Čudan bunt punk poletaraca
The Menzingers: “On the Impossible Past” (Epitaph, 2012)
Miljkovićevo obećanje da će poeziju svi pisati obistinilo se u rock glazbi i, putem piraterije, proširilo do diskofilije, tako da danas kolekciju ne da imaju svi, što zvuči lijepo, nego je ima svatko. The Menzingers su iz Pennsylvanije, mjestašca po imenu Scranton, a pojavili su se prije nekoliko godina kao jedan od onih sastava kakve, nadamo se, nećemo jednoga dana svi imati, nego kakve je u stanju napraviti svatko tko može energiju mladosti kanalizirati u trominutne poletne pjesmuljke.
Punk je prije četrdesetak godina postavio okvire, sada se od omladinaca samo traži da ostanu u njima, da budu žestoki, po mogućnosti melodični i da ne gnjave pretencioznošću. Mladost je to koja ne poznaje aspirativnost, gdje je aspirativnost znak degeneracije.
Voze svoj romobil
Tako da su The Menzingers u okviru revivala punk-sounda imali kartu na koju su mogli računati. Prvi album, “A Lesson In The Abuse Of Information Technology”, na nevin je način imao sve i sve mu je nedostajalo. Bili su energični, ali kao da su se stalno pitali čemu gužva. Drugi, “Chamberlain Waits”, nije u tom smislu bio korak naprijed, ali ni natrag. Prelazak u veću diskografsku kuću zvuči kao korak naprijed, no to nije korak od sedam milja, i tu se distancu prevaljuje korak po korak.
Amerikanci su imali genijalne sastave koji su izrasli iz punka i onda ga nadrasli: recimo, Replacements. Kao da američka provincija ima kohezivni element i nudi dovoljne količine frustracija koje prizivaju ovakva dinamična trominutna pop-pakiranja. The Menzingers su još daleko od ovako velikih autora. No, definitivno, voze svoj romobil pistom kojom su svojedobno protutnjali zlosretni Paul Westerberg i ekipa.
The Menzingers su grupa koju je moguće u određenom periodu života čak i zavoljeti. Dovoljno su dobri. A opet, u njima nema ništa, doslovno nijednog tona koji već niste mogli negdje čuti. Nijednog rifa, nijednog prijelaza. Čudan bunt. Kao da je skinut s trake, odnosno vrpce. Kao da se radi o ljudima koji su drugačiji na način na koji se obično biva drugačijim, što je najpouzdaniji način da se bude isti, zapravo.
Sviraju brze pjesme uz koje je moguće drijemati, sve do “Mexican Guitars”, koja je dobra kao da ju je napisao Strummer, ali u pet ujutro, nakon što je cijelu noć pio tekilu: što nije za podcjenjivanje i nije mišljeno pejorativno, jer (Strummer) zvijer je zvijer. “Mexican Guitars” zvuči kao prva pjesma koju je Strummer napravio nakon što se naljutio na bubnjara koji je kasnio na probe, što ga je nagnalo da raspusti solidni rock combo The Clash. I sad, preko ove pjesme, pokušava popraviti zauvijek pokvareno.
Shizofrena emocionalnost
“Nice Things” zvuči kao da je sastavljena iz pomalo shizofrene emocionalnosti. Želja da se susjedu razbije kamenom prozor ovdje se miješa s pregnućem da se odjene onako kako se odijevalo u grupama a la Ultravox, kao koji od onih “novih klasičara”.
Ali, da netko na tulumu pusti The Menzingers, vjerojatno bismo ga se sjećali s nježnošću i brinuli se kad bismo čuli da je bolestan. Doista je poplava ovakvih bendova, nekad veća, nekad manja, no kao da je sve manje ljudi koji slušaju ove, prema boljem jučer okrenute sastave. Nije daleko dan kad će svi oni svirati u samo jednom klubu, pred publikom sastavljenom od glazbenika, a sve to negdje na kraju svijeta i vremena.
Preslušavanje ovakvih albuma nikad, međutim, nije gubljenje vremena. U najgorem slučaju, nagnat će vas da rujete po kolekciji nosača zvuka i pustite si nešto zbilja opasno i zbilja žestoko. The Menzingers to nisu. Oni se sjećaju srednje škole i pate što više nisu mladi. Naime, već im je dvadeset treća na leđima.