Užička slobodarska misao

Nije čest slučaj na ovim prostorima da jedno provincijalno kazalište razmišlja o provokativnim temama koje će hrabro i inovativno predstaviti publici: primjera, istina, ima, ali oni uglavnom samo potvrđuju pravilo da daleko od velikih gradova najbolje prolaze lake satire i šarene komedije. Izuzetak predstavlja Narodno pozorište iz Užica, lošim cestama četiri sata udaljeno od najbližega većeg središta, koje svoju publiku neprestano zasipa drugačijim predstavama. Aktualni repertoar – Bulgakovljevi “Majstor i Margarita”, Pasolinijev “Pilad”, “Viktor ili djeca na vlasti” Rogera Vitraca… – pokazuje da je u gradu usred patrijarhalne Srbije, s uništenom industrijom i visokom stopom nezaposlenosti, tradicionalno koncentrirana kritička svijest koja je za kazalište više nego ljekovita. Užice i jesu svojevrsni fenomen: ne treba zaboraviti drskost Užičke republike usred porobljene Evrope u Drugom svjetskom ratu, kao ni činjenicu da su masovni protesti protiv Miloševića sredinom 1990-ih krenuli upravo iz toga grada.

Gledatelji u vagonima

Nova predstava Narodnog pozorišta “Buđenje proljeća”, prema tekstu Franka Wedekinda i u režiji gosta iz Skoplja Martina Kočovskoga, još jednom dokazuje da su slobodoumnost i pobuna živa kulturna supstanca ovoga grada. Provokativnost je vidljiva već u inscenaciji: predstava se igra pred samo 35 gledatelja, koji sjede u trima otvorenim vagonima što ih glumci guraju s jednog na drugi kraj pozornice, podmećući im pritom pod nos neugodne istine.

Centralno je pitanje predstave što nam davni Wedekindov tekst, usmjeren protiv crkve, konzervativnog morala i stroge škole, znači danas; redatelj Kočovski na njega inteligentno odgovara: “Razlike između ‘vi’ i ‘mi’ nisu male. Vi ste generacija koja je rasla nakon Drugoga svjetskog rata, a mi smo, zahvaljujući vama, također postali poslijeratna generacija. Vi ste, paradoksalno, živjeli u liberalnijem društvu od društva sistemskih zabrana u kojem mi živimo danas. Vi ste bili ateisti, a nama se nameće da budemo profesionalni vjernici. Vi ste naši roditelji, a mi smo vaša djeca.”

Predstava samo djelomice prati originalnu priču, u kojoj jedna djevojka umire od posljedica loše izvedenog pobačaja, jedan mladić završava u popravnom domu, a treći se ubija zbog loših ocjena.

Rasadište talenata

Bitni dijelovi ove izvedbe “Buđenja proljeća” u onom su između: Kočovski je vješto interpolirao “komentare” koji se podjednako tiču političkih ideala i njihovih posljedica, od Ive Lole Ribara i radnih akcija do izjava patrijarha Pavla, današnjeg militarizma i konzumerističkog raja. Glumci zdušno pjevaju borbene pjesme raznih režima, pretvaraju se iz pobornika seksualne revolucije u poslušno topovsko meso u mnogim ratovima… Time predstava izrasta u mračnu slikovnicu o povijesti i sadašnjosti, u kojoj se uvijek jednako mahnita velikim riječima koje traže masovnu podršku i iza kojih ostaju mrtvi i unesrećeni. Dvoipolsatna predstava završava autentičnom raspravom glumaca s publikom: jedni se iskreno zalažu za pravo na pobačaj, a drugi za vjeru u boga i mnogo djece. Treba istaknuti odličnu igru glumaca, što također pokazuje da i gradić među planinama može biti rasadište talenata i dobra glumačka škola.

Užičko “Buđenje proljeća” svakako je novost i u čitanju kultnoga Wedekindovog teksta i u kazališnoj kulturi ovih prostora. Ta je činjenica već prepoznata: Narodno pozorište s tom je predstavom, prvi put u svojoj povijesti, pozvano u glavni program BITEF-a, međunarodnoga kazališnog festivala u Beogradu, a za očekivati je da će se dobar glas širiti i dalje.