Bakarić je bio personifikacija socijalizma

Zagrepčanin Dino Mujadžević, rođen 1977. u Brčkom, na Filozofskom fakultetu diplomirao je povijest i turkologiju. Karijeru je započeo pišući o povijesnim problemima osmanskog razdoblja i suvremene Turske. Pet godina proveo je u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža” kao znanstveni novak, gdje je za “Hrvatski biografski leksikon” pisao biografije ličnosti 19. i 20. stoljeća. Unazad pet godina kao novak radi na Institutu za povijest, Podružnica za Slavoniju, Srijem i Baranju u Slavonskom Brodu. Doktorski rad o Vladimiru Bakariću, najutjecajnijem socijalističkom političaru u Hrvatskoj, proširio je u knjigu koja je lani prvi put predstavljena na Interliberu.

Riječ je o prvoj velikoj političkoj biografiji Vladimira Bakarića. Zašto upravo on i kako ste sakupili građu?

Riječ je o zanimljivoj biografiji, jednoj od niza dosad posve neistraženih, posebice iz razdoblja SFRJ-a. Doradio sam doktorsku tezu, za koju sam informacije sakupljao iz osobnog fonda Vladimira Bakarića u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, u kojem su njegovi materijali, ali i govori i izjave koje su sakupljale njegove tajnice. Lani sam u augustu boravio u Beogradu, gdje sam istraživao u Arhivu Jugoslavije i u Fondu Predsjedništva SFRJ-a. Smatram da sam knjigu napisao objektivno, no nekima nije baš drago kako sam obradio neke teme. Prigovori ljevice glase da sam previše neutralan i distanciran, a desnica ne razumije zašto sam uopće pisao o Bakariću, jer misle da je neprijatelj hrvatskog naroda. Knjigom sam želio izbjeći jednostavne crno-bijele zaključke, želio sam da se o razdoblju socijalizma govori na osnovi onoga što je uistinu bilo, a ne prema dojmovima i sjećanjima povrijeđenih ili onih koji su bili na vlasti. Glavna je poruka da je to kompleksno razdoblje u kojem su napravljene velike, trajne stvari, na kojima se temelji današnja Hrvatska. No, isto tako, bio je to autoritativni sistem vladavine, koji je licemjerno tvrdio da je demokratski.

Volio je kaubojske romane

Kakav je zapravo bio Vladimir Bakarić?

Bakarić predstavlja personifikaciju socijalizma. Bio je transmisija Titove volje za Hrvatsku, od 1944. do 1983. imao je glavnu riječ u većini odluka. Bio je najvažniji ovdašnji komunistički političar u Hrvatskoj, a moja je želja da se revalorizira upravo njegova uloga i da se o tome počne govoriti. Jer, previše se govorilo o političarima koji nisu imali toliki utjecaj, poput Mike Tripala i Savke Dabčević Kučar. Oni su nekome važni kao osobe koje su se borile za hrvatske nacionalne ciljeve, no na razini utjecaja bili su druga liga u odnosu na Bakarića, i po kontinuitetu i po dalekosežnosti. Iako Bakarić na prvi pogled nije jako zanimljiva figura – smatrali su ga dosadnim, a on se možda takav i trudio biti; njegov javni diskurs obilježen je ideologijom, teškim izjavama za koje se potrebno namučiti da ih se shvati – doživio sam ga, istražujući, u neformalnim okolnostima. Transkripti s magnetofonskih vrpci prikazuju ga kao drugačijeg, aktivnijeg i pristupačnijeg čovjeka. Jedna od zanimljivosti o njemu je i to što je volio kaubojske romane “Laso”, uz koje se opuštao kada bi došao kući u Jurjevsku.

Kako ste opisali Bakarićev odnos prema studentskim previranjima 1968. i prema Titu? Što je sve kontroverzno u njegovu radu?

Čitavo je jedno poglavlje o njegovu stavu prema gibanjima 1968. i intelektualcima oko Praksisa. Zahtjeve studenata smatrao je nezrelima i nerealnima. Iako je mnoge poticao na djelovanje, mislio je da će se moći kontrolirati. No, kada je vidio da idu protiv vladajuće ideologije, čije je bio utjelovljenje, krenuo je protiv njih. Takav je bio i prema Franji Tuđmanu nakon što ga je doveo da vodi Institut za radnički pokret, kao i prema Savki i Tripalu. S Titom je bio vrlo blizak radno-politički, ali ne i osobno. Bili su različite figure, ali ipak jako međusobno odani. Bakarića se uvijek, do smrti 1983, gledalo kao Titova čovjeka, a nekada i kao njegova guvernera za Hrvatsku. Bez obzira na to što je zagovarao neku vrst liberalizacije društva i ekonomije, Bakarić je cijelo vrijeme podržavao jednopartijski sustav i nikada se nije odrekao policijske i udbaške represije kao dijela načina upravljanja. Podržavao je represivni sustav i politički progon ljudi, a bio je i jako utjecajan u obavještajnom sektoru u drugoj polovici sedamdesetih.

Rastače se kult Ataturka

Lani je u vašem prijevodu objavljeno hrvatsko izdanje knjige “Ataturk – biografija modernog tvorca Turske”. Što je Turskoj donio Mustafa Kemal Ataturk?

Među slabom ponudom biografija, posebno o Istoku, pronašao sam uzbudljivo štivo Endrjua Manga, dugogodišnjeg dopisnika BiBiSija iz Istanbula, te sam zainteresirao izdavača. No, trebalo je nekoliko godina do objave, sve do vrhunca turskog utjecaja u hrvatskim medijima, koji je vidljiv i na banalnom primjeru emitiranja turskih serija. Sada je izdana i ova biografija reformatora, tvorca moderne turske države, koja je poput male enciklopedije, s pregledom povijesti kasnoga Osmanskog Carstva i rane republike, od 1880. do 1940-ih, a tu je i mali rječnik ličnosti i turskih pojmova. Knjiga nosi ime značajne ličnosti, visokoga vojnog časnika, koji je u teškom trenutku turske povijesti, nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, poveo pokret za neovisnost i političku reformu zemlje. Porazio je okupacijske sile i proveo političku revoluciju. Ukinuo je sultanat, razvlastio stare strukture i stvorio tursku republiku na modernim zapadnim principima, koja je, bez obzira na razne promjene, ostala do danas. Turska je sada najmodernija zemlja Bliskog istoka, upravo zbog Ataturka.

Koliko knjiga objašnjava današnje tursko društvo? Kako se sada gleda na Ataturka?

Nemoguće je razumjeti što se danas zbiva u Turskoj bez znanja o raspadu Osmanskog Carstva, nastanku republike i Ataturku. Sada Turska prolazi kroz razdoblje u kojem se pogled na Ataturka intenzivno mijenja. Kult njegove ličnosti, koji je do unazad deset godina bio prilično jak, polako se rastače. Vlast koja vlada Turskom posljednje desetljeće, koja je ekonomski uspješna i ima značajnu podršku stanovništva, pridonosi tome. No, i vladajući konzervativci, koji ga kritički gledaju jer je odbacio sve tradicionalno i vjersko, ipak mu priznaju velike zasluge za spas Turske po pitanju modernizacije. Smatram da se danas ide u pravom smjeru što se tiče uklanjanja autoritarnosti Ataturkova kulta i odvajanja vojske od politike te što religija nije više progonjena i nasilno marginalizirana. Isto tako, nadam se da reakcija na to neće biti novi val konzervatizma i nacionalizma, čije naznake već sada postoje. Nadam se da će ta turska vlast uspjeti održati balans između pozitivnih dijelova Ataturkove baštine i onoga što je potrebno ukloniti.