Bio jednom jedan 6. april

Sarajevo pamti tri 6. aprila. Dan kad je grad bombardovan u Drugom svetskom ratu 1941. godine, dan kad je oslobođen 1945. i dan kad je 1992. započela njegova četverogodišnja opsada. A Beograd?

Ovaj 6. april više je simbolisao aktuelni proces rehabilitacije Draže Mihailovića i polemike koje su se tim povodom vodile neposredno pred 71. godišnjicu dana kad su iznad Beograda tutnjili bombarderi, kad je preko 2.000 ljudi izgubilo svoje živote, kad je grad gotovo sravnjen sa zemljom, računajući tu i literarno bogatstvo naroda pohranjeno u Narodnoj biblioteci.

Svetlo u mraku

Ali nije Beograđanima do literarnog bogatstva. Nije im ni do ljudi stradalih tog dana u Beogradu, a još manje do onih 11.541 stradalih u Sarajevu tokom četiri godine opsade. Nije ih bilo briga ni onda, a još manje sada.

Nedavno istraživanje misije OEBS-a o stavovima građana Srbije o sukobima devedesetih godina pokazalo je da svega 53 odsto građana Srbije zna da je Sarajevo bilo pod opsadom četiri godine. Istraživanje nije išlo toliko daleko da priupita znaju li ko je držao grad pod opsadom i zašto, ali slutimo odgovor.

Opsada Sarajeva jednostavno nikad nije bila tema u srbijanskoj javnosti, pa tako nije ni ova 20-godišnjica. Izuzeci ipak postoje, a koliko god da ih je malo, zaslužuju pažnju. Devedesetih su opominjale, a danas podsećaju: Žene u crnom i okupile su se i ovog puta na Trgu Republike kako bi odale poštu izginulim Sarajlijama, ali i svim žrtvama zločina tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na transparentima koje su nosile stajali su natpisi “Sarajevo”, “Srebrenica”, “Mostar”, “Ahmići”, “Omarska”… – toponimi stradanja Bošnjaka, Hrvata, pa i Srba, jer između žrtava razlike se ne prave, što pojedinim prolaznicima baš nije bilo svojstveno.

Helsinški odbor za ljudska prava organizovao je promociju knjige “Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi”, na ulicu je izašla i omladina okupljena oko Inicijative mladih za ljudska prava, koja je građanima delila razglednice iz okupiranog Sarajeva, a na razglednici – mrak.

Bolje pakt nego rat

Sarajevo se nije dešavalo građanima Beograda, ali Sarajevo se dešavalo dobrim delom zahvaljujući njima, njihovoj prećutnoj, a neretko i aktivnoj podršci. Vratimo se još malo na ono istraživanje. Po OEBS-ovim podacima, 69 odsto građana Srbije veruje da su baš Srbi bili najveće žrtve tokom sukoba 1990-ih, a pravi Srbi su se, znamo to, na poziv svojih vođa iselili iz Sarajeva, što na okolna brda, što izvan BiH. Bilo je, nažalost, i onih koji su stradavali na Kazanima, što se ovde često potencira, ali pustimo Sarajevu da se obračuna sa tom stranom četverogodišnje opsade. No, jasno je ignorisanje i nepostojanje gotovo nikakve empatije naspram 11.541 stradalog Sarajlije.

Videćemo, međutim, da je problem mnogo dublji. Obeležavanje godišnjice bombardovanja Beograda 1941. svelo se na komemorativnu manifestaciju daleko od očiju Beograđana. Dosta zgodno, jer ne bi bilo dobro za vreme kampanje izazivati previše pažnje, posebno dok traje taj rehabilitacioni proces Draži Mihailoviću koji, priznali to ili ne, ipak ima veliku podršku u javnosti. Samim tim više je i onih koji smatraju da se nacističkoj Nemačkoj nije trebalo odupreti martovskim demonstracijama i pučem, na šta se gleda kao na samoubistvo. Neki odlaze toliko daleko da smatraju da je Srbija trebala sarađivati sa nacističkom Nemačkom, pa ne bi bilo ni tog 6. aprila, ni Jasenovca itd.

Zvanični Beograd je i ovaj 6. april dočekao u poricanju, reviziji istorije i sveopštoj konfuziji. I tako će ostati dok se ne suoči sa nedavnom zločinačkom prošlošću.