Hrvatska – kejnzijanska država?

Treba izgleda biti engleski lord pa da bi vas u današnjoj Hrvatskoj netko shvatio znanstveno ozbiljno. To je prva pomisao na medijske odjeke nastupa Keynesova hagiografa, povjesničara ekonomije i lorda Roberta Skidelskog, čije se predavanje održano u Hrvatskoj gospodarskoj komori sada naširoko prepričava i komentira. Iako gost stalno ističe da ne poznaje detaljno hrvatske prilike, očito je da ga je dio domaćeg ekonomskog komentatorstva iskoristio za pokušaj napada na hegemonu paradigmu. A u ekonomiji u nas ona je sada čvrsto neoklasična. Što vulgarizirano do kraja znači: brojke i svi matematički računi objektivno dokazuju da teret krize treba prebaciti na najšire, ionako pauperizirane, dijelove stanovništva. Treba, pod izlikom štednje, nasrtati na sve tekovine socijalne države, kresati državni proračun, napadati zaposlene u javnom sektoru, umjetno ih antagonizirajući s onim sve manjim brojem zaposlenih u privatnom. I to će nas automatizmom djelovanja svetih tržišnih zakonitosti izvući iz recesije.

Preko novinskih kolumni, više negoli u nekim društveno relevantnim ekonomskim časopisima, polako postaje vidljiva nova struja naših neokejnzijanaca. Činjenica konvertitstva, postojanja prebjega iz neoklasične u “moralniju” državno-intervencionističku školu, zakriva, barem za starije, ono prelomnije ekonomsko-znanstveno konvertitstvo. A to je svojevremeno gotovo stopostotno napuštanje socijalističke političke ekonomije koja se, kada je i sama, još u socijalizmu, lupala u svim smjerovima, klela na marksističke, historijsko materijalističke postulate svoje znanstvenosti. I prigrljivanje, najprije ekstremističke, šok-terapijske ekonomike Vašingtonskog konsenzusa. A sada, kada se katastrofalne posljedice po većinu stanovništva toga “liječenja” ukazuju već svakome, traženje izlaza, makar samo u moralnoj pobjedi, tj. realnom porazu, u “sjećanju” na Keynesa.

Ironija sudbine, poigrajmo se i mi u nas iz jasnih razloga nerazvijenog zanimanja ekonomskog historičara (jer je poželjna historija kratka, a diskontinuiteti “teorijski” nerješivi), govori da je već 1950-ih tada mlada znanstvenica Savka Dabčević-Kučar obranila doktorat (mentor: prof. dr. Mijo Mirković) naslovljen “J. M. Keynes – teoretičar državnog kapitalizma”. Nije cijela istina, kako hoće današnja retuširana biografija i dotične, da je “izbor i obrada nemarksističkog ekonomskog teoretičara u doktorskoj disertaciji u to doba svakako iznimna pojava”. Bliže istini je da je to od strane Savke Dabčević-Kučar bila marksistička kritika jedne ipak buržoaske političke ekonomije. A to znači, između ostalog, da je primarni društveni nalog te ekonomije uvijek bio suzbijanje moguće socijalističke revolucije. Koja se kod nas, treba li reći, ipak jednom čak i Savki desila!

Tu temu ponavlja i naš aktualni gost, raspredajući o potencijalnom radikaliziranju srednjeg sloja, ne pruži li mu se slamka spasa. Ovako zvuči jedan naoko razumni lord jednog rashodovanog imperija, kojeg hrvatske državne institucije, čiji je “imperijalizam” usmjeren uglavnom prema svom narodu još poletnog novog kova, sigurno neće poslušati. “Ne mislim da siromašni slojevi ikad predvode revolucionarna kretanja. Revoluciju može podići samo istisnuti srednji sloj”, kaže lord Robert Skidelsky. Ovo uporno nepriznavanje same mogućnosti subjektiviranja “donjih klasa” (makar bilo točno da su pojedinci i grupe iz srednjih slojeva često bili fitilj, ali samo fitilj, za revolucionarni plamen) govori zašto je kejnzijanizam privlačan – kome? Pa upravo srednjim klasama, zastupljenima u znanosti i medijima, koje se osjećaju dvostruko ugrožene. Od mogućnosti propadanja u ekonomskoj krizi s jedne, ali i od mogućnosti sagledivog kraja postojeće klasne vlasti, u revolucionarnoj situaciji, s druge strane.

Ono što bi jedna razrađenija sociologija znanstvenih i političkih ideja sigurno već mogla dokazati, bez da je se optuži za vulgarni marksizam teorije odraza (po kojem određene ideje po automatizmu odražavaju određeni klasni položaj), jest da naš srednji sloj još želi prikriti svoju masovnu pauperizaciju. Točnije marginalizaciju, a to znači ne samo vlastito novčano osiromašenje (iako je ono jasan vladajući trend), već i pad moći ideja koje dolaze iz tog sloja – međuklase – u kojem se kroz iste osobe prelamaju situacije bivanja istodobno eksploatatorom i eksploatiranim. Gubljenje “simboličkog kapitala” za našu rastuće provincijaliziranu inteligenciju znači da smo mi danas u “međunarodnu podjelu intelektualnog rada” uključeni na onom vrlo praktičnom kraju stjecanja “znanja i vještina” potrebnih za provođenje teorija koje se osmišljavaju drugdje. Naravno, u centrima kapitalske moći. Kojima sve hrvatske vlasti, pod egidom tzv. euroatlantskih integracija, otkada su “samostalne i suverene”, uz sve međusobne razlike, beziznimno teže.

Zato naši ekonomisti, npr. Ivan Lovrinović s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, ne riskiraju pogrešku kada tvrde: “Naravno da će recepti koje je ponudio Skidelsky naići na odbijanje ključnih ljudi monetarne i fiskalne politike u Hrvatskoj.” No, interesantno je i vidjeti zašto naši znanstvenici misle da je tomu tako. Lovrinović u nastavku kaže: “Njegovi savjeti su provedivi, ali za to trebaju znanje i hrabrost, a i jednoga i drugoga u Hrvatskoj nedostaje već dugo.” No, što ako je situacija upravo obrnuta? Da vladajući, i u strankama i u strukama kao što je ekonomska, za sada imaju i znanja i hrabrosti da ne skreću s puta koji im je, primjerice u Bruxellesu, ali i od MMF-a, Svjetske banke, Evropske banke itd. i sl., zadan. A niti jedna od tih institucija, uz sve međusobne razlike, još ne propovijeda nikakav New New Deal (iako su neke od njih svojedobno opsluživale tzv. državu blagostanja). U nekom – da li u centrima ili na periferiji kapitalske moći – zamislivom “novom poslovanju”, u prvom planu bio bi problem zaposlenosti, a ne monetarne stabilnosti, kao što je to bilo u Keynesa. No, da bi “tržište radne snage” moglo biti ljudima važnije od “tržišta novca”, potrebno je prevrednovati cijeli kategorijalni aparat kojim današnja ekonomija pristupa fenomenu rada. Potrebno je ne samo uvidjeti da od vladajućih reklamirana fleksisigurnost u praksi znači bijedu neizvjesnog radničkog života, već i to da nekog jedinstvenog, nesegmentiranog tržišta radne snage zapravo i nema. Između ostalog i zato što današnja država, naša i lordova sve više jednako, više nije aparat koji organizira političko-ideološke oblike klasnih borbi.

Drugim riječima: saborski život nije pozornica na kojoj se sukobljavaju dobro reprezentirani društveni “staleži”. Današnja država postala je aparat u službi transnacionalnog kapitala – lokalna jurisdikcija kapitala. U takvoj situaciji nekadašnji građani sada su dio “društvenog kapitala” na lokalnom tržištu radne snage. To tržište već je institucionalna konstrukcija klasne borbe kapitalističke klase. A to danas znači da se u “našoj” državi ne usklađuju više interesi svih njezinih stanovnika, podijeljenih na klase i slojeve. Ne, ono što se usklađuje jesu samo interesi individualnih kapitala, transnacionalnog “ukupnog kapitala” i političke klase lokalnih jurisdikcija. Da tim vladarima Keynes ne treba, tu spoznaju materijalistički može utemeljiti samo jedna nova marksistička analiza. A ljudi poput Skidelskog koriste se ovdje i zato da nje ne bude.