Stup srama

DNEVNIK NOVE TV

“Ali to je po vama dobra ideja, da se neplatiše stave na jedan stup?” pita Mislav Bago Ivana Ergovića, krajnje sugestivno. “Nije dobro da se stave na stup”, vrti glavom Ergović. Njemu stup, čini se, nalikuje na ražanj, a na ražnju se umjesto pečenog janjeta glavom i bradom vrti upravo on, predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca. I on je, naime, neplatiša. Loša ideja. Ali o kakvom to stupu, avaj, ljudikaju ova dva vrla muža? Dalekovodnom? Banderi? Trećem mirovinskom? Dorskom, jonskom ili, ne dao bog većeg zla, korintskom? Ni o dorskom, ni o jonskom, ni o stupu korintskome, ali to iz ovoga dijaloga nije baš razvidno, premda se naslućuje. Valjda je Bagu bilo malo sram da otvoreno kaže kakav je to crni stup. Stoga uskačemo s malom pomoći njemu, Ergoviću i široj publici koja je ostala zakinuta za informaciju o pravoj naravi dotičnoga stupa, na koji bi trebali ići oni koji zaslužuju biti ispljuvani. Radi se, pogađate, o najpopularnijoj instituciji u Hrvatskoj prošlog tjedna, a to je – stup srama.

OTVORENO

Samo, tko zaslužuje biti ispljuvan na stupu? Delikatno je to pitanje i teško, toliko teško da bi Hloverka Novak Srzić njime mogla zatući sve goste svoje emisije: Miranda Mrsića, Ozrena Matijaševića, Davora Majetića i Bojana Kovačića, koji na dobrovoljnoj bazi trpe njene moralizatorske egzaltacije. Hloverka mlatara rukama kao vjetroelektrana, Hloverka je zgrožena huljama neplatišama, Hloverka bi vješala na stup! To jest, ona bi kačila na liste. “Zašto vi, poduzetnici, ne objavite svoju listu srama poduzetnika koji rade mutne poslove?” pita unezvjereno Majetića, s izgledom nevine u ludnici.

O dotičnoj voditeljici HTV-a i njenim mutnim poslovima u posljednja dva mjeseca objavljeno je na desetke članaka, no samo u Hrvatskoj ona umjesto na stupu srama završava u elitnom terminu nacionalne televizije, dok hrabri novinari čame u katakombama i na društvenim mrežama vode rat protiv tako zamišljene nove pravednosti. Dolazak u njenu emisiju svakako je jedan simbolički stup srama, odnosno još gore, jedna vrst ikonokorupcije (to je ono kada se prodajete kako bi se vaša slika vrtjela na televiziji), pa ostaje posve nejasno zašto pametni i knjiški ljudi, recimo dr. Mirando Mrsić, pristaju doći u takvu informativnu septičku jamu. To se jednostavno ne radi.

DNEVNIK NOVE TV

Kako nova Vlada muku muči sa stručnjacima – nema ih ni za lijek – ne bi bilo loše da zavire u naše TV laboratorije, gdje se svako malo proizvede po jedan takav, navodno nacionalno relevantan. Na Novoj TV gledamo tako gospođu koju novinari – otkako ju je netko, ne tako davno, prvi put tako titulirao – predstavljaju kao Smiljanu Leinart Novosel, “stručnjakinju za političku komunikaciju”. Mala ekspertiza o ekspertici pokazuje slijedeće: gospođa se ne zove Leinart nego Leinert i nije stručnjakinja za političku komunikaciju već za statistiku, ali je posljednjih godina odradila nekoliko usputnih predavanja na temu političke komunikacije. Doktorat ili knjigu na tu temu nema, kao ni desetke stručnih radova o istoj temi, što bi koliko-toliko opravdavalo pojam stručnjak, pa nam ostaje vjerovati kako ju je Nova do te titule uzdigla jednostavno zato što se novinarima taj dan nije dalo nazvati nekoga tko ima neke veze s područjem koje ih zanima. Mogli su ipak malo proguglati, pa točno potpisati gospođu.

PODNEVNI DNEVNIK HTV-a

Novinari s Prisavlja naciji objavljuju radosnu vijest: policija je pronašla, doduše izrezanu, ukradenu skulpturu “Gola Maja”, “rad Augusta Augustinčića…” To je dvostruka novost. Prvo, da je ukradeno djelo nađeno i drugo, da je njegov autor August Augustinčić, kipar za kojega se dosad nije znalo i koji je ustupio mjesto puno poznatijem prezimenjaku, Antunu, koji je tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća imao običaj da portretira državnike. Navodno mu je, kada je radio njegovu skulpturu, Broz šaljivo rekao: “Zgodno ti je to, Tonkec, ali čini mi se da ti je Ante malo bolje uspio…” Restauratori će ipak moći obnoviti djelo koje su ovi novovjeki herostrati, njih četvorica, razrezali na komade za šaku kuna. Pokojni August bio bi sretan.

DNEVNIK NOVE TV

Novinar Nove oštroumno primjećuje kako je Zoran Milanović na skupu SDP-ovaca rekao da vlast “kvari i stvara imperijalnu oholost”, da bi samo malo kasnije, gostujući kod HNS-ovaca, premijer sam sebi skočio u usta rekavši da “vlast možda ne kvari, ali mijenja”. E sad, kvari li ili ne kvari? Naš premijer očito ima dovoljno vremena da zdvaja nad predeuklidskim problemima, poput pitanja je li Zemlja ravna ploča i kvari li politika. Glasoviti Lord Acton (1834 – 1902) formulirao je prije više od stotinu godina teorem koji se može smatrati neoborivim: “Svaka vlast kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno.” Imao je on još pronicljivih uvida. “Nema gore hereze od misli da funkcija posvećuje nositelja funkcije”; “Veliki ljudi gotovo uvijek su loši ljudi…”; “Problem koji postoji u svim državama i morat će ga rješavati, prije ili kasnije, jest narod protiv banaka…”

No što je to, dovraga, “imperijalna oholost”? Kakva smo mi to crna imperija? Franjo Tuđman tvrdio je svojedobno da je Hrvatska regionalna sila, no mi smo neka “sila” mogli biti samo u regiji u kojoj “nismo” (Balkan), dok u regiji u kojoj jesmo (Srednja Evropa, Mediteran…) sila nikakva nismo niti biti možemo, jer smo tu među najslabijima. “Imperijalna oholost” (“Imperial Hubris”) američki je bestseler iz 2004. godine. Autor Michael Scheuer u njemu opisuje razloge zbog kojih Zapad (SAD) gubi rat protiv terorizma, a dio tih razloga leži u slaboj komunikaciji CIA-e i predsjednika Busha. Temeljna greška u američkom načinu razmišljanja je to da Bush misli kako muslimani napadaju Ameriku zbog onoga što ona jest (moderna, demokratska, seksi zemlja, mrze ih što su tako lijepi, zgodni i pametni), a ne zbog onoga što ona radi…

E sad, kakve veze “imperijalna oholost” ima s hrvatskim problemima, to je pitanje za “Milijunaša”, ali tog kviza više nema. Šteta – odgovor vjerojatno ne bi znao nitko. Po nama, Milanović nije izdržao da naciji ne isporuči informaciju o svojoj zadnjoj lektiri. Ipak, neka Milanovića – takav povučen do autizma, izdvojen, neumrežen, neporočan, možda svojim nečinjenjem napravi više koristi nego što su mnogi naši zlotvori i hulje napravili danonoćnim radom!

TREĆI DNEVNIK

Ilko Barbarić iz Sarajeva izvještava o nečemu što je sasvim sigurno pravi globalni ekskluziv: ispred zgrade državnih ustanova leži stotinjak veterana, boraca HVO-a, Armije BiH i Vojske Republike Srpske, koji zajedno štrajkaju glađu tražeći svoja prava. Ministar financija Nikola Špirić nije ih, naime, ugradio u budžet, pa su se dojučerašnji protivnici ujedinili u vođenju, kako kažu, “svoje najteže bitke”. Suludo, sumanuto, nevjerojatno – svuda osim kod nas! To je, čini se, nezamislivo s Palestincima i Izraelcima, Englezima i Ircima, ali ovdje, u ovoj regiji u kojoj i jesmo i nismo, bilo je to zapravo sasvim za očekivati. Zašto se Marko poturči? Za inat. Zašto se ratovalo? Iz obijesti, s visina oholosti, ušlo se u rat smiono, smionije no ikada, jer se vjerovalo da je rat nemoguć i da nitko neće staviti mir na kocku. Tada nismo imali ništa, a onda su došli Nijemci i uzeli nam sve.