Desnica profitira na krizi

Prvi krug francuskih predsjedničkih izbora održanih u nedjelju u mnogo čemu bio je iznenađujući. Čak ni pobjeda kandidata Socijalističke stranke (SS) Francoisa Hollandea nad sadašnjim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem (UMP) nije ispala sasvim po očekivanjima, jer je Hollande pobijedio za dlaku, sa 28,63 posto glasova, dok je Sarkozy dobio 27,18 posto. Ipak, ankete provedene nakon prvog kruga Hollandeu u drugom krugu i dalje daju desetak posto prednosti.

Očekivalo se da će Sarkozy dobiti još manje, jer su ankete bilježile njegovu “povijesnu nepopularnost”, ono što je ranije doživljavano kao hrabrost i odlučnost proglašavano je arogancijom, a Francuzi nisu krili da ih predsjednik umara svojom sveprisutnošću što političkim, što privatnim životom.

Oštar zaokret udesno

Sarkozy je tijekom petogodišnjeg mandata postao poznat kao “predsjednik bogatih”, povezan s poslovnom elitom sve do sumnji na ilegalno financiranje njegovih kampanja. Njegov mandat obilježio je prekid 20-godišnjeg perioda tijekom kojega u Francuskoj unatoč ekonomskom rastu nije rasla nejednakost, pa su se od sredine 2000-ih do danas prihodi najbogatijeg percentila stanovništva povećali sa 11,8 na 16,2 posto. Francusko je gospodarstvo zabilježilo prijelaz iz proračunskog suficita 2002. na deficit od 70 milijardi eura, izgubljeno je 700.000 radnih mjesta, pa je nezaposlenost danas deset posto, a Sarkozyjeve porezne olakšice za bogate državni su proračun olakšale za 600 milijardi eura.

Iznenađenje izbora bila je i velika izlaznost građana koja je premašila 80 posto, iako se očekivala desetak posto manja. No ankete su najviše omanule kada je u pitanju uspjeh stranke krajnje desnice Front National (FN), koja je sa 17,9 posto glasova dobila trećinu više od onoga što joj se predviđalo. Otkad je lani od oca Jean-Marie Le Pena stranku preuzela Marine Le Pen, FN je jači nego ikada. To se pripisuje njezinom umivanju imidža stranke od antisemitizma i zaogrtanju u kurentniju robu ksenofobne, antimuslimanske i antieuropske retorike, u skladu s trendom desnog populizma koji mete konzervativne stranke diljem kontinenta.

Dan nakon izbora, pobjednik prvog kruga Francois Hollande za uspon desnice okrivio je Sarkozyja jer se “koristi njihovim rječnikom” i jer je “tijekom svog mandata gazio temeljna prava građana”. No neki analitičari drže da je uspon desnice i neuspjeh čitave političke elite jer je proizvela ekonomsku i socijalnu krizu, zbog čega je čak trećina birača glasala za kandidate izvan mainstreama.

Marine Le Pen najbolje je prošla na sjeveroistoku zemlje i u regijama uz mediteransku obalu, pa je, primjerice, na jugu u departmanu Gard sa 25 posto glasova bila prva, a upravo je ta regija lani zabilježila najveću nezaposlenost od 12,9 posto. Na sjeveru, u departmanima Pas-de-Calais i Nord, koji su zajedno drugi po nezaposlenosti, dobila je po 25 i 21 posto glasova. Ona svoju stranku naziva “jedinom opozicijom ultraliberalnoj ljevici”, u koju ubraja i Sarkozyja i Hollandea. Ovome drugome je odbrusila da za razliku od njega “nije 25 godina čekala na senatorsku fotelju da se zainteresira za radničku klasu”, te da su njegovi birači ionako “bobo” (boemska buržoazija). Marine Le Pen nije pozvala svojih 6,5 milijuna birača da glasaju za Sarkozyja, već je, dapače, njezin strateški direktor Florian Philippot njegovo udvaranje FN-ovom biračkom tijelu prokomentirao izjavom kako “Francuzi više ne padaju na Sarkozyjevu igru izbornog inženjeringa”. Štoviše, čuju se i procjene da bi njoj više odgovarala pobjeda Hollandea, jer bi neuspjeh UMP-a mogao dovesti do krize stranke i masovne migracije desnice pod njezin kišobran.

No Sarkozy se već dan nakon prvog kruga dao u lov na njezine birače, s obzirom na to da se procjenjuje da mu za pobjedu trebaju po dvije trećine birača FN-a i centrističkog kandidata Francoisa Bayroua koji je dobio 9,13 posto glasova. “Treba poštivati birače FN-a, oni su rekli svoje mišljenje”, rekao je Sarkozy. “Nacionalne granice služe da se narod zaštiti, a svijetu su najuspješnije države one koje poštuju svoj narod i identitet”, poručio je i ponovio da je Francuska spremna napustiti Schengenski sustav “ako Europska unija ne usvoji oštrije imigrantske mjere”.

Melenchonov program

Za razliku od Sarkozyja koji nije dobio podršku protukandidata, Hollandea su podržali kandidat Lijevog fronta Jean-Luc Melenchon, koji je dobio 11,1 posto glasova, kandidatkinja zelenih Eva Joly sa 2,31 i antikapitalist Philippe Poutou sa 1,15 posto. No procjene su da će Hollande morati pridobiti i birače centrista Bayroua kako bi parirao FN-ovoj masi na koju se bacio Sarkozy.

U sveopćem zaokretu udesno krije se i treće iznenađenje ovih izbora, ono nerealiziranih očekivanja uspjeha Melenchona, koji je u samo dva mjeseca doživio porast anketne podrške sa pet na 17 posto, da bi iz izbora izašao sa skromnijih 11 posto glasova. Karizmatični bivši trockist i veteran studentskog pokreta ’68, europarlamentarac kojemu pozivanje na revolucionarnu tradiciju Francuske nije umanjilo intelektualnu auru, sve do dana izbora bio je najveće iznenađenje kampanje, jer na svojim skupovima znao skupiti podjednako ljudi koliko i kandidati dviju najvećih stranaka, a ankete su ga redom stavljale na treće mjesto.

Melenchon je u svom programu obećavao povećanje minimalne plaće, smanjenje radnog tjedna i dobne granice za umirovljenje, stopostotno oporezivanje godišnjih prihoda iznad 360.000 eura i ukidanje predsjedničkog sustava. No njegova kritika europske politike štednje, kao i prognoze da će kao trećeplasirani svoju podršku Hollandeu uvjetovati njegovim prihvaćanjem zaokreta od te politike bila je ono od čega su strepili i političari u Berlinu i Bruxellesu i svjetska tržišta. Melenchon je, naime, tražio napuštanje filozofije rezanja javne potrošnje kao izlaza iz krize, uspostavu “socijalnog, ekološkog i solidarnog fonda” umjesto Europskog mehanizma za stabilnost, jačanje zakonodavnih ovlasti Europskog parlamenta i promjenu politike Europske središnje banke (ESB), čija se neovisnost u Njemačkoj smatra svetinjom, u smjeru kupovanja dugova članica i financiranja infrastrukturnih investicija. Protivio se i Lisabonskom ugovoru, čiju su raniju verziju Francuzi odbili na referendumu 2005., a njegov prognozirani uspjeh izazivao je strah eurobirokracije da će takva politika Francuske, koju djelomično podržava i Hollande, dovesti do promjene europske ekonomske politike. Sve to događalo se u vrijeme kada je vlada Španjolske nešto ranije odbila srezati proračunski deficit na mjeru koju su odredili MMF, EU i ESB, vlada Nizozemske pala jer nije uspjela progurati mjere štednje u parlamentu, a desna koalicija u Češkoj jedva izbjegla raspad usred masovnih prosvjeda.

Nedirnuta “osovina Merkozy”?

Iako je Hollande pobijedio u prvog krugu, zbog čega je grčki dnevnik “To Vima” čak proglasio “početak kraja njemačke hegemonije”, on je u svojoj kritici politike EU ipak reterirao dovoljno da razbije strepnje o revolucionarnim preslagivanjima unutar Unije.

Iako zagovara “srednji put” između štednje i ulaganja u javni sektor i industriju, i Hollande je najavio ukidanje proračunskog deficita do 2017. godine, što podrazumijeva uštede od preko 100 milijardi eura. Krajem prošle godine, nakon što su njegovi socijalisti u parlamentu apstinirali od glasanja o mjerama za postizanje fiskalne discipline, Hollande je najavio da će tražiti preispitivanje toga pakta, pa su se konzervativni vođe Njemačke, Italije i Španjolske stavili u službu Sarkozyjeve kampanje. No Hollandeovo “preispitivanje” fiskalnog pakta na koncu se svelo na dodatak klauzule o osnivanju fonda za rast, koji je već ranije predložila Europska komisija, a odustalo se od zahtjeva da ESB počne izdavati euroobveznice, jer su se tome protivili vodeći socijalisti europskih institucija. Oni su, međutim, podržali njegov zahtjev o oporezivanju financijskih transakcija.

Hollande je tijekom 2010. znao uputiti žestoke kritike Europskoj uniji da “više ništa ne predstavlja”, a Njemačkoj da nameće svoj model Europi. No čini se da strahovi da će Hollande razbiti smisao “osovine Merkozy” na kojoj počiva europska politika štednje nisu bili opravdani, dobrim dijelom i jer su moćni njemački socijalisti, koje čekaju izbori 2013., uvijek podržavali sve tržišne reforme u EU-u, pa tako i ove. Osim toga, socijaldemokrati, koji jedini mogu učiniti zaokret kojim će izbiti argumente iz ruku krajnje desnice, trenutno su na vlasti samo u Danskoj, Belgiji, Bugarskoj i Austriji, pa bi Hollande teško mogao dobiti podršku za radikalnije promjene europske politike.