Šveps komedija

Dušan Kovačević: “Život u tesnim cipelama” (Stubovi kulture, 2011)

Da Dušan Kovačević (1948, Mrđanovac kod Šapca) nije ništa napisao u poslednje dve decenije, ostao bi upamćen kao vodeći srpski komediograf, zajedno s Aleksandrom Popovićem (1929-1996). Sa oreolom dramskoga klasika, Dušan Kovačević 2000. godine postaje dopisni, pa 2009. redovni član SANU-a; u navadi postmiloševićevskih vlasti da piscima navuku diplomatski frak (primeri Svetislava Basare, Dragana Velikića, Predraga Čudića, Vide Ognjenović…), provodi godinu dana (2005/2006) kao ambasador Srbije i Crne Gore u Portugalu. U devedesetim je postao romanopisac (“Bila jednom jedna zemlja”, 1995, nastao iz scenarija za Kusturičin “Andergraund”, i “Meda peva bluz”, 2005) te kolumnista Blica i NIN-a. Autor je desetak filmskih scenarija: najuspešniji je onaj za film “Ko to tamo peva” (1980), realizovan sa Slobodanom Šijanom, a poslednji “Sveti Georgije ubiva aždahu” (2007), sa Srđanom Dragojevićem. Od 1998. Kovačević je direktor Zvezdara teatra, gde se ekskluzivno izvode njegovi komadi koje još od kraja 80-ih sam režira u praizvedbi.

Radnički reality

“Život u tesnim cipelama” je drama o štrajku radnika iz propale fabrike obuće. Štrajk se ovde ne javlja kod Kovačevića po prvi put, njegove novije drame pokazuju očitu sklonost ka tzv. gubitnicima tranzicije (“Kontejner sa pet zvezdica”, “Doktor šuster”). Dramu “Profesionalac” (1989), s tipičnim istočnoevropskim narativom o nadzoru tajnih službi nad intelektualcima, Kovačević je adaptirao za scenario istoimenog filma iz 2003. U filmu je radnički štrajk predstavljen kao farsa iza koje stoje nedemontirane bezbednosne službe starog režima, kojima štrajk služi kao sredstvo destabilizacije novih vlasti. U drami “Život u tesnim cipelama” pobude radnika za štrajk su autentične, ali Kovačević ne piše dramu u brehtovskom duhu političkog teatra, nego kroz formulu tragikomedije kombinuje elemente vodvilja, parodije i dramskog oneobičavanja sa socijalnom kritikom.

Dvodelna drama (s epilogom) počiva na dvostrukom obrtu. Petoro radnika u štrajku: sindikalni lider, radnik na presi za lepljenje obuće, sekretarica, šofer i kuvarica, nalaze se u napuštenoj proizvodnoj hali koju je predsednik sindikata “minirao” povezanim bocama s plinom. Na predlog vlasnika privatne televizijske stanice da se javnost potpunije upozna sa njihovim zahtevima, radnici pristaju da učestvuju u reality showu, za koji će se ispostaviti da je suptilna smrtonosna zamka za eksterminaciju izgladnelih štrajkača. Kovačević od početka forsira frivolnu komiku garniranu podtekstom radničke (melo)drame: radnik na presi zbog dugogodišnjeg udisanja lepka za obuću ima “lakirana” pluća i “svira” dok govori. Nevoljna “glutomanija” u njemu izaziva stalnu žeđ, koja ga je nagonila da upada u bunare, što je, opet lančano, oteralo njegovu verenicu, pa je ostao samac. Kovačević čini i crnohumorni “obrt zavrtnja” više: svi se štrajkači gegaju dok hodaju, jer nose nekoliko brojeva manju obuću koju im je fabrika udelila umesto neisplaćenih dohodaka – nesrećni radnik na presi može da skine cipele samo hirurškim putem, jer su mu srasle sa stopalima.

Nemoć humora

S druge strane, Kovačević nimalo ne pati od nostalgije za socijalizmom. Šofer fabrike obuće, koji je svojim kamionom udarnički prokrstario svetom, u isto vreme je švercovao i preprodavao retku i skupocenu robu; sekretarici koja je promenila jedanaest direktora nije bilo mrsko da sa ponekim od njih odlazi na službeno putovanje u komfornom “Mercedesu”, dok je predsednik sindikata svojim koleginicama rado & efikasno distribuirao svoj genetski materijal.

Autor je “Život u tesnim cipelama” zamislio kao “gorku komediju” u kojoj smeh drži ravnotežu s teskobnom zbiljom, ne ulepšavajući ali i ne razobličavajući je. Taman da pecne, ne i da zaboli; da, uz senku sete, relaksira. Njegova pozicija, autora i reditelja, sasvim je konzervativna: sadašnjost je odurna i neprihvatljiva, ali delatne alternative nema. Postoji tek (epiloška) uteha u onostranom: tada će radnici biti u stanju da izuju svoju tesnu obuću, uživajući u sećanju na prvomajski uranak. Otuda drama “Život u tesnim cipelama”, uz dramaturšku veštinu i humor koji su postali autorova rutina, lebdi u recepcijskom vakuumu. (Pod)smeh nije više dovoljan, a Dušan Kovačević iza crnog humora nudi tek pomirenje sa postojećim.