se prema pisanju “Poleta” smatralo da će sjedište prosvjeda biti upravo tu, jer je tu bio i Praksis kao inicijator. Dok je situacija u Beogradu iznenadila Savez komunista, za Zagreb, Sarajevo i Skopje već su bili pripremljeni. Kada se gleda širi kontekst, vidi se povezanost studentskoga pokreta u Jugoslaviji s onima na Zapadu, koji su mu bili inspiracija. No, bunt jugoslavenskih studenata bio je jugocentričan. Nisu tražili poboljšanje standarda, već su bili politički motivirani, izražavajući nezadovoljstvo stanjem u društvu, po čemu je taj pokret bio autentičan. Politiziranost su studenti u Zagrebu pokazali i tri godine kasnije, negodujući radi položaja Hrvatske u Jugoslaviji.

Kako se jugoslavenski sistem uspijevao održati ako je bio ekonomski i gospodarski loš?

Bila je to federacija koja je funkcionirala na ustavnim načelima i, bez obzira na brojne kritike, ipak su svi unutar nje imali koristi jedni od drugih. Stipe Šuvar je napisao: “Tih godina cvala su republička računuvodstva.” Svaka republika i pokrajina imala je svoju računicu, što joj ide u korist, a što na štetu. Bogate republike su smatrale kako previše izdvajaju, a siromašne su im bile jeftina tržišta. Još od 1918. godine Jugoslavija je bila sustav koji je uključivao društva na različitim razinama razvoja, od Kosova i Makedonije s gotovo feudalnim odnosima do Slovenije i Hrvatske koje su već krenule s industrijalizacijom. Iako su se razlike smanjivale, one nikada nisu nadiđene i to je bio jedan od razloga frustracije. Za Jugoslaviju je Drugi svjetski rat bio vrlo bitan moment, u kojem su se jugoslavenski narodi udružili u zajedničkoj borbi protiv okupatora. No, ključ svega bio je monopol Komunističke partije i Tita, odnosno sistem koji je – iako liberalniji nego npr. u Bugarskoj, Rumunjskoj ili Poljskoj – ipak bio jednopartijski, u njemu nije bilo mjesta za opoziciju i jaču kritiku. No, dok su god postojale silnice koje su povezivale narode i jaki stupovi – Tito, KP, JNA – država je funkcionirala.