Država patuljaka

Kada su se nedavno pred zagrebačkim Županijskim sudom počupali sudac Ivan Turudić i donedavni predsjednik Sabora Luka Bebić, svi mediji i cijela javnost podijelili su se oko toga je li Turudić uvrijedio parlament ili je, naprotiv, bivši predsjednik parlamenta bio bahat na sudu. Samo malobrojni, sasvim malobrojni primijetili su da to u ovom slučaju uopće nije bitno. Puno je važnije da su i Turudić i Bebić samo klonovi jedne promašene kadrovske politike, koja se već godinama i desetljećima samoreproducira kao loša beskonačnost. Turudić je od provincijskog pravnika avansirao u prvog suca u državi isključivo zahvaljujući odluci Ive Sanadera, a slično je i s Bebićem. On je od drugorazrednog političara promoviran u šefa Sabora samo zato što je bivši premijer procijenio da mu na tom mjestu puno više odgovara taj pajdaš u pričanju viceva i u klapskom pjevanju, nego izravni konkurenti u nomenklaturi HDZ-a.

Uostalom, i sam Sanader ispao je iz iste takve kadrovske retorte. Tog političkog srednjokategornika svojedobno su lansirali u orbitu visoke politike Branimir Glavaš i Vladimir Šeks, koji su iz svojih političkih tvrđa procjenjivali da je bolje da šef HDZ-a postane on, a ne Ivić Pašalić. I to nije sve. Zapravo, kamo god se okreneš nailaziš na ovakve patuljke instalirane u vrhove državne i sudbene vlasti, gdje uglavnom figuriraju kao blijede, isprane kopije kompetentnih i autoritativnih dužnosnika kakvi bi trebali biti.

U svađu Turudića i Bebića uključili su se, svaki na svoj način, predsjednik Sabora Boris Šprem i predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin, ali obojica jedinstveno svjedoče o ovome o čemu govorim. Šprem je sasvim očito političar skromnih kapaciteta, koji u ovih stotinjak dana otkako je na toj dužnosti nije izjavio doslovce ništa po čemu bi ga se pamtilo. A i ono što se pamti bolje je što prije zaboraviti, jer je samo papagajsko ponavljanje fraza koje izgovaraju ljudi iz Vlade (“Građanima će biti još lošije, ali to je zalog za budućnost”). Hrvatin je, pak, na čelu Suda koji je temeljito izbušen aferom podmićivanja od strane Glavaševih torbara, a i za njim samim vuku se sjene sumnji koje nisu do kraja raščišćene.

Ni s drugom najvišom sudskom instancom, Ustavnim sudom, nije bolje. Ne doduše zbog nečeg tako skarednog kao što je mito, ali zato zbog nečega što, u krajnjoj liniji, može imati i razornije posljedice. Zbog načina biranja, kojim caruju političke stranke i njihove često bezočne trgovine, ovaj Sud čini ako ne srce, ono svakako pretklijetku političke korupcije u zemlji. Proslavio se ljetos kada je ukinuo neke od ključnih odredbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i tako se praktički stavio iznad Sabora. Paradoksalno je da je tu samovolju u odnosu na zakonodavnu vlast pokazalo sudsko tijelo koje inače baš nimalo ne krasi vlastita politička volja u odnosu na politiku. Naprotiv, godinama je slovilo kao slijepo oruđe u rukama državne vlasti i HDZ-a, a u jednoj novijoj odluci pokazalo je i veliku spremnost da ugodi krupnom kapitalu (kada je poništilo odluku nadležnog državnog regulatora oko imovine Agrokora u Belju). Još se ne zna hoće li se i kako nastaviti srozavanje Ustavnog suda, ali on se već dosad nepovratno ugradio u galeriju patuljaka hrvatske političke i javne scene. U tome, uostalom, nema ničeg novog i to nikome ne treba dokazivati.

Nije novo ni da su u ruševnom stanju i mnoge druge državne i javne institucije osim sudova i parlamenta, počevši od Akademije do najvećih medija. Ono što doista jeste novo je da se to sada pretvara u opće stanje u kojem više nema izuzetaka, tako da političkom i javnom scenom marširaju sve sami kepeci. Svi jedan drugome do uha, ali nitko dovoljno visok da nadraste besplodnu prosječnost. Razumljivo je da je ovakvo stanje bilo usađeno u institucije u Tuđmanovo vrijeme, jer su sve one praktički regrutirane pod zastavu jedinstvene državne politike koja se vodila iz jednog mjesta. Ali čak i tada manji dio opozicije, pa i sudske vlasti, a naročito medija, nije se dao mobilizirati tako da bude puka pješadija koja će marširati po taktu vrha vlasti. Nakon Tuđmanovog odlaska nije došlo do nekog prijelomnog zaokreta, jer se velik dio državnih institucija nastavio ponašati kao da je njegova smrt prolazno stanje, pa je i Račanova vlada sumnjičena da samo nastavlja tuđmanizam drugim sredstvima. No i tada je bilo dovoljno onih koji nisu htjeli plesati po tako preštimanom taktu, a prednjačio je, doduše samo u prvom mandatu, tadašnji predsjednik Stipe Mesić. On je praktički jedini u vrhu državne vlasti primio Tuđmanov odlazak kao odličnu vijest, koja može biti još i bolja ako se vojska i cijeli državni aparat što prije detuđmaniziraju. I to je sve. To je bila jedina čvrsta točka u njegovom mandatu, ne računajući tvrdi, gotovo bojovni antifašizam, pa ipak, i to je bilo dovoljno da se moglo kazati kako je institucija predsjednika bila možda jedina u državi koja je tada funkcionirala.

Danas se ne može reći ni toliko. Ivo Josipović spustio se na patuljasti prosjek ostalih državnih institucija, iako je stupio na scenu uz takve retoričke kanonade – “nova pravednost” – da je bilo očito da su mu ambicije da rastjera sve kepece oko sebe i ostane sam na vrhu političkog Olimpa. Neko vrijeme izgledalo je da mu to zbilja polazi za rukom. Ali ga je onda afera ZAMP, koju nije uspio amortizirati ni uz pomoć odličnih veza u medijima, ipak prizemljila. To ga je jako rasrdilo, jer je povjerovao da je ta afera jedino što mu je nagrizlo pozlatu najpopularnijeg političara, ali to je veliki nesporazum. Taj čovjek, koji reputaciju gradi na tome da se u ništa ne miješa, ali bi htio da se svi miješaju u glancanje njegovog torza, naprosto nije kapacitiran za više od toga.

Prije svega, u ovoj krizi on bi se morao ponašati baš tako, kao krizni predsjednik, ali njega u toj priči jednostavno nema. Kada su radnici propalog DIOKI-ja štrajkali glađu, poručio im je da čuvaju zdravlje (dobro, i svoja socijalna prava), što je rijetko viđen primjer da predsjednik neke zemlje uopće ne razumije tu zemlju. A ima ih još. Iako je DIOKI privatna tvrtka, on je čvrsto uvjeren da je država dokazano loš vlasnik, čime je uvrijedio ne samo državu kojoj je na čelu, nego i vlastitu funkciju šefa države. Još više, time je, o nevolje, praktički aktivirao vlastitu ostavku, jer ako ne valja država, valjda ne valja ni čovjek koji joj je na čelu. Nije, međutim, jedini u tome. I ministri u Milanovićevoj vladi specijalizirali su se još više od njega u pljuvanju po tvrtkama u državnom, dakle svom vlasništvu, i u pobožnom uzdizanju privatnog, dakle tuđeg vlasništva. Nevolja je, žalibože, jedino što iz dosadašnjeg iskustva s privatizacijom oni ne mogu izvući nijedan svijetli primjer, pa, kao u slučaju Petrokemije, izmaštavaju nekakve idealne primjere koje nitko nije vidio (ali zato ne spominju more stvarno abortiranih i mrtvorođenih privatizacija – Tesla, Pliva, INA, spomenuti DIOKI, sisačka i splitska željezara, Jadrankamen…).

Na taj se način zatvara krug ove priče, u kojoj vidimo zemlju u nikada većoj krizi i na nikada većoj prijelomnici, ali ne vidimo nijednu državnu i javnu instituciju koja je tome dorasla. Sve one, od Vlade naniže, složno su udružile snage u tome da ne znaju što je izazvalo sadašnju krizu, a još manje što bi one s tim u vezi trebale raditi. Jedino što vrlo dobro znaju je držati se noktima i zubima za vlast i za profitabilne pozicije u društvu, stečene dobrim dijelom zahvaljujući i ovoj krizi. A to znači da se nikakvom poboljšanju današnje situacije u dogledno vrijeme ne treba nadati.