Veći od života
Predstava “Slavuj” Triko cirkus teatra
Klaunovi, ljudi s crvenim nosom i šeširićem, u preširokim hlačama i prevelikim cipelama, rijetka su pojava u domaćim kazalištima. Krajem sedamdesetih takvim su se scenskim izrazom bavili glumci Željko Vukmirica i Ružica Đamić, no Željko je odustao od klaunerije, a Ružica od glume. Ulični klaunovi bili su i Srđan Sorić i Nikica Jakšić, no prvi je otišao u Englesku, a drugi u Australiju. Klaunica Zizi bila je Tea Kučinac, tanka kao breza i s vragolastim osmijehom u očima, ali prije trideset godina. Klaunsku školu Jacquesa Lecoqa u Parizu završio je i Damir Borojević, član slavne sisačke kazališne grupe Daska; premda se i danas pokatkad time bavi, živi od uzgajanja maslina na Korčuli. Ima nešto tužno u životu klaunova, koji se svijetu raduju više i iskrenije od običnih ljudi…
Vlastita produkcija
U novije se vrijeme u Zagrebu pojavila nova grupa klaunova. Nakon ratova, nacionalističkih histerija i zamrznute kulture, stasala je nova generacija umjetnika koja okreće glavu od domoljubnih mitova i kreće za vlastitim fantazijama. Riječ je o mladim ljudima koji se ozbiljno i sustavno bave akrobacijom, cirkuskim vještinama i klaunerijom, a ponekad ih ugosti neki gradski teatar, ako se u predstavi treba penjati po štrikovima ili izvesti kakvu smiješnu minijaturu. Nedavno su dobili i ime – Triko cirkus teatar, kao i nešto para od zagrebačkog Ureda za kulturu.
Grupa svakodnevno organizira edukaciju za građanstvo – intenzivne cirkuske radionice i radionice za djecu nazvane “Lijeva noga”. Već su izvodili svoje programe na uličnim festivalima novog cirkusa, gostovali u brojnim umjetničkim kampusima u regiji, a počeli su i s produkcijom vlastitih predstava. Dulje vrijeme Triko cirkus teatar surađuje s Lee Delong, američko-francuskom glumicom scenske klaunerije, a rezultat te suradnje su dvije predstave zamišljene klaunske trilogije: prva, “Kikiriki”, temeljena je na motivima Brechtove “Prosjačke opere”, a druga, “Slavuj”, ovih je dana premijerno izvedena u Zagrebu.
Strpljivi rad na sebi
Uvriježeno je mišljenje da su klaunovi smiješni po definiciji, zbog šašave odjeće i luckasta osmijeha, no ništa nije dalje od tog stereotipa. Oni koji su prošli Lecoqovu klaunsku školu znaju da najteža studentska vježba počinje jednostavnim pitanjem velikog učitelja: Možete li me nasmijati? Dobra osobina predstave “Slavuj” upravo je u tome što ne siluje gledatelje smijehom i ne trudi se biti duhovita pod svaku cijenu. To je topla ljudska priča, u koju se klaunskim pretjerivanjem pokušava unijeti malo radosti i optimizma: par klaunova pokušava udati svoju kćer, a zaplet se može pretpostaviti. U predstavi su najvrednije stotine tragikomičnih nijansi, kakvima i obiluju ljudske sudbine.
Izvedbeno, “Slavuj” nije predstava koja će zabljesnuti atrakcijama, ali jest promišljeno istraživanje i strpljivi rad na sebi, pri čemu je važan svaki član te male klaunske družine: Nikolina Majdak, Iva Peter Dragan, Nikola Mijatović i Domagoj Šoić. Dragocjen je napor četvero glumaca da nam na smiješan način kažu nešto o ozbiljnim stvarima u životu. Ako je već potrebna atrakcija, onda je to živi bend na sceni (Ines Tričković, Nicolas Sinković i Pavle Miljenović), koji melodičnim zvukovima podcrtava lucidni ton predstave. Klaunovi su takvi: jednostavni u svojoj razbarušenoj emocionalnosti i komplicirani u svojoj iskrenoj bezazlenosti. Jednostavno rečeno, klaunovi su kao sva ljudska bića, ali veći od života.