Sudar sa senkama devedesetih

Miloš Živanović, pisac i jedan od četvorice urednika poznatoga Kulturno-propagandnoga kompleta Beton, koji izlazi kao podlistak u beogradskom dnevnom listu “Danas”, lani je za zagrebački Algoritam i njegovu podružnicu u Beogradu objavio svoj prvi roman “Razbijanje”. Miks detektivskoga krimića i znanstvene fantastike, s pekićevskim motivom bjesnila i medmeksovskom kataklizmom Beograda te izuzetno jakim referencama na književnu scenu susjedne države, njene nacionalističke patrijarhe i mladoturke podjednako, knjiga jasno cilja na razobličavanje močvare odnosa moći na srbijanskom kulturno-mafijaško-političkom polju. Kao i Saša Ilić i Sreten Ugričić prethodne godine, ni Živanović nije svoj roman prijavio na natječaj za NIN-ovu nagradu.

Povod ovom razgovoru je i nedavna smjena Ugričića s čela Narodne biblioteke Srbije, dirigirana od aktualnog ministra unutarnjih poslova i bivšega Miloševićeva glasnogovornika Ivice Dačića. Ugričić je, podsjetimo, smijenjen zbog svog potpisa na proglasu Foruma pisaca, kojim je ova neformalna organizacija pružila podršku Andreju Nikolaidisu na kojeg je, nakon njegova gorkoironičnoga komentara povodom proslave dvadesete obljetnice Republike Srpske, podignuta brutalna medijska hajka.

Memorandumski narativ

Kako komentirate policijsku smjenu Sretena Ugričića s mjesta direktora Narodne biblioteke Srbije i što to općenito govori o odnosu srbijanskih vlasti prema kulturi?

Rekao bih da je to lustracija poslednjih elemenata Điniđićeve zaostavštine. Nekada je bila aktuelna priča o lustraciji, za koju smo mislili da se odnosi na ostatke Miloševićeva režima, a sada smo dočekali da jedan od aktuelnih ministara – inače iz SPS-a – obećava da ćemo mi biti ti koji će da budu lustrirani. Smena Sretena Ugričića pre svega je politička smena par excellence. Šta god oni pričali, čovek je smenjen zbog svoga političkog stava radi kojeg se usudio da javno podigne glas. Od postavljanja na tu funkciju, bio je trn u oku mnogim ljudima i institucijama u Srbiji i to zato šta se znalo koji su njegovi stavovi, kako deluje i kakva je njegova literatura. Sve su to originalni razlozi zbog kojih je i bio imenovan. No, očigledno se politička klima toliko promenila da su upravo to sada razlozi njegove smene i dolaska nekog ko će da proslavlja nacionalne praznike i da kači zastave. Koliko god ovaj pojedinačni slučaj bio težak i neprijatan, zapravo je strašno ono što on simbolizuje ili najavljuje – deklarativno proevropsko usmerenje, bez volje da se talog devedesetih počisti sa scene. Ne mogu da se setim sličnih situacija koje su nas u ovom razmeru vraćale u vreme devedesetih. U sferi kulture i književnosti, duhovna vertikala i dalje sija nesmanjenim sjajem, ko odsečena glava kneza Lazara u onom smešnom bizzare filmu. S tom razlikom što je danas memorandumski narativ o ugroženosti nacije najčešće preoblikovan u govor o lepoj književnosti, koju su neki zli ljudi zbog svojih ekstremističkih ideoloških ciljeva ugrozili i uprljali političkim sadržajem.

Kako su dominantne kulturne i književne institucije reagirale na slučaj Ugričić i restauraciju nacionalističkog shvaćanja kulture?

Reakcije su na skali od potpune indiferentnosti do stava da je ono što Andrej Nikolaidis piše čist ekstremizam i bezumno antisrpstvo, odnosno samo još jedan dokaz da Srbe svi bez razloga mrze. Kada je ovim povodom organizovana tribina u Kulturnom centru Beograda, nije došao niko osim predstavnika Foruma pisaca (a pozvani su i predstavnici države i esnafskih udruženja). Iz Udruženja književnika Srbije (UKS), koje je najtvrđe jezgro, bar su poslali neko iole pošteno saopštenje, koje je otprilike glasilo: “Mi organizujemo Svetosavsku akademiju i uopšte nas ne interesuje šta vi tamo pričate.” Iz Srpskog književnog društva (SKD) poslali su neko nemušto objašnjenje da oni imaju mnogo stotina članova i da udruženje nije u stanju da generiše zajednički stav o slučaju, pa zbog toga ne dolaze na debatu niti izdaju saopštenja. Naročito je zanimljivo da srpski PEN centar – čiji je Sreten Ugričić član – nije ni došao, ni poslao ikakvo saopštenje. Od dana smene razni su ljudi tražili da PEN, koji je sve vreme ćutao, na neki način reaguje. Tada su direktori nacionalnih biblioteka širom Evrope počeli da šalju note srpskim ambasadorima i traže objašnjenje. U Danskoj je direktor Nacionalne biblioteke poslao pismo srpskoj ambasadorki Vidi Ognjenović, koja je ujedno i predsednica srpskog PEN-a, na šta je PEN sročio neko saopštenje u kojem izražava neslaganje s odlukom Vlade o smeni Ugričića. Ono je prvo na engleskom poslano u Dansku, a iza toga objavljeno na PEN-ovom sajtu, ali u nekoj skrivenoj rubrici. Nije prosleđeno nijednim novinama ili televiziji, niti se o tome uopšte pričalo, tako da su ga iskoristili kao alibi pred međunarodnom javnošću. Imam utisak da je PEN u Srbiji stranačka ispostava za kulturu, u svakom smislu pokušavaju da deluju onako kako njihova stranka želi.

Osvajanje slobode

“Razbijanje” je angažiran roman, baš kao i vaša prethodna knjiga, zbirka poezije “Lirika pasa”. U romanu se, ako se ne varam, pojavljuju likovi koji izravno predstavljaju pojedine srbijanske pisce, poput Dobrice Ćosića, a UKS je žestoko izvrgnut ruglu, kao mjesto raspomamljenih orgija. Kako su kritičari i vaši kolege u Srbiji reagirali na “Razbijanje”?

Termin “angažovano” shvatam samo kao još jednu proizvoljnu etiketu kojom se čitaocu u nekom kratkom opisu sugeriše šta u knjizi može da očekuje te mu se pomaže da odluči hoće li da kupi tu ili neku drugu knjigu. Ne mogu da se setim nijedne dobre knjige koja na neki način ne bi bila angažovana. I ona koja se trudi da ne bude angažovana, time ulazi u angažman. Ako pod angažovanim smatramo da se knjiga referiše na savremenu ili vremenski blisku problematiku, da je vremenski i prostorno određena, onda se slažem da je “Razbijanje” angažovan roman. Savremenici kao likovi u umetničkom tekstu nisu ništa novo niti neobično, osim u sredini koja je kao mala prljava bara navikla na strategije ulagivanja i nezameranja. A restoran UKS-a legendarno je mesto, bio i ostao, od vremena Udbe do vremena gospodina Legije. Odlično mesto za scenu koja predstavlja prožimanje Bulgakovljeva bala kod Satane i Kjubrikovih kadrova iz “Eyes Wide Shut”. Osim jedne kritike objavljene u E-novinama, nije bilo reakcija, pozitivnih ili negativnih. Ni oni urednici i kritičari koji su tražili da im se knjiga pošalje nisu o njoj pisali. Bilo bi lepo da su bar napisali negativne kritike. Napisati da je neka knjiga loša, to je valjda sasvim normalno, za to smo se borili, zar ne?

Vladimir Arsenić kritiku romana naslovio je “Snovi o otporu”. Koliko je danas moguća književnost kao točka otpora? Za koga danas, u doba u kojem vrlo malen broj ljudi čita prozu a kamoli poeziju, piše angažirani pisac?

Svako umetničko delo je, pored svega ostalog šta jeste i može da bude, osvajanje prostora slobode, utoliko značajnije ukoliko je umetnički uspelo. Investicija koju autor unosi u ono što radi treba da nađe odgovarajući prijem kod pogodno nastrojene publike. To je partnerski odnos, na obostranu korist i zadovoljstvo – ako nije to, onda je promašaj. “Razbijanje” i “Lirika pasa” nastajali su paralelno, tokom dužeg vremenskog perioda, pod parolom “pišem ono što bih voleo da čitam”, i za mene predstavljaju i obračun s privatnim demonima i još jedan sudar sa senkama devedesetih godina i neprijatna meta-pitanja i proslavljanje književnosti, dakle pokušaj osvajanja slobode na svim planovima. Knjige su napisane za čitaoca koji će tu emotivnu, intelektualnu… nepovratnu investiciju primiti onako kako sam je uložio, u punom smislu i u odgovarajućem referentnom okviru.

NIN-ova šarada

Zašto ste se odlučili za svojevrsni žanrovski miks, kombinaciju krimića i SF-a te uvođenje više likova preuzetih iz poznatih filmskih djela?

Zaista je mnogo odgovora na ta pitanja. Jedan bi mogao da bude da sam u prethodnoj knjizi obećao detektivsku šaradu. Drugi bi bio da je to autoironijski otklon prema sopstvenom radu, u vremenu u kojem se ne čita previše, ali su zato svi stručnjaci za film. Treći je šta je dosta film uzimao od literature, hajde da okrenemo proces. Četvrti, to su omiljeni filmski likovi moje mladosti, želeo sam da ih vidim u ovom vremenu i prostoru. Peti je razlog da su mi bili potrebni likovi i situacije za onu vrstu neočekivanog ili neprikladnog humora koja predstavlja najbolji izraz za očaj; humor kojim autor hoće da pokaže kako, navodno, gospodari situacijom i drži pod kontrolom taj svet koji predstavlja, da bi zatim nekom ironijskom opaskom otkrio sve pukotine u takvoj konstrukciji. Šesti je da su mi se ti likovi odlično uklapali u motiv družine “Deca srca”, koji preuzimam od Davida Grosmana. I tako dalje, ima toga još…

Roman ste povukli iz natječaja za NIN-ovu nagradu?

Trebalo je samo da ne pošaljem knjigu na natječaj, a da sam je i poslao, sasvim sigurno ne bi bila u nekom užem izboru. Između ostalog i zato što se jedan od članova žirija pojavljuje u romanu kao epizodni lik u ne baš lepim scenama. Nisam hteo da sudelujem u toj šaradi, kao ni Saša Ilić prethodne godine. NIN-ova nagrada još je jedan od elemenata te restauracije o kojoj smo pričali, duhovna vertikala koja uporno odoleva.

Već dulje surađujete s hrvatskim piscima i izdavačima. Kako ocjenjujete tu suradnju i koliko vam ona znači?

Šta se mene lično i mojih najbližih kolega tiče, naši su izdavači uglavnom iz Hrvatske ili su promotivne aktivnosti vezane uz Hrvatsku, to dovoljno govori samo po sebi. Nedavno sam shvatio da nikada nisam štampao (izuzev “Razbijanja”, u beogradskoj filijali Algoritma) ni promovisao knjigu u Beogradu, nikada me nije pozvao nijedan urednik nekoga kulturnog centra. Samo sam prvu knjigu objavio u Srbiji, ali u Novom Sadu, u ediciji Prva knjiga Matice srpske, pa potom u Ulcinju u Plimi, a posle toga u zagrebačkom Algoritmu. Saradnja s Hrvatskom iz našeg je ugla od krucijalnog značaja. Naročito su važni i mediji zainteresovani za čitav region, kao što su “Novosti”.

Započeli ste i suradnju s autorima s Kosova, pa bi se uskoro u Prištini, u organizaciji Betona i tamošnjeg Multimedia centra, trebao održati drugi Književni festival Polip?

Zahvaljujući mreži Traduki, na Sajmu knjiga u Leipzigu upoznali smo Jetona Neziraja, pa preko njega i celu ekipu. Tako je otpočela saradnja Betona s jedne i časopisa MM i centra Qendra Multimedia s druge strane. Za početak smo spremili dve antologije, jednu antologiju priča iz Srbije koja je objavljena u Prištini na albanskom (“Iz Beograda, s ljubavlju”) i jednu antologiju savremene kosovske književnosti na albanskom jeziku, objavljenu na srpskom u Beogradu (“Iz Prištine, s ljubavlju”). Knjige su jako lepo primljene, barem u zainteresovanom delu javnosti. Uvek postoji i onaj drugi deo – u Novom Sadu knjižar je vratio antologiju izdavaču zato što nije hteo da to ima u knjižari. Srpska i albanska kultura ne komuniciraju već decenijama, niko apsolutno nema pojma ni šta se dešava, ni šta se piše, ni ko su autori ili teme. Ogromna je stvar i velik korak napred da smo omogućili čitaocima na albanskom govornom području da čitaju autore iz Srbije i obratno. Naročito je važno šta su autori s Kosova, koji pišu u jednoj maloj, izolovanoj sredini, dobili priliku da budu čitani na mnogo širem jezičnom području (na stranu šta su neki od njih već prevođeni na “velike” jezike), u koje inače nemaju baš puno pristupa, šta zbog jezika, šta zbog inercije i politike. Kosovo takođe mora da bude deo regiona. I ovde u Zagrebu su predstavljene te knjige, na Večeri kosovske književnosti u Booksi. Šta se nas tiče, to je samo početak jednoga divnog prijateljstva. Toma Marković i ja smo već 2010. učestvovali na Međunarodnom književnom festivalu Polip u Prištini. Ove godine Qendra Multimedia i Beton partnerski organizuju taj događaj od 11. do 13. maja u Prištini, možda i u Gračanici; koliko znam, planirano je i učešće nekih autora iz Hrvatske.