Eksperiment sa zvukovima prošlosti
Crippled Black Phoenix: “(Mankind) The Crafty Ape” (Mascot, 2012)
Crippled Black Phoenix obično su okarakterizirani sumnjivim i ozloglašenim atributom supergrupe: u njoj sviraju članovi nekoliko relativno poznatih sastava, a i skloni su eksperimentiranju, da se blago izrazimo. Kroz grupu su prošetali članovi žanrovski raznorodnih matičnih im bendova, kao Dominic Aitchison iz Mogwaia, Justin Greaves iz Iron Monkeyja, Joe Volk iz Gonga. HC punk metal, stoner rock i ambijentala u istom loncu. Zastrašujuće? Možda i ne! Recimo, u pjesmi “A Letter Concerning Dogheads” CBP zvuče kao Pearl Jam koji sviraju neku od balada Pink Floyda. Općenito, album “(Mankind) The Crafty Ape” krcat je prijelazima kakve su na slabijim albumima Floyda potpisivali Gilmour i Waters (negdje u “The Wall” fazi).
Retro-atmosfera
Grupa je osnovana 2006. i s obzirom na to da su članovi otprije imali kakav-takav pedigre koji je rezultirao i izvjesnom dozom unaprijed stvorenih preduvjerenja o vrsti glazbe što bi je momci mogli svirati, ovaj Pink Floyd-šok čak je u izvjesnom smislu simpatičan. Jer, ako su htjeli iznenaditi pjesmama i aranžmanima kojih se ne bi postidio Ritchie Blackmore na rakiji šljivovici, onda je osnivanje ovog benda bila prava stvar. Naime, uvod u “Laying Traps” originalan je kao koji od komada Deep Purplea s “In the Rock”.
“(Mankind)” je peti album sastava koji putuje u prošlost, koji ima sound sa zabava iz sredine sedamdesetih i koji kao da je nastao kao posljedica preslušavanja LP-ja iz kolekcije svojih roditelja. Iz toga ne treba izvlačiti krive zaključke: CBP nisu loši, iako su na prvu odvratni. Oni su bend čudne retro-atmosfere prošarane na trenutke momentima autoironije u esencijalnom izdanju. Što, naravno, spašava stvar od potpuna debakla.
Kritika je oko njihova rada bila podijeljena na jaku naklonjenost i naglašeno gubljenje živaca. Za obje reakcije ima dobranih povoda: pretenciozni su, ali opet zvuče i nekako podrugljivo, preteatralno da bi ikoji od opjevanih osjećaja bio stvaran. Kao da na silnu prearanžiranost i retrogradnost gledaju kao na skeč. Duhovi Ozzyja Osbournea i Roberta Planta odzvanjaju, primjerice, pjesmom “Born in a Hurricane”. S tim što Ozzyjev duh nadvladava poluozbiljni plantovski pokušaj da pjesma završi u serijalnom tonu. A južnjačko redneck natezanje gitare nemoguće je svirati za zapravo, osim ako glazbenici nisu potpuno razvaljeni na nekoj seoskoj zabavi.
Previše krivih spojeva
A CBP nisu na seoskoj zabavi. Oni su u animiranom filmu. Prije da je njihova glazba (u kojoj ima i folka a la bulgariana) nastala kao svojevrstan eksperiment s odbačenim, stilski prezrenim zvukovima prošlosti. Malo tko svoj ukus definira kroz Floyde i ostane estetski živ, da o Purpleu, Uriah Heepu ili Black Sabbathu i ne govorimo. Jedan progresivni rock bend snima obrade Floyda, ali to je nešto drugo, oni to rade zaozbiljno: Dream Theater (uopće nisu za podcjenjivanje, dapače).
Vjerojatno bi isti ljudi koji iz vlastite prepotencije (i ignorancije) rukom odmahuju na Dream Theater, u društvu mogli istaći Crippled Black Phoenix kao glazbeni faktor iznenađenja u svom inače ziheraškom ukusu, po mjeri špice kojom se kreću. Doduše, ovakve pretpostavljene činjenice od CBP-a neće napraviti bend za bezrezervnu preporuku, prije svega jer to uključuje previše objašnjavanja i krivih spojeva. Pametni su to likovi koji svojim albumima podsjećaju na neke potisnute velike sastave iz prošlosti, koji se na ovom njihovom albumu čuju kao nečista savjest, onako, kao rika iz pozadine pjesama. Album je, naravno, konceptualan, govori se o tome da je svijet u frci, ali ako se budemo dovoljno čvrsto držali za ruke, bit će sve u redu, pobijedit ćemo. Opet.