Vampiri na tijelu čovječanstva

Kada je prošloga tjedna Greg Smith, jedan od izvršnih direktora najveće svjetske investicijske banke Goldman Sachs, upravi banke poslao pismo ostavke u kojemu je optužuje za neviđenu pohlepu na štetu klijenata, istoga jutra pismo je objavljeno i u “New York Timesu”. U pismu je Smith napisao da se u Goldman Sachsu “interesi klijenata zanemaruju jer firma misli samo na zarađivanje novca”, te da postoje tri načina da se u toj tvrtki postane vođa: “da se klijenti nagovore da investiraju u dionice kojih se banka pokušava riješiti”, da ih se navede da “trguju svime što će Goldmanu donijeti profit”, te da prodaju bilo kakav proizvod koji je “nelikvidan, nejasan i ima akronim od tri slova”.

S obzirom da je pismo objavljeno u najvažnijem dnevniku svjetske financijske metropole, gdje je i sjedište Goldman Sachsa, tijekom dana u medijima se otvorila rasprava o načinu poslovanja investicijskih banaka, pa su iz Goldmana pokrenuli kampanju ocrnjivanja 33-godišnjeg Južnoafrikanca. Rekli su da je on “usamljenik” koji nikome nije bio nadređen, pa time ni ne predstavlja mišljenje većine zaposlenika. Smith je u financijskom gigantu bio jedan od čak 12 tisuća izvršnih direktora, od ukupno 33 tisuće zaposlenih, a nakon 12 godina rada u toj instituciji zarađivao je “samo” 500.000 dolara godišnje.

Difamiranje zviždača

S obzirom na to da je u pismu iznio i neshvatljivo naivne tvrdnje, poput one da je ranije poslovanje Goldman Sachsa bilo obilježeno “timskim radom, integritetom, duhom poniznosti i interesom klijenata”, te da ni jednom riječju nije preuzeo odgovornost što je i sam bio dio te mašinerije, medije su preplavili satirički osvrti i posprdni komentari.

Među njima se istaklo uredništvo poslovnog informativnog koncerna Bloomberg, koje je napisalo da je prije 12 godina, izgleda, Goldman Sachs bio “fondacija za ispunjavanje želja” i “dostavljao cvijeće u umirovljeničke domove i gradio prihvatilišta za napuštene mačke”.

“Ako želite posvetiti život služeći čovječanstvu nemojte ići raditi u Godman Sachs, to nije njegova funkcija niti će ikad biti”, zaključili su u Bloombergu, pa je opći stav da je jedini rezultat Smithove bombastične ostavke to što je sebi zauvijek zalupio sva vrata na Wall Streetu.

No neki analitičari smatraju da velike investicijske banke ipak više nisu tako nedodirljive. Pri tom im, tvrde oni, više nije lako ignorirati što svaki drugi Amerikanac više nema u njih povjerenja, te da ih višemjesečno kampiranje pokreta Occupy Wall Street sad već tjeskobno podsjeća na to koliko su omraženi, pa se njihovi zaposlenici prosvjednicima redovito dolaze ispovijedati kako zapravo nisu onakvi kakvima se čine.

U tekstu objavljenom u “New York Magazineu”, Gabriel Sherman piše i kako su investicijske banke sve više pritisnute odljevom mozgova, od kojih su neki dobivali i godišnje bonuse od 100 milijuna dolara, da im padaju prihodi i kompenzacije, a ukupno je od početka krize u Americi nestalo 200.000 radnih mjesta u financijskoj industriji. Svoj danak, čini se, počeo je uzimati pretprošlog ljeta doneseni Dodd-Frankov paket zakona kojim se investicijskim bankama nameće stroža regulativa prilikom trgovanja derivatima, dodjeljivanja kredita i osiguravanja investicija.

Naročito kritičnim moglo bi se pokazati takozvano Volckerovo pravilo, koje stupa na snagu u srpnju i kojim se investicijskim bankama zabranjuje trgovanje vlastitim novcem, a ulaganje u najrizičnije, hedge fondove, ograničava na tri posto ukupnog kapitala. Dodatne restrikcije bit će implementirane u fazama do 2016. godine.

U očekivanju tih mjera većina investicijskih banaka već je ugasila cijele odjele, a popratno se događa i egzodus najvještijih zaposlenika u vlastite hedge fondove, koji su do ovih zakona praktički bili izvan bilo kakve regulative. Iako je od 1990. do 2011. broj hedge fondova u svijetu narastao sa 610 na 9553, u posljednjih godinu i pol dana ugasilo ih se oko tisuću.

Dodd-Frankov zakon bio je kritiziran da nije dovoljno restriktivan i da mu je cilj osigurati status quo, no čini se da on ipak nije potpuno jalov, na što ukazuje i obećanje republikanskog predsjedničkog kandidata Mitta Romneyja da će ga ukinuti ako postane američki predsjednik.

Da se i sama vlada koleba pokazuje, pak, inicijativa da se već ovih dana u američkom kongresu usvoji takozvani Zakon o radnim mjestima, za koji je bivši guverner države New York Eliot Spitzer napisao da bi mogao “poništiti neke od najvažnijih reformi nametnutih Wall Streetu u cijeloj generaciji”.

Mršave odštete

Da su vinovnici kolosalnih prevara u kojima su milijuni američkih građana ostali bez krova nad glavom i dalje iznad zakona pokazuje i činjenica da, unatoč temeljito dokumentiranom kriminalu, nitko od njih nije dobio niti kaznenu prijavu. Štoviše, u Americi se ustalilo pravilo da se nezakoniti postupci moćnih korporacija rješavaju isključivo novčanim kompenzacijama zanemarivih iznosa u odnosu na njihove prihode, pa se takvom praksom nekažnjivosti ne vrši funkcija sprječavanja istog ponašanja u budućnosti.

U veljači ove godine pet velikih američkih banaka pristalo je zajedno platiti pet milijardi dolara državnim i federalnim vladama zbog “pakiranja” i prodavanja “toksičnih” hipotekarnih kredita, pri čemu nisu niti vodile urednu dokumentaciju pa nisu mogle dokazati vlasništvo nad nekretninama. Tih pet banaka još 20 milijardi dolara moraju dati za “olakšavanje” situacije za oko 750.000 ljudi kojima su nekretnine zaplijenjene jer nisu mogli vraćati kredite, a takvih u Americi ima oko četiri milijuna.

U srpnju 2010. Goldman Sachs se nagodio da plati mršavih 550 milijuna dolara jer je prodajom precijenjenih derivata oštetio europske banke IKB Deutsche Industriebank i Royal Bank of Scotland, kojima je sada dužan uplatiti 150 odnosno 100 milijuna dolara, a ostatak američkom ministarstvu financija kao globu. Koliko je ta kazna mala pokazuje usporedba s profitom Goldman Sachsa koji je godinu ranije iznosio 13,39 milijardi dolara.

U travnju prošle godine senatski Stalni pododbor za istrage objavio je 640 stranica dugačak izvještaj o ilegalnim aktivnostima banaka, od čega se čak 260 stranica bavilo Goldman Sachsom. U njemu je dokumentirano kako su banke varale klijente prodajući im hipotekarne kredite i istovremeno se kladeći da će ti paketi izgubiti na vrijednosti, kako su bonitetne agencije istim tim “toksičnim” kreditima davale visoke ocjene, a federalne regulatorne agencije sistematski zanemarivale znakove ozbiljnih nepravilnosti. Dan nakon objave toga dokumenta, “New York Times” je pak objavio da je ministar financija Timothy Geithner nagovarao državnog odvjetnika New Yorka Andrewa Comoa da prekine istragu.

Senatska istraga najveću je pažnju posvetila Goldmanovom investicijskom instrumentu Abacus 2007-AC1 koji je dizajnirao njegov klijent John Paulson s ciljem da profitira od pada vrijednosti hipotekarnih obveznica. Menadžeri banke, međutim, o tome nisu obavijestili investitore, mahom strane banke, mirovinske fondove i osiguravajuće tvrtke, koji su mogli zaraditi samo ako vrijednosti obveznica narastu. Krahom tržišta nekretnina oni su izgubili preko milijardu dolara, dok je Paulson, koji se kladio na pad vrijednosti, svoj fond uvećao za 590 posto. Iako se radilo o očiglednoj prevari, cijela stvar je riješena s nekoliko stotina milijuna dolara globe, dok iz Goldman Sachsa nikad nisu javno priznali nezakonito poslovanje.

Nove prevare

Iako je tvrdnju urednika Bloomberga da investicijske banke nikada nisu radile za dobrobit čovječanstva teško osporiti, poznavatelji financijske industrije ističu da u impresijama Grega Smitha ipak ima nešto istine, odnosno da su se u posljednjih 25 godina izmijenila unutarnja pravila u funkcioniranju tih institucija.

Dotad je, tvrde oni, maksima poslovanja Goldman Sachsa bila “dugoročna pohlepa”, a imperativ zarađivati zajedno s klijentima, a ne na njima. No stvari su se promijenile kada su te banke prestale biti partnerstva, što je podrazumijevalo veće rizike za same vlasnike, i pretvorile se u dionička društva, čime su dobile i nove izvore novca. U kombinaciji s odriješenim rukama koje im je omogućila vlada, trgovanje novcem banaka dovelo je do favoriziranja kratkoročne zarade jer se više zarađuje na samoj transakciji nego na dugoročnom odnosu, što je na koncu dokinulo i princip lojalnosti prema klijentu.

U eseju objavljenom u magazinu “Rolling Stone” 2009. Matt Taibbi opisao je kako su u to vrijeme banke napustile i svoje pravilo o kvaliteti kontrole prilikom inicijalnih javnih ponuda (IPO), prema kojemu je kompanija koja želi izaći na burzu morala biti profitabilna najmanje tri godine. Upravo to, piše Taibbi, dovelo je do prvog suvremenog “pucanja balona”, onog tehnološkog krajem 1990-ih, kada su investicijski bankari raznoraznim zakulisnim igrama napuhavali vrijednosti dionica tek stvorenih tehnoloških kompanija, što je na koncu rezultiralo krahom. Kralj tehnoloških IPO-a bio je upravo Goldman Sachs, a Wall Street je, piše Taibbi, “umjesto da nauči lekciju da balon uvijek pukne, u godinama interneta naučio da je u vrijeme slobodno plutajućeg kapitala nevjerojatno lako napuhati balon, a pojedinačni bonusi su veći što je manija iracionalnosti veća”.

I nekretninski balon, piše ovaj autor, stvorio je upravo Goldman Sachs, koji on naziva “velikom vampirskom lignjom omotanom oko lica čovječanstva”. On opisuje kako su već sredinom 1990-ih neke velike američke proizvodne kompanije izgubile velike novce na kompliciranim investicijskim instrumentima. No kada su Vladin ured za odgovornost i šefica Komisije za trgovanje futuresima roba Brooksley Born 1998. pokušali uvesti strožu regulativu na ta tržišta, Robert Rubin, ministar financija Billa Clintona i prije toga Goldmanov bankar, sabotirao je nastojanje nagovorivši kongres da njezinom uredu oduzme regulatorne ovlasti. Kongres je 2000. godine tu odluku u posljednji trenutak ubacio u prijedlog zakona, čime je tržište deregulirano.

Nakon nekretninskog balona, piše novinar “Rolling Stonea”, Goldman Sachs je isfabricirao i naftni balon, što je, pak, omogućila deregulacija tržišta roba. Upravo je iz te banke 1991. godine poslano prvo pismo Komisiji za trgovanje futuresima roba sa zahtjevom za deregulaciju, čiji je rezultat da se “2008. jednim barelom nafte trgovalo 27 puta prije nego što je on uopće dostavljen i konzumiran”. I upravo zbog toga, tvrdi Taibbi, od tada cijena nafte konstantno raste, iako se njezina proizvodnja povećava a potražnja smanjuje, što je trebalo rezultirati padom cijene.

Taibbi analizu završava tvrdnjom da je svoju posljednju veliku prevaru Goldman Sachs izveo u vrijeme spasa američkih banaka, prvo kada je izlobirao da se od svih njih ne spasi jedino Lehman Brothers, njegov jedini pravi konkurent, a potom i promjenom statusa iz investicijske banke u bankarski holding kako bi se kvalificirao za novac od “bailouta” i jeftine pozajmice od Federalnih rezervi. Sljedeći balon, prognozira Matt Taibbi, dogodit će se na području trgovanja kreditima za ispuštanje štetnih plinova, gdje je Goldman Sachs već uvelike pustio svoje pipke.