Industrija nafte i spina

Malo je gospodarskih grana u kojima hrvatski političari i biznismeni demonstriraju odvažnu riješenost da brane nacionalne interese kao što to čine u industriji nafte i plina. Nema prepreke, dojam je, koja bi ih mogla pokolebati. Vlada stameno prkosi pritiscima Europske unije i ne odustaje od namjere da u Nadzorni odbor Ine postavi ministre Slavka Linića i Radimira Čačića. “Već se tresem”, šeretski dobacuje glasniji među njima kada ga novinari upozore na prigovore Europske komisije koji prate taj plan. Predsjednik NO-a, Davor Štern, za to vrijeme u otvorenom pismu Ininom suvlasniku, mađarskom MOL-u, bez krzmanja proglašava strane dioničarske ugnjetače “tvornicom laži”.

Na valu pravedničke antikorupcijske euforije, u kojoj se cjelokupna hrvatska javnost hrabro obračunava s vlastitom lošom savjesti utjelovljenom u liku bivšega premijera – optuženoga da je Inu prepustio Mađarima uz milijunski mito – elite su, dakle, krenule u odlučni boj za povrat nadzora nad naftnim gigantom. Kao da je onih deset milijuna kuna navodnoga mita ključni problem, kao da bi stvari izgledale bitno drugačije da je prodaja obavljena na neupitno legalan način: neupućeni bi promatrač pomislio kako je Ina razbojnički oteta i darovana strancima protiv volje svih nas, a ne da je elegantno utopljena u privatizacijskom valu prošloga desetljeća, kada se kupcima namjernicima prepuštalo sve što se prepustiti moglo, uz euforični aplauz s političke desnice i stranački karikirane ljevice.

Nije Ina Argentina

Glavna poslovna vijest prošloga tjedna, koja nam dolazi iz Južne Amerike, ispostavlja se stoga kao zgodna podudarnost: argentinska nacionalizacija tamošnje naftne kompanije YPF vrlo lijepo pokazuje realne razmjere i dosege ovdašnjega licemjernog medijskog forsiranja nacionalnog ponosa na naftni pogon.

Dok se hrvatski političari razmeću borbom za nacionalne interese u tvrtki koju su prije devet godina bezbrižno unovčili, naime, predsjednica Argentine Cristina Fernandez de Kirchner jednostavno je preuzela natrag kontrolni paket dionica od španjolskoga Repsola. Skandalozno, barem iz vizure globalnih advokata krupnoga kapitala. Medijski korifej neoliberalne ekonomije, “The Economist”, posprdno tumači njenu akciju kao novi u nizu primjera južnoameričkoga populizma: kao da Cristina Kirchner nije uvjerljivo osvojila drugi mandat prije samo nekoliko mjeseci i kao da ionako nema konstantno visoku podršku birača. Nakon detaljnoga prikaza nezamislivih užasa argentinskoga ljevičarskog politikantstva, članak završava imperijalistički preciznim pozivom na odmazdu: “Pa ipak, ta zemlja još uvijek pripada skupini G20 i još uvijek može posuđivati od multilateralnih organizacija, a njeni stanovnici još uvijek mogu posjećivati Europu bez viza. (…) Kada bi im Zapad oduzeo ove privilegije, Argentinci bi mogli vidjeti stvarnu cijenu budalaština svoje predsjednice.” Zanimljiv prijedlog: dokazati oponentu kako čini ekonomsku pogrešku tako što ćete međudržavne odnose pretvoriti u polugu korporativnoga pritiska. I čini se da ima odjeka. Europska unija već je suspendirala neke povlaštene ugovore s Argentinom, a španjolski se ministar vanjskih poslova javno zalaže za zajedničko, kontinentalno uvođenje sankcija neposlušnim provokatorima. Ono što slične prijetnje i kritike pritom složno prešućuju, geneza je privatizacije argentinske naftne industrije.

A nju se, u krajnjoj liniji, može pratiti sve do kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su velike američke banke dobrohotno odobravale tada vladajućoj vojnoj hunti, koja je svrgnula predsjednika Carlosa Menema, enormna zaduživanja. Dodatno ih je povećao notorni “Volckerov šok” – podizanje kamatnih stopa tadašnjega predsjednika Federalnih rezervi SAD-a Paula Volckera – i Argentina je, skupa sa svim zemljama Trećega svijeta, gurnuta niz dužničku spiralu. Iz nje neće izići nakon demokratskih promjena 1983, jer vjerovnici odbijaju otpisati evidentno nelegitiman dug nataložen u vrijeme diktature; a niti nakon povratka Menema na vlast krajem osamdesetih, jer je njegova popularna, peronistička retorika bila tek prikrivena najava desetljeća najrigoroznijih implementacija neoliberalnih reformi i pomahnitale privatizacije državnoga vlasništva. YPF je bio kolateralna žrtva takve politike: nakon sedam desetljeća u državnome vlasništvu, prodan je stranim investitorima u procesu u kojem su otpuštene dvije trećine radnika ili, konkretnije, tridesetak tisuća ljudi.

Otpilili MMF

Znamo kako je završio argentinski eksperiment s razvikanim metodama privatizacije, deregulacije i rezanja javnih troškova. Ekonomski kolaps survao je zemlju u bankrot i krvave nemire 2001, a oporavak započinje tek nakon što je novoizabrani predsjednik, Cristinin pokojni suprug Néstor Kirchner, otkazao suradnju s MMF-om, devalvirao nacionalnu valutu i učinio, manje-više, sve ono što bi uredništvo “The Economista” proglasilo samoubilačkom državnom politikom. Rezultati: spektakularan rast BDP-a od 90 posto, višestruko povećanje socijalnih izdvajanja, posljedično radikalno smanjenje siromaštva i snažna socijalna depolarizacija. Nije da poneki ekonomski pokazatelj ne sugerira rupe u ovom idiličnom prikazu, nije da Argentina svoj uspjeh ne duguje stabilnom okruženju država donekle slične i jednako učinkovite socijalne politike. Ali činjenica ostaje: riječ je o jednom od najupečatljivijih suvremenih dokaza u prilog tezi o prednostima alternativnih ekonomskih politika, usmjerenih u korist velike većine stanovništva.

Nacionalizacija YPF-a samo je posljednji manevar takve strategije: uzimajući je iz ruku korporacije koja je od samoga početka smanjivala produktivnost industrije, a profit, umjesto najavljenog investiranja u lokalno gospodarstvo, preusmjeravala prema isplativijim internacionalnim ulaganjima i visokim dioničarskim zaradama, Argentina je potvrdila da dobrobit svojih građanki i građana pretpostavlja skučenim, partikularnim interesima moćnih kapitalista. Pa i po cijenu ozbiljnih političkih pritisaka i neozbiljnih novinskih članaka. Nešto čemu se s ove strane oceana ne možemo tako skoro nadati, čini se. Preostaju nam stoga populističke egzibicije, naknadna pamet i snishodljiva hrabrost lokalnih kompradora: nešto poput industrije nafte i spina.