Za mrežu urbanističkih ambulanti

Teze ovog teksta bile su 2003. pripremljene za razgovor tadašnjeg ministra zaštite okoliša i prostornog uređenja s “alternativom”; ne treba posebno naglasiti da nastavka razgovora nikada nije bilo… Teza koja je proizlazila iz svih prijedloga uglavnom marginaliziranih stručnjaka je bila: “Ministar Ivo Banac učinit će mnogo nastavi li pripremati javnost na nužnost zaustavljanja devastirajućih događanja u prostoru, na važnost demokratizacije zakona i procedura koje se odnose na urbanističko planiranje, građenje i zaštitu prostora.” Iza nas su već bile godine u kojima urbanističko planiranje nije postojalo i o urbanizmu se malo tko više usudio razgovarati i sa samim sobom.

U 2011. netko se u redovima završnoga korupcijskog bunila vladajućih dosjetio da bi legalizacija nelegalne izgradnje mogla spasiti Hrvatsku, odnosno HDZ, pridonijeti broju glasova na izborima i donijeti čak i neki novac u opljačkani državni proračun. Prilikom izglasavanja zakona, vladajući su baratali brojem od 150.000 bespravno sagrađenih kuća. Taj broj, međutim, valja barem udvostručiti. Ni u jednom trenutku nitko od vladajućih nije pokušao objasniti razmjere počinjene društvene i prostorne štete – uzrokovane pravovjernim konzumiranjem ozakonjenog bezakonja – kao ni stručnu dimenziju takvih zakona. Sve se trebalo riješiti i snimiti avionima do određenog datuma, pa tko je jamio, jamio je… Nema majci da netko nakon tog datuma može graditi! Zakon je, međutim, naslijedila nova vlast. Čini se da ni njoj ne pada na pamet bilo što objašnjavati građanima…

Bez strategije i promjene

Nova Vlada odmah u startu razdvojila je Ministarstvo okoliša od Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja. Zašto? Zar je moguće da ne razumije da su graditeljstvo i prostorno uređenje pupčanom vrpcom povezani sa zaštitom okoliša? Zar je moguće da je to učinjeno samo zato da bi se još bolje ozakonilo “zakonito divljanje” u prostoru pod firmom doista potrebnih investicija? Zar je moguće da je do takve odluke došlo samo zbog mira u koaliciji, da bi se zadovoljilo nezaobilazno sposobne Radimira Čačića i Mirelu Holy, iako se njihovi pristupi ne mogu pomiriti?

U postojećem zakonu društvena i stručna dimenzija divlje gradnje ne postoje. Zašto? Zato što je to, a prilično nakaradno zvuči, kontinuitet “našeg sna”! Geodeti i arhitekti će snimiti kuće i konstatirati da one postoje. Inženjeri građevinarstva će utvrditi da se brojne kuće još nisu same od sebe srušile, pa onda možda i neće?! A onda, kada se to plati “stručnjacima”, slijedi odabir modela plaćanja komunalija državi.

Što su to odavno zastupali oni koji su zastupali promjene? Prije svega, barem najavu buduće strategije planiranja i zaštite prostora u nadležnim ministarstvima: programe promjena koji se odnose na sve aktere planiranja, zaštite i građenja. Najavu rada na redefiniranju, izmjeni zakonodavstva i provedbenih procedura. U ovakvim društvenim situacijama, u kojima vas hvata mučnina pri svakom pogledu na brojne urbanističke i graditeljske nakaze, neožbukane zidanice i šupe sirotinje, najvažnije je razumjeti zašto su zakoni i procedure razarali ljude i prostor, zašto se devastirajući trendovi povećavaju umjesto da se napokon zaustave? Famozna tranzicija u pitanjima prostora ne samo da se nije dogodila, nije nikada ni započela. Ozbiljni urbanizam izdahnuo je zajedno s tzv. socijalizmom. Svih ovih godina, tranzicija se može opisati samo kao korupcija, pljačka, poniženje ljudi i prostora, struke… Ako se danas ne počne događati istinska promjena, ona se nikada neće ni dogoditi.

Zakonito bezakonje

Iskustva evropskih zemalja u promišljanju obnove prostora, posebice historijskih središta gradova, i nakon brojnih loših iskustava u vlastitim sredinama, svode se na precizan recept. On, ukratko, glasi ovako: neki konkretni teritorij – u našem slučaju cjelokupni prostor države – potrebno je proglasiti područjem sanacije i zaštite te stvoriti programe i modele pravednog subvencioniranja njegove obnove i zaštite, zakone koji će pokušati spriječiti da se novim građenjem nastavljaju devastirati prostori gradova i naselja i uništavati krajolik; obavezna je pritom participacija svih aktera, posebice građana. Naš glavni problem sastoji se u tome što su devastaciji prostora svakodnevno i ravnopravno pridonosili i nova bespravna gradnja i građani koji su gradili na temelju loših zakona. “Koalirali” su ili kolaborirali s vladajućima, koji su u kontinuitetu donosili zakone koji su tvrdoglavo izbjegavali razumijevanje prostora i participaciju građana. Vladajući su navukli građane na “zakonito nezakonito” ponašanje – na izostajanje demokratske procedure. To se pokazalo pogubnim za događanja u prostoru, za društvo općenito.

Planiranje, uređenje i zaštita prostora, graditeljstvo i arhitektura, uvijek su bili u rukama vladajućih. Oni na vlasti dobro su poznavali tehnike upravljanja događajima u prostoru, jasnu, hijerarhiziranu podjelu uloga, tehniku moći. Historijski, u drugoj polovini 19. stoljeća, s nadolazećom modernizacijom i kapitalizmom, sve se počinje rješavati u upravama, nastoji se dokumentirati i potvrđivati planiranjem i dozvolama. Ne možemo se ovdje baviti dobrim i lošim primjerima, niti vlastelom Dubrovačke Republike, ni “socijalističkim urbanizmom”. No, danas je, čini se, i u Hrvatskoj napokon sve jasnije: bez dobre uprave koja bi prepoznala i zakonski reagirala na opasnosti institucionalnog pogodovanja privatnim interesima, povređivanje javnog prostora ostat će jedini zakon. Kako to izgleda na terenu, gledamo posljednjih dvadeset godina.

Za koaliciju ministarstava

Što najavljuje nova vlast? Naglašavanjem važnosti ulaganja i investicija, ma kakve bile, nova će vlast i dalje povređivati elementarna ljudska prava: prava prostora i kuća na život i opstanak. U Hrvatskoj je danas nužna koalicija nadležnih ministarstava – Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Ministarstva kulture i Ministarstva zaštite okoliša. O tome se obično govori kao o “potrebi reorganiziranja upravnih institucija na svim razinama”. Premda se dijeljenjem ministarstava i nadležnosti već u samom startu pokazalo da se to još ne namjerava razumjeti. Posve je, naime, jasno da je više nego potrebno iznova definirati metodologiju izrade prostornih planova za teritorijalne uprave i samouprave te demokratske procedure kompletnog procesa. U kontekstu u kojem su vladajući godinama preko upravnih odsjeka i odjela pridonosili povređivanju prostora, potrebno je pokrenuti osnivanje mreže urbanističkih, graditeljskih i zaštitarskih ambulanti – predstavništava i savjetovališta ministarstava, organiziranih u lokalnim zajednicama poput primarne zdravstvene zaštite. Nužno je, u početku, da stručnjaci – koji rade u tako organiziranim savjetovalištima, poput liječnika i drugih učitelja – budu državni službenici, opunomoćeni da kao svojevrsni javni prostorni bilježnici dokumentiraju prostor, educiraju i informiraju građane. Građanima je potrebno pomoći da u realizaciji vlastitih interesa ne povređuju javni, da planirajući i gradeći štite svoj i javni interes na temelju boljih zakona.

Takvo prosvjetiteljsko djelovanje sastoji se u ukazivanju na činjenicu da su dobro planiranje, građenje i zaštita prostora povezani činovi, da se događaju u onoj praksi koja povezuje i objedinjuje visoke društvene, stručne i zakonske standarde. Da put prema ozdravljenju prostora valja potražiti u uzajamnosti, zajedničkom traženju rješenja: s građanima i prostorom uprava treba napokon početi normalno komunicirati.

Suradnja stručnjaka i građana

Time se ujedno revidira i mjesto tzv. referenata u općinama, često nedovoljno kvalificiranih za tako važan posao, te uloga nevidljivih ili nepostojećih urbanističkih inspektora. Moraju se dokinuti sukobi interesa i manipuliranje vladajućih. Kao instrument komunikacije i informiranja građana, ministarstva bi trebala predlagati jezike planerskih i graditeljskih zaštitarskih principa koji uvažavaju proklamirane principe, standarde i zakone održivog razvoja i života prostora, uvažavajući i lokalne i globalne vrijednosti. Najava i organiziranje mreže takvih savjetovališta predstavljala bi, napokon, pruženu ruku građanima, onaj toliko potrebni servis koji predstavlja i glavni smisao i zadatak svake dobre vladavine, uprave i samouprave. Nužno je temeljito redefiniranje uloge građana u cjelokupnom procesu planiranja i zaštite okoline. Važno je da svi dokumenti koji se odnose na lokalni prostor stalno budu izloženi i na uvidu građanima u ambulantama. Oni su ujedno i podloga za raspravljanje o postojećem stanju i za pripremanje projekata koje pojedinci ili zajednica pokreću. Potrebno je, uz simboličnu stručnu pomoć, početi izrađivati dijagnostičke planove zaštite i građenja. Dijagnostički planovi predstavljaju ono što danas u praksi žele postići urbanistički planovi uređenja i detaljni urbanistički planovi. Na temelju postojećih ozakonjenih planova ili onih koji su u proceduri donošenja, dijagnostički planovi pripremani i donijeti u suradnji s građanima, pratili bi i dokumentirali sve one važne sile demokratskih procedura (primjedbe, prijedloge, inicijative, potrebe, želje i nade, financijska sredstva) koje se događaju u prostoru. One se predlažu kao korekcije i izmjene u lošim ozakonjenim planovima da bi se oni poboljšali.

Sva današnja iskustva govore o tome da je u procedurama izrade i donošenja UPU-a najčešći uzrok nerazumijevanju, zloupotrebi, pa onda i, na svu sreću, opravdanim prosvjedima – uz nesređen katastar i gruntovnicu – upravo izostanak te važne karike u njihovoj pripremi – izostanak demokratske procedure i dobrog informiranja. Izostao je, ne postoji i nije razvijen model suradnje stručnjaka i građana, koji se s pravom bune na nerazumljive planove i procedure, nepoznavanje njihova zavičajnog prostora od strane stručnjaka, odnosno obrnuto. Stoga im je često jedino preostalo da i sami love u mutnom, da bespravno grade.

Pravo veta

Kontinuitet dosadašnje prakse izazvat će samo daljnje povrede prostora pogrešnim obnovama i lošim novim građenjem, nametnutim investicijama. Posve je nevažno, pogledamo li oko sebe, jesu li one ozakonjene ili bespravne. One najčešće proizvode isti učinak: povređuju zajednički prostor. Prisjetimo se samo zagrebačkoga Cvjetnog trga i zapadne splitske obale, gdje su građani izigrani bez obzira na višegodišnje suprotstavljanje. No, nadajmo se da je i to pomoglo da se na Srđu, Marjanu i brojnim drugim mjestima to tako lako više neće moći događati.

U postojećim naseljima, bez obzira na razinu konsolidiranosti konkretnog prostora, bez obzira na to je li riječ o sanaciji, ozakonjenju bespravnog građenja ili ozakonjenom novom građenju, uz prava “uvida neposrednih susjeda”, prigodom ishođenja građevinskih dozvola za novo građenje, potreban je i dodatni institut obvezujuće suglasnosti lokalne zajednice, šireg susjedstva, četvrti, sela… Izriče je izabrani odbor organiziran u “lokalnoj ambulanti”, nakon provedene javne rasprave. Kada se radi o zajedničkim, centralnim dijelovima naselja, koji se tiču svih stanovnika, organizirali bi se odbori na razini općina i gradova. Ministarstva bi trebala imati pravo veta ili dodatne arbitraže samo u slučajevima “nesvodivih razlika”, u onim slučajevima kada postoji osnovana sumnja da je izigrana demokratska procedura. Recipročno, pravo veta moraju imati i građani kada osnovano sumnjaju da je procedura “na temelju zakona” izigrana i protuzakonita, da zakon valja promijeniti. Projekte i programe za prostore koje je lokalna zajednica (ambulanta) proglasila javnima izrađivali bi ovlašteni projektanti (što god to danas značilo), izabrani od strane stanovnika zajednice na temelju javnih natječaja raspisanih isključivo nakon provedene demokratske procedure, izglasanoga zajedničkog stava građana i službenika/stručnjaka u lokalnoj planerskoj ambulanti.

U budućnosti, nakon stvarnog “tranzicijskog perioda”, taj bi važni društveni posao – u urbanističkim ambulantama ili kako će se već zvati – u potpunosti mogao biti u rukama samoorganiziranih građana.