Velika pljačka zadrugara

U proteklih su dvadesetak godina mnogi Srbi u Hrvatskoj na svojoj koži osjetili razne oblike diskriminacije, a i danas ima stvari koje će mnoge, najblaže rečeno, ostaviti bez komentara. Jedan od primjera je borba koju tridesetak dioničara nekadašnje Poljoprivredne zadruge Stari Jankovci vodi protiv današnjih vlasnika: Envera Moralića, Ivana Šimunića, Marijana Bekavca, Damira Pejakovića i Moralićeve tvrtke Božjakovina d.d.

Priča počinje 1990., kada je devedesetero dioničara na osječkom Trgovačkom sudu, svaki s po 1.000 ondašnjih hrvatskih dinara, nekadašnju Poljoprivrednu zadrugu u društvenom vlasništvu preregistriralo u dioničko društvo. Kako je dio njih prevaren na rijetko viđen način, ispričao nam je jedan od dioničara Franjo Varga.

– To je trebala biti priča o uspjehu. Prije rata smo odlično poslovali i bili složni, a naše su dionice bile zalog budućnosti nas i naše djece. No, onda je došao rat: naše selo je okupirano, Hrvati su otišli, ostali su Srbi i nas nekoliko Mađara – počinje Varga.

Dvostruka registracija

Za rata su Stari Jankovci, kao i imovina zadruge, po procjeni sudskih vještaka vrijedna više od 100 milijuna kuna, bili u velikoj opasnosti; srpskim okupacijskim vlastima poljoprivreda nije bila visoko na listi prioriteta, a postojala je i izgledna mogućnost da se sve razgrabi i opljačka. Varga se dobro sjeća tih vremena.

– Branili smo našu zadrugu na razne načine, iako tada nije bilo lako biti Mađar u selu između Vinkovaca i Vukovara. U tim okolnostima, nas 36 u selu preostalih dioničara, troje mađarske a 33 srpske nacionalnosti, uspijevamo kupiti još kamiona i traktora, uvesti plin i napraviti sušionicu. Za to vrijeme naši kolege u izbjeglištvu u Vinkovcima ponovno, nakon zajedničke registracije 1990., registriraju istu, našu zadrugu – kaže.

Nakon mirne reintegracije istočne Slavonije, direktor iz Vinkovaca Ivan Šimunić, predratni rukovodilac PZ Stari Jankovci, napravio je ugovor o preuzimanju s tzv. ratnim direktorom Milenkom Popovićem. Sadržaj tog ugovora ostao je Vargi i ostalim zadrugarima nepoznat do danas – Popović je umro, a Šimunić ga ne želi pokazati. Zašto, zadrugarima je postalo jasno tek kada je njihov višedesetljetni trud prodan u jednom od privatizacijsko-pljačkaških ciklusa. Varga i ostali mogli su to samo promatrati.

– Bilo je to prije 11 godina. Zadruga je prodana tajkunu Enveru Moraliću i to debelo ispod cijene. Moralić je platio oko 25 milijuna kuna, a vrijednost zadruge je puno veća od 100 milijuna. Koliko danas vrijede samo naši silosi, procijenite sami! Bila je to smiješna cijena, ali što je tu je. Očekivali smo da ćemo taj novac pravedno podijeliti, no nas 36 Srba i Mađara, koji smo u ratu sačuvali zadružnu imovinu, nije dobilo ni lipe – ogorčen je Varga.

Žive u nadi

Moralić i članovi PZ Stari Jankovci, koju je bivši direktor registrirao za rata u Vinkovcima, jednostavno su “zaboravili” na ugovore potpisane 1990. na Trgovačkom sudu u Osijeku! Bilo je to vrijeme trijumfalizma zbog povratka u istočnu Slavoniju i prava onih koji su ondje ostali za vrijeme okupacije bila su potpuno nevažna. Iako su nekoć zajedno stvarali zadrugu, odnosi bivših kolega bili su puni otvorenog vrijeđanja i omalovažavanja. Tome je svjedočio i Savo Petrović, koji se i danas nada da će pravda pobijediti.

– Radio sam sve poljoprivredne poslove, od oranja i sjetve do kombajna. Ništa nam nije bilo teško, ni sam ne pamtim koliko sam se puta dignuo od nedjeljnog ručka i otišao raditi, jer bi nas direktori to zamolili. Bili smo im dobri kada je trebalo raditi, a kada je trebalo podijeliti novac, onda su nas odbacili. Misle da nam je bilo lako za vrijeme rata, iako nam je glava bila u torbi. No, nadam se samo da će sud pravedno presuditi i da ćemo i mi nešto dobiti – kaže Petrović.

Slično razmišlja i njegov bivši kolega, 67-godišnji Mitar Stević, koji danas živi u Srbiji.

– Do rata smo bili kao jedna obitelj, nismo bili pod PIK-om nego smo radili samostalno. Živjeli smo u slozi i osjećali se sigurnima: kada sam bio na terenu, znao sam da će mi kolege paziti obitelj, bude li tko bolestan, odvest će ga doktoru… Rat je sve promijenio. Bio sam traktorist, kasnije vozač: radio sam u zadruzi 38 godina i nije mi lako kada mi kažu da ništa njeno nije moje. Nadam se da će sud brzo završiti i da će presuda biti pravedna – priča Stević.

Sve su priče bivših zadrugara slične. Prije više od pet godina podnijeli su tužbu protiv Moralića i ostalih, tražeći pravdu i isplatu dijela novca, 18 milijuna kuna. Međutim, Moralićevi su odvjetnici zatražili ocjenu zakonitosti njihova zahtjeva. Počelo je otezanje i cijeli je slučaj na Vrhovnom sudu, a ishod je potpuno neizvjestan.

– Mislili su da nemam papire s Trgovačkog suda u Osijeku i da ne mogu ništa dokazati. Kada sam ih pokazao, rekli su da nemam punomoći ostalih 35 dioničara, ali sve su one ovjerene kod javnog bilježnika. Kad-tad moramo pobijediti i dobiti svoj novac – smatra Franjo Varga.

Šovinistički komentar

No, unatoč njegovu optimizmu, mnogi zadrugari neće dočekati taj dan: u visokoj su životnoj dobi, dvojica su već umrla, ali su borbu nastavili njihovi nasljednici. O čemu je zapravo riječ i zašto su neki zadrugari dobili stotine tisuća kuna, a neki – najzaslužniji za to što je zadružna imovina i u ratu sačuvana – ostali bez ičega, možda najbolje govori komentar Envera Moralića za “Večernji list” iz 2007., kada su ga pitali je li točno da oštećene dioničare nije htio primiti ni na razgovor: “Riječ je o grupi Srba koja je napravila veliku štetu. Ti pametnjakovići htjeli bi odštetu za vrijeme kad su ratovali i razbijali. Uzeli su i odvjetnika Srbina. Međutim, bivši direktor Šimunić i sadašnji Bekavac, pobijaju ih. Riječ je zapravo o političkoj igri i obvezi Hrvatske da uzme Srbe natrag. Pa pogledajte samo njihova imena i prezimena, nema tu nijednog Hrvata da traži odštetu.”

Na šovinistički komentar privilegiranog tajkuna, koji je svojedobno svoja ulaganja u BIH objašnjavao “sentimentalnim razlozima” a, s druge strane, gazi prava drugih ljudi, nije reagirao nitko. Možda Vrhovni sud ispravi nepravdu nanesenu vrijednim zadrugarima; ne napravi li to, ovi će Srbi i Mađari pravdu i zaštitu od pljačke morati potražiti na nekom drugom sudu, izvan svoje domovine.