Dubiozan im kolektiv

Onaj kadar s konjskim prknom traje par sekundi previše, ali inače je, na berlinskom festivalu turističkog filma nagrađeni, propagandni film Hrvoja Hribara “Oda radosti” krasno snimljen. U produkciji Hrvatske turističke zajednice i s budžetom od 1,5 milijuna kuna, kroki o zemlji Dembeliji s motivima plodnih polja, ženskog seksipila na plodnim poljima, žuljavih ribarskih ruku, sretnih mladih ljudi koji u tramvaju broj 11 ulaze u EU, plejboj zečica-sobarica i, naravno, konja i konjske snage, uvjerljiv umjetnički pogled na teritorij u kojemu se Pinokio, građanin Hrvatske, pretvara u koloniziranog magarca.

Zbilja ništa strašno, ne treba semiotika, stvar je možda (umjereno) skupa, ali je dokaz uvjerenja o turizmu kao najjačoj kulturnoj opruzi prema EU-u. Partikularan lukrativni interes plus imaginarij domovine kao pejzažne ljepotice dobroćudnih penzionera i mladih budala sklonih zabavi u tramvaju, očito udovoljava kriteriju kolektivnog stereotipa o uspješnoj europskoj državi. Naravno, propagandni film ne treba udovoljavati insajderskom kolektivnom stereotipu, ne treba odgovarati konkretnom kontekstu i u žanrovskoj matrici mora malo iritirati “domoroce”. Hribarov rad na te izazove odgovara pozitivno. Sve štima, fikcionalizirano-dokumentarni materijal ima fiksni javni konto i virtualne koordinate, u galaksiji drugačijoj od aktualne kulturne proizvodnje i turističke ponude u Hrvatskoj. Dokaz pudinga je u tome da ga se jede, što uspješan umjetnik kod nas zna, pa mu nije dano misliti o implikacijama rada, nego o estetici njegove teksture.

Usluge vjere i ufanja

Ali simboličke implikacije svakog skupog rada s aromom kulture u recesiji bujaju na neočekivanim mjestima. Evo gdje nas je doveo Hribarov turistički konj iz Dembelije: na teren s minimumom javnog konta i interesa, ravno pred zgradu Gradskog poglavarstva, gdje konceptualni umjetnik Siniša Labrović na koljenima izvodi performans “Milane, pomiluj nas”. U doslovnom znoju lica svoga i s nekoliko kapi krvi na tabanima, odjeven kao pristojan Vlaj, opskrbljen prikladnim molitvenikom i fotomontažom gdje se lice Milana Bandića pojavljuje kao lice Krista Našeg Kralja s gorućim srcem, Labrović je izveo svoj križni put jedinom izbavitelju. Pred čudnovatom pratnjom – jer ona nije bila udubljena u molitvu i više je nalikovala malograđanskom konziliju nego supatnicima – Labrović je (opet) uspio u svemu što je htio: podsjetio nas na zanemareni katoličko-epski zavičaj u zazivanju pravde i prava, izazvao komični odušak, adresirao boga svih zagrebačkih kasa i ponudio mu svoje skromne usluge vjere, ufanja i ljubavi.

Fino je zaokružio svoj ironijski opus intervencija u javnom prostoru, upozorio na činjenicu da je gradonačelnik Bandić nešto dužan, ali nije rekao ništa o kontekstu, predziđu artističke muke. To nije bio ni dužan, jer je kontekstualna propaganda obavila svoje. Gradski ured za kulturu preveslao je nezavisnu kulturu za 11 milijuna kuna, naknadno redigirao odluku, ali se kulturnjaci osjećaju, u najmanju ruku, namagarčeni: otud ciklus umjetničkih akcija pred lokalnim institucijama moći. Osim mudrog Labrovića, mogli smo svjedočiti “performansu” Selme Banich, koja je Uredu za kulturu poklonila vlastito govno u kutijici i spam-tekstu u kojemu se infantilizira s imenom gradskog čelnika.

Kulturna neinstitucionalna scena ima uočljiv problem, gradska je vlast ne razumije i ne voli. Kulturnjaci izvan institucija pozivaju se na vlastito historijsko pravo u financiranju, traže ostavke na presicama i fejsbucima: u gnjevu se obraćaju i višem nacionalnom autoritetu, Ministarstvu kulture, i traže arbitražu i/ili ostavku. Pritom ne žele artikulirati još jedan problem, naime činjenicu da se kolektivni identitet “scene” ne može afirmirati pojedinačnim umjetničkim nastupima. Performans Siniše Labrovića govori samo o Siniši Labroviću i ničime ne upućuje na kolektivitet. Rad na kolektivnoj interesnoj platformi možda nije “imanentan” umjetničkim strukama, ali nezavisni kulturnjaci nemaju kantovsku privilegiju kakvu je imao Hribar, iako, za razliku od deziluzioniranog režisera, drže da je njihova nervoza stvar kolektivnog identiteta.

Njihove su muke politički jasne, no ne uspijevaju zauzeti jasnu kolektivnu političku poziciju koja bi bila zanimljiva široj javnosti. Estetizacija politike nakaradan je žanr, na granici iritacije, narcistički po definiciji. Nezavisni performeri i kulturnjaci toga su duboko svjesni, ali se ne mogu, iz očaja, umora, resentimana ili manjka socijalnog ćutila, izdići iznad autotematizacije. Invokacija kolektiva, previše skupnih imenica, premalo zainteresirane publike.

Isporuka zahtjeva

Vrlo slično, iako u ključnim detaljima ipak različito, događa se na trećem planu kulturnjačkog problema “partikularnih interesa s egidom kolektiva”. Agilni u javnom apelu za spas knjige (i “čitanja”, jer to bolje zvuči nezainteresiranom puku), nakladnici i knjižari okupljeni u Knjižni blok ovih su dana objavili dramatično intoniran zahtjev, ultimatum Ministarstvu kulture, da spasi struku od galopirajuće propasti. Upućenima je jasno da u strukturi zahtjeva ne pretjeruju, pogotovo nakon nedavnog etabliranja interesnog braka velikih: Profila i Mozaik knjige.

Ipak, retorika Knjižnog bloka daje misliti, i to najprije onima kojima je uljudno sugerirano jedinstvo u različitosti, dakle autorima. O tome može misliti i posve izbačena stranka iz ciklusa kulturne proizvodnje, odnosno pauperizirana publika koja radije čita strane originale nego prijevode, poput ridikulozno skupe (290 kuna) Bourdieuove “Distinkcije” u izdanju Antibarbarusa. Inicijativa Pravo na profesiju Roberta Perišića u tom je smislu (nedavno i javno) pošteno ugasila iluzije o kolektivnom identitetu struke, naglašavajući općepoznatu i prešućenu razliku između privatnih poduzetnika, koji radije ulažu u “nove projekte” nego da podmire dug autorima, i autora svih zemalja koji jesu da jesu, čiji je status uglavnom sluganski. Inicijativa Knjižni blok nedavnim je pak ultimativnim, numeriranim zahtjevima ugasila iluzije o mogućnosti kolektivne borbe za “spas knjige i čitanja” u (možda neosviještenom, ali sigurno samoskrivljenom) ekskluzivitetu vlastitih zahtjeva. Dakle, Knjižni blok u nedavnom apelu afirmira isključivo Knjižni blok i moguće partnere, a ne kolektivni, mnogo složeniji problem.

U kojoj se to galaksiji život odvija pravocrtno, gdje se to javna akcija afirmira isključivo budućnošću, a ne kritičnom inkluzivnošću? Zašto, konačno, nije moguća kolektivna kulturnjačka platforma, u bilo kojem žanru i disciplini? Zašto politička platforma nije, ali nikako, moguća u domaćem kulturnjačkom krajoliku? Pitanja između Kanta i Hegela, starog i novog režima, Marxa u ormarima i finih francuskih autora na komodi. Kakogod, umjetnički i poduzetnički ceh radi redovitu, sve javniju, isporuku svojih (financijskih) zahtjeva Ministarstvu kulture. I bit će gužve: ministar Radimir Čačić tvrdi da je država spora.