Tajkuni na kauču

PODNEVNI DNEVNIK, HTV

U Importanne galeriji u Zagrebu, dva kilometra zračne linije do Prisavlja, dva sata iza ponoći jedan je muškarac izdahnuo nakon svađe u kojoj ga je poznanik izbo nožem. Vijest o klanju u srcu metropole od ranog je jutra bila glavni ili jedan od glavnih naslova na svim portalima u državi, ali HTV-ov podnevni Dnevnik o tome imao nije ništa. Ni pisma, ni razglednice. Ni slike, ni “čitanca”. Nije ovaj propust puki odraz uredničke indolencije. To je sistemska boljka. Hrvatska je televizija – kao i drugi veliki javni mediji – pretromi mastodont koji je naučio živjeti o državnom trošku, biti spor, ne mijenjati se i uzgajati karijatide. Danas, kada se struktura medijskog svijeta za godinu dana mijenja više no nekada za cijelih stotinu, taj put vodi ravno prema dnu. Vrh kuće, koji pojma nema o medijima, usmjerava ovu nekoć slavnu ustanovu prema groblju slonova. HTV je Titanic, samo im to još nitko nije rekao. Jedina zanimljivost Dnevnika bio je nastup Ante Kotromanovića, koji je obećao da će se prema telekom operaterima koji ministarstvu duguju silan novac postaviti – vojnički. Što mu to znači, nije bilo nikog da ga pita, pa će to do daljnjeg ostati cvijet njegove tajne. “Vojnički”?!

DNEVNIK, NOVA TV

Ministrica Mirela Holy uvela je u Ministarstvo zaštite okoliša vegetarijanski ponedjeljak. U kantini Ministarstva tada se – pogađate – služe samo vegetarijanska jela, ali nevolja je u tome da istu kantinu dijeli i Ministarstvo graditeljstva, čiji je ministar mesožder. Ivan Vrdoljak voli pice i purice, a pomalo je i liberal, pa mu – s pravom – ide na živce intencija ministrice Holy da kontrolira želuce i prehrambene navike svojih podređenih. Nova TV je o tom sukobu mesoždera liberala i vegetarijanaca totalitarista – u zemlji gdje sve više ljudi ne jede ništa – napravila odličan prilog. Tema o zabrani žderanja mesa ponedjeljkom podsjetila nas je i na staru spoznaju prema kojoj se ljudožderi od srca vesele svakom čovjeku.

ČAČIĆ, DNEVNIK PLUS

Bog bi ga znao što se to motalo po glavi Radimira Čačića kada je, nakon nastupa u Dnevniku plus, gdje ga je ugostio Aleksandar Stanković, dobio slom živaca i izvrijeđao pola televizije, uz prijetnju da im više nikada neće doći. Stanković je intervju vodio korektno, mrvicu provokativno (rasprava o Čačićevoj bahatosti trajala je šest od 18 minuta), ali o nekom prekomjernom granatiranju nije bilo govora. Što jedan strojar koji se navrat-nanos umirovio – Koračević – ima raditi na čelu HEP-a, kakav je smisao političkih imenovanja, kako se osjeća kada ga ljudi ocjenjuju bahatim, to su pitanja koja bi Čačiću postavio svaki normalan novinar. No kako je na Prisavlju Stanković ostao jedan od rijetkih takvih, Čačić se bogami nemilo iznenadio intervjuom. Je li pomislio da je ispao glup? Očekivao je dizanje spomenika? Hloverkijanska ulizivanja? Branimirbilićevske tirade?

Valja reći da je Čačić u Dnevniku plus postavio jasne kriterije uspjeha i neuspjeha. Rekao je Stankoviću da će otići ako pad BDP-a početkom iduće godine bude dva posto. Hrvatski političari nemaju tu naviku da navode mjerljive parametre kao kriterije ostanka na poziciji, pa Čačić zaslužuje pohvalu. Ne uspije li dići BDP za 0,8 posto, otići će, to mu se može vjerovati. Uspije li, zaslužit će spomenik, ali će ipak biti popljuvan – tako to ovdje biva, pa neće ni on biti izuzetak. Uostalom, i autocestu mu jedva priznaju.

NEDJELJOM U DVA

Aco Stanković sa Srđanom Dragojevićem nije bio provokativan niti toliko koliko s Radimirom Čačićem. Dragojević je voditelju emisije cijelo vrijeme govorio “ti”, a Stanković njemu “vi”. To je ispalo nepristojno, posebno ako se sjetimo da je Stanković jednom propisno izružio Milorada Dodika jer mu je počeo govoriti “ti”. Razgovor s Dragojevićem mogao bi se opisati kao ćaskanje, premda se, možda, moglo otići i dalje. Dragojevićeva je “Parada” politički najvažniji srpski postjugoslavenski film. Njegove su refleksije – izrečene u naizgled nevinom žanru komedije – revolucionarne. U “Paradi” se, naime, srpski nacionalistički mainstream odriče svih svojih idejnih temelja. Srbija, jasno se vidi u tom filmu, kao strane države ili strane entitete ne tretira samo Hrvatsku i BiH, nego i Kosovo. Mjesto starih neprijatelja većine (Hrvata, Albanaca, Bošnjaka) zauzimaju unutarnji Drugi – homoseksualci – a država Srbija, umjesto traženja problema vani, problem nalazi u vlastitoj netoleranciji (prema seksualnim, ali i drugim manjinama). Srpsko-hrvatski spor je mrtav, čim se o njemu može govoriti jezikom humora. Filozofiji “ćeraćemo se još” je odzvonilo. To je kraj povijesti na Balkanu, definirane kroz hrvatsko-srpski nesporazum. To je prvi srpski film u kojemu se vidi da je Garašanin mrtav.

Kako Dragojević nije neki ljevičarski režiser, poput Gorana Markovića, već član Socijalističke partije Srbije, koju vodi “mali Sloba” Ivica Dačić, jasno je da je u srpskom kolektivnom duhu došlo do ozbiljnog tektonskog pomaka. Ipak, povremeni pokušaji ozbiljnijih pitanja Dragojeviću završavali su neočekivano trivijalnim odgovorima. Ako se netko ozbiljno približio ironičnoj doskočici “ko nas, bre, zavadi”, onda je to on. Po Dragojeviću, recimo, navijačke sukobe uzrokuje “pet hiljada kretena”. Ako to nije pretjerano pojednostavljivanje, što onda jest?

Dragojević, po struci psiholog, dao je i jednu zanimljivu stručnu ocjenu naravi naših tajkuna. Po njemu, oni vjerojatno pate od poremećaja osobnosti, jer nije moguće izbaciti na cestu nekoliko stotina ili tisuća ljudi i reći: “Nema veze, to je tako moralo.” Psihopati i sociopati čine dva do tri posto stanovništva. Malo? Nije malo, nije malo, triput ratovalo…

PULS NACIJE

Gdje su ti poduzetnici koji će doći i spašavati svoj narod i sve druge narode u BiH, pita Branimir Bilić gosta emisije Brunu Iljkića, poduzetnika. Neobaviješten neki čovjek, taj Bilić.

“Miroslav Kutle je, na primjer, na licu mjesta”, kune mi se Vladimir Matijanić. Josip Gucić – idemo dalje – spašavao je dulje vrijeme Hrvatsku, pa se prije koju godinu, neopaženo, vratio u Srbiju. Dražen Golemović vratio se u Banja Luku – novinari izvještavaju o sveopćem procvatu nakon njegova povratka. Hrvatska policija, priglupo ali očekivano, nije razumjela taj
poduzetnički impuls, pa je za dotičnima raspisala tjeralicu. A oni samo željeli spasiti narod.

DNEVNIK, HTV

Orsat Miljenić postaje Forrest Gump Milanovićeva kabineta. Na svoju prvu press konferenciju kasnio je 50 minuta, da bi onda na 5/8 pitanja odgovorio s “ne znam”. Na 1/8 pitanja dao je glup, na narednu 1/8 pametan odgovor, a otprilike u jednoj osmini nastupa je briljirao – to je ono kada je novinarima rekao: “Žao mi je zbog kašnjenja, ali ne mogu obećati da se to neće ponoviti.” Tada se činilo da je Orsat Miljenić neki neobično iskren čovjek, drug i starješina.

No u intervjuu koji je s njim vodio Ivan Jabuka, Miljenić se pokazao kao petljanac i nevježa. Na pitanje je li i sam probao marihuanu, vrdao je, znojio se, puhao, zvonio i zvečao, da bi na kraju dao odgovor koji odgovara Hebrangovoj definiciji “nisam lagao, samo sam zaobilazio istinu, a to je puno ljepše i puno pristojnije”: “Pitanje je vrlo nezgodno, ali mislim da je sve što se zadrži u razumnoj mjeri i što ne ugrožava drugoga dopušteno.” Lake su droge teško pitanje! Je li povremeno šmrkutanje kokaina po Miljeniću dopušteno? Valjda jest, ako se zadrži u razumnoj mjeri, jer drugoga ne ugrožava, sigurno. Našlo bi se tu još supstanci koje bi se lijepo uklopile u Miljenićevu definiciju, no ostavimo to sada po strani, ne treba cjepidlačiti. Bitno da ministar nije kasnio i da je bio pristojan, a biti pristojan je, kako kaže Miloš Vasić, važnije nego biti u pravu.