Bicikl emancipira

Proći biciklom kroz Zagreb više nije lako. Na rijetkim biciklističkim stazama na Zelenom valu parkirani su automobili ili dostavna vozila. Komunalnih redara i policije nema, osim u akcijama kojima kažnjavaju bicikliste koji se voze po nogostupu. Kako je broj biciklista značajno porastao u zadnje dvije godine, rastu i njihovi zahtjevi za biciklističkim pravima. Sustavno se za njihova prava bori Sindikat biciklista.

Nedavno ste održali protest na kojem se okupilo više od tisuću biciklista. Mislite li da takav pritisak može rezultirati izgradnjom biciklističke infrastrukture u Zagrebu? Jeste li uspjeli postići neki dogovor s predstavnicima grada?

Nažalost, ne živimo u društvu benevolentnih i prosvijećenih lidera, koji sami od sebe misle na javni interes. Stoga mislimo da jedino ovakvim akcijama možemo promijeniti stvari. Iskustva zemalja s fantastičnom biciklističkom infrastrukturom i kvalitetom života, poput Danske i Nizozemske, govore nam da su upravo građanski pokreti bili presudni u promjeni prometne i urbanističke paradigme. Tek su masovni prosvjedi doveli do toga da se prilikom projektiranja gradova ne podrazumijeva primat automobila, nego da je svrha gradske politike prijevoz ljudi, ostvaren kroz fokus na javni prijevoz, pješačenje i biciklizam. Stoga smo prije šest mjeseci sjeli za stol s predstavnicima Grada i počeli raditi na tome. Ipak, dosad se u njihovu poimanju gradske prometne politike baš ništa nije pomaknulo – sve ostaje na načelnim izjavama i neuvjerljivim obećanjima. Tako nam nema druge nego nastaviti s pritiscima izvan pregovaračkog stola.

Povećanje kvalitete života

Biciklisti krše zakon vozeći se po nogostupu: vaš pristup u kojem kažete da ne postoji infrastruktura je točan i legitiman, no što predlažete kao rješenje?

Mi ne otkrivamo toplu vodu nikome osim vlastima, koje za rješenja iz svijeta ne žele čuti. Pravo rješenje je cjelovita i dugoročna prometna strategija, koja prepoznaje pogubnost udovoljavanja beskrajnim zahtjevima automobilskog prometa u gradovima. Najučinkovitije sredstvo za prijevoz najvećeg broja ljudi u gradu je javni prijevoz, koji se u Zagrebu, nažalost, sustavno zanemaruje i depopularizira. Drugo je izgradnja zaista dobre infrastrukture za bicikliste – brze magistralne staze, uspostavljanje “zona 30” na većini kvartovskih prometnica itd. Na taj se način smanjuje nepotrebna ovisnost građana o automobilu, odnosno daje im se mogućnost izbora. Ukupno, tako se povećava broj biciklista, smanjuje broj automobila i njihov štetan utjecaj te povećava kvaliteta života.

Što smatrate pogrešnim u postojećoj zakonskoj regulativi?

Problem je ponajprije u ciničnoj primjeni zakona. Primjerice, u zakonu stoji da jedno vozilo ne smije pretjecati drugo ako mu na taj način ugrožava sigurnost, a automobili to redovito čine biciklistima. Ipak, nismo nikada čuli da je to sankcionirano ili da se provela edukativno-preventivna policijska akcija na tu temu. Biciklisti zbog takvoga protuzakonitog ponašanja bježe na pločnike, a tek se potom pojavljuju na radaru policije, pa se na njih primjenjuje zakonska odredba prema kojoj se ne bi smjeli voziti pločnikom. Osim nužnih promjena u stavu policije prema provođenju zakona – da počne kažnjavati one koji stvarno ugrožavaju sigurnost (vozili oni bicikl ili automobil), a ne one koji su tek nominalno u prekršaju – potrebno je napraviti određene promjene i u samom Zakonu o prometu, kao i u propisima o signalizaciji i izgradnji infrastrukture. Trebalo bi implementirati mjere koje se u inozemstvu već uvelike koriste, poput sporije vožnje pločnikom pod određenim uvjetima (npr. uz brze ceste) i slično.

Trebaju li biciklisti imati prioritet u odnosu na neka druga, važnija pitanja?

Činjenica da se toliko ljudi u tako kratkom vremenu odazvalo inicijativi da se stvari promijene nabolje svjedoči o tome koliko se dosad premalo toga poduzimalo za bicikliste i kako su ona toga postali svjesni. Grad Zagreb, državu da ne spominjemo, za biciklistički promet ne izdvaja gotovo ništa. Infrastruktura se iscrtava jedino kad se obnavljaju prometnice, i to samo ako ostane mjesta. Nije ni čudo da imamo kaos zbrkanih, nepovezanih i uglavnom neupotrebljivih žutih crta po pločnicima. Ono što se treba dogoditi i što bi bilo fer jest da Grad odluči izdvajati iz budžeta za promet proporcionalno udjelu biciklista u prometu, bez obzira na to hoće li to biti 1,5 ili deset posto ukupnoga putničkog prometa. Nažalost, grad ne zna čak ni udio biciklista u prometu, pa kako onda očekivati nekakav promišljen odnos prema razvoju biciklizma?

Ovo je politička borba

Na koji su način biciklizam i svakodnevna upotreba bicikla kao prijevoznog sredstva povezani sa stupnjem emancipacije društva?

Bicikl definitivno emancipira, i to na više načina. Još je u 19. stoljeću postao jedan od simbola oslobođenja žena – zbog bicikla su žene polako prestajale nositi neudobnu, “žensku” odjeću i bar se malo otrgle kontroli muških gospodara. I danas u Hrvatskoj vozačke dozvole ne posjeduju ravnomjerno muškarci i žene – većina vozača su muškarci, osobito izvan gradova. Stoga omogućavanje biciklističkog prometa još ima važnu ulogu u tom smislu. Nadalje, bicikl podjednako mogu voziti i bogati i siromašni. Omogućuje veću mobilnost onima koji bi bili zakinuti da postoje samo automobili koje treba kupiti, registrirati, plaćati gorivo… Koliko god to u današnjim uvjetima loše infrastrukture izgledalo nemoguće, bicikl je sredstvo emancipacije i starijih osoba, kojima se radijus kretanja time drastično povećava, pa tako lakše sudjeluju u društvenom životu.

Slogan vaše udruge je “Biciklizam je najbolji -izam”. Ima li biciklizam kao način života i neku socijalno-političku komponentu?

“Biciklizam je najbolji -izam” je jedan stari štos, koji ipak dosta dobro opisuje naše želje. S jedne strane, odlučili smo se boriti za nešto u što vjerujemo, za nešto što vidimo isključivo kao pozitivnu stvar, ako baš hoćete – kao nešto nadideološko. S druge strane, bicikl je savršen primjer nečega malog, naizgled nebitnoga, što ipak ima potencijala transformirati izglede naših gradova i znatno unaprijediti kvalitetu života, ljudske odnose i odnos spram prirode. S te je strane borba za biciklizam i politička borba.