Intrigator

Katran & perje

Političar najnovijeg kova

Pajdaši i pajaci

U ovako maloj zemlji doista svatko može biti zvijezda na petnaest minuta. No slava novog ministra prometa Siniše Hajdaša Dončića protegnula se i na nekoliko dana, pa smo doznali fundamentalne činjenice njegova postojanja: dobro kuha, voli plivati, tetoviran je, bivši je vegetarijanac, bivši HDZ-ovac, ima kuću od 180 metara četvornih, oranicu i voćnjak, predaje na nekoliko novokomponiranih poslovnih škola. Prije tri godine pobijedio je na izborima za zagorskog župana revolucionarnim sloganom “Hajdaša za pajdaša”, čime su vicmaheri za odnose s javnošću proizveli još jedan primjerak političara novog kova. Potom je stekao slavu oglasom u kojem se malo zaigrao, pa je za županiju zatražio kupnju vozila snage od 260 KS, zapremine bar 3.580 ccm, s automatskim mjenjačem, ali je kasnije to odlučio proglasiti “divljim marketingom za privlačenje turista u Zagorje”.

Hajdašev medijski nadimak, “zagorski Tony Blair”, nadjenut mu je po demisioniranom britanskom političaru, koji još jedino u nas uživa stanoviti ugled. Hajdaša plastično oslikava i esencijalna sociološka analiza koju je još prošle godine dao na uvid dnevnom tisku, kada je toplim riječima prozborio o vlastitom narodu: “Korupcija na ovim prostorima kao da je usađena u genima, borba protiv države je našim ljudima normalna pojava… naši ljudi razmišljaju kako prevariti državu, kako ukrasti na porezu”, rekao je Hajdaš i odlučno ustvrdio da “trebamo težiti radnoj etici Maxa Webera”.

U državi sve samih protestanata, lik Hajdaša pajdaša, koji kao da je ispao iz neke kolumne korporativnog agitpropa, očito će nas neko vrijeme poticati na nove radno-etičke pobjede. Međutim, novi ministar mora biti oprezan: od pajdaša do pajaca kratak je put.

Petar Glodić

Slobodan Matić iz BiH, još jedna žrtva hrvatskog pravosuđa

Ime pravo, čovjek pogrešan

U istražnom zatvoru u Požegi nije pravi Slobodan Matić – onaj Slobodan Matić koga Hrvatska zapravo traži ubijen je u Srbiji 1995. i sahranjen u Romanovcima kod Nove Topole

Zbog zbrke oko identiteta, odnosno zato što nosi isto ime kao čovjek optužen da je u jesen 1991. godine kao policajac počinio ratni zločin u Okučanima, 50-godišnji Slobodan Matić iz bosanskohercegovačke Gradiške već je preko mjesec dana u istražnom zatvoru u Požegi. Matića je zbog sumnje da je zatvarao i mučio civile 3. marta u autobusu na prijelazu Stara Gradiška uhapsila hrvatska policija. Putovao je za Beograd, odakle je trebao ići na privremeni rad u Rusiju.

– Očekivali smo da će do danas Matićev slučaj biti riješen, ali nije. Porodica je podnijela dokumentaciju koja dokazuje da Matić u to vrijeme nije bio u Slavoniji i da je tada bio zaposlen u Gradišci. U vojnoj knjižici ima upisano da je bio na vježbi u sasvim drugoj jedinici od one koja je bila u Slavoniji, a nakon rata više puta je putovao preko Hrvatske i nikakvih problema nije imao – kaže Janko Velimirović, direktor Centra za istraživanje ratnih zločina RS u Banjaluci.

– Matiću su dodijelili advokata po službenoj dužnosti, ali nije uradio mnogo toga, pa nije ni obavijestio konzulat BiH u Zagrebu o hapšenju. Porodica je onda angažovala advokata iz Požege i obratila se organima RS-a zbog dokumentacije – dodaje Velimirović.

Ustanovljeno je da je onaj Matić koga Hrvatska zapravo traži ubijen u Srbiji 1995. godine i da je sahranjen u Romanovcima kod Nove Topole.

– Taj Matić je tokom rata pravio probleme u RS-u i bio više puta hapšen, pa je zbog ubistva pobjegao u Srbiju. Po svim dokazima vidi se da je taj Matić, rođen 1966. godine od oca Teodora, bio u Okučanima, a to je potvrdila i njegova sestra koja je dala izjavu o ponašanju svog brata u ratu – navodi Velimirović.

U rješenju suda iz Požege uz ime i prezime piše samo da je optuženi porijeklom iz BiH, iz Nove Topole, dok je sve drugo nepoznato, što dovodi do zbrke. Samo u BiH službeno postoje devetorica Slobodana Matića, dok ih s onima u Hrvatskoj i Srbiji ima daleko više.

Matić nije ni prvi ni zadnji koji je uhapšen zbog zamjene identiteta: na bugarskoj je granici bio uhapšen pukovnik Mile Novaković umjesto istoimenog generala. U Velikoj Britaniji je uhapšen Mile Bosnić koji je, čak i nakon što se javio pravi Mile Bosnić, jedva dokazao da njega Hrvatska ne traži.

– Zato tražimo da se potpiše protokol između BiH i Hrvatske, slično kao što postoji između Hrvatske i Srbije, da se takvi slučajevi brzo riješe i ustupe službeni dokazi. Treba vidjeti i kakva će biti kompenzacija kada se otkrije da je hapšenje bilo mimo propisa – kaže Velimirović.

Ako postupak protiv njega bude obustavljen, Matić ima pravo na odštetu, što za “Novosti” potvrđuje i Milena Čalić-Jelić, pravnica u Documenti.

– Oni koji su bili u pritvoru, a protiv njih je obustavljen postupak, u roku od tri godine mogli bi postaviti zahtjev DORH-u za odštetu zbog neosnovanog i nezakonitog pritvaranja – kaže pravnica i dodaje da ne zna da li je tu mogućnost netko iskoristio.

Nenad Jovanović

Jača sudjelovanje proizvođača u vlasništvu i organizaciji poduzeća

Radnička participacija u modi

Španjolska radnička korporacija Mondragon i moćni metalski sindikat Amerike i Kanade USW, s više od 800.000 članova, u Pittsburghu su objavili osnivanje radničkih kooperativa u kojima radnici drže 99 posto vlasništva

Radnici devastirane dalmatinske industrije pokušavaju posljednjih nekoliko tjedana pronaći izlaz između Scile stečajeva svojih firmi i Haribde brutalnosti trenutačne Vlade. Jedan od odgovora koji im se nudi jest radničko dioničarstvo. O tome trenutačno razmišljaju radnici i sindikati u barem tri tvrtke – Uzoru, Dalmacijavinu i Jadrankamenu. U nas nakon 1990. godine, kada je zaklopljeno poglavlje o radničkom samoupravljanju, govora o bilo kakvom obliku radničkog sudjelovanja u vlasništvu i organizaciji poduzeća praktički nije bilo. Kriza koja je krenula otprije četiri godine kao da i tu temu vraća na dnevni red.

Jedan od modela je ESOP, o kojem se u posljednje vrijeme sve češće govori. Riječ je o Employee Stock Ownership Planu, koji je razvijan od ranih sedamdesetih godina u Americi i koji, ukratko, predviđa jednu vrstu radničkog dioničarstva. Da bi se izbjegle makinacije s dionicama i udjelima, poznate i iz rane faze pretvorbe u nas (tzv. kuponska privatizacija), ovaj model destimulira prodaju dionica, motivira radnike i menadžment na dodatni angažman, osigurava participativni menadžment, regulira visinu primanja samog menadžmenta i sl.

U nas tek pokoja tvrtka poznaje ovakav oblik vlasništva, i to u manjinskom dijelu, poput Plive, Dalekovoda ili Kraša. No, dok su dalmatinski radnici iznimno oprezni u izjavama o mogućnostima uvođenja radničke participacije – pritom uvijek naglašavaju da se nikako ne radi o radničkom samoupravljanju – dotle Zapadu postaje sve bistrije da je vrag odnio šalu i da će se rizik poslovanja ubuduće morati podijeliti između radnika i uprave.

Na tu temu stigla je u nas slabo komentirana vijest o udruživanja snaga španjolskog Mondragona i američko-kanadskog metalskog sindikata. Na stranicama domaćeg sitea Pollitika.com piše da su španjolska radnička korporacija Mondragon i moćni metalski sindikat Amerike i Kanade USW (United Steel Workers, s više od 800.000 članova), nedavno u Pittsburghu objavili osnivanje radničkih kooperativa po modelu Union Co-op (sindikalne radničke kooperative), u kojima radnici drže 99 posto vlasništva. Antineoliberalnom poduhvatu pridružio se i Ohio Employee Ownership Center (neprofitni outreach državnog sveučilišta Kent).

Tek da podsjetimo da je Mondragon jedna od najpoznatijih kooperativa u svijetu, koja djeluje u Baskiji skoro 60 godina, a u samoj Španjolskoj četvrta je korporacija po uspješnosti.

Potražiti, dakle, prostor za ekonomsku demokraciju, lokus za radničko predstavništvo u poduzeću, postaje glavna ideja dana ili, kako se još kaže, glavna igra u gradu. Treba vidjeti hoće li i na koji način na ove impulse o resocijalizaciji poduzeća reagirati recentna Vlada. No, znamo li da u njoj dominira cinički um neoliberalnog prvog potpredsjednika, može se u boljoj varijanti očekivati podsmjeh na te radničke zahtjeve, a u goroj prekid dijaloga s novim samoupravljačima.

Bilo kako bilo, odgovor na propast čitavih grana i na radničku apatiju sasvim sigurno može biti jačanje industrijske demokracije.

Rade Dragojević

Novi cjenovni udar na korisnike usluga mobilne telefonije

Imperij uzvraća udarac

Korisnici pokretnih mreža T-Mobilea postali su kolateralna žrtva prepucavanja Vlade i ove njemačke kompanije, kojoj ne bi palo na pamet da nešto slično pokuša u matičnoj državi

Ovih dana brojni korisnici pokretnih mreža T-Mobilea koji koriste prepaid bonove zbunjeni su SMS-porukama koje su dobili od svog operatera. Obaviješteni su da su “od 29. marta promijenjeni opći uslovi poslovanja HT-a u pokretnoj komunikacijskoj mreži radi usklade s propisima”, a “od 15. maja valjanost bonova”, što god to značilo.

Zapravo se radi o poskupljenju usluga T-Mobilea za 33,33 posto. Sa kojim se to propisima usklađuju opći uslovi poslovanja HT-a, nije navedeno. Ako je, po definiciji, ugovor dobrovoljni sporazum dvije ugovorne strane, po kojem će jedna strana drugoj isporučiti određenu robu ili uslugu, a za to će druga strana prvoj dati određenu novčanu naknadu, onda ne smije biti jednostranih poteza, već bi se o promjenama obje strane trebale sporazumjeti, pri čemu su one ravnopravni partneri. Tako bar vrijedi u civiliziranom svijetu, ali ne i u Hrvatskoj, gdje strane kompanije rade što ih je volja i koriste neograničenu moć u uslovima sirovog kapitalizma.

To što kompanije rade u zemljama bivše SFRJ i cijele Istočne Evrope na pamet im ne bi palo da čine u svojim matičnim državama. HT je nedavno znatno doprinio “Kerumovom poboljšanju nezaposlenosti” tako što je na burzu poslao više stotina ljudi, a sada i podigao cijene prepaid usluga za 33,33 posto.

Kako je to učinjeno? U prepaid sistemu bon od 50 kuna do sada je vrijedio 90 dana, a od 15. maja vrijedit će 60 dana, dakle za trećinu manje. Bon od sto kuna, koji je prije vrijedio 180 dana ili šest mjeseci, od 15. maja vrijedit će 120 dana ili četiri mjeseca. Ili, ako za istu cijenu sada umjesto kruha od 900 grama dobijete kruh od 600 grama, to u konačnici znači poskupljenje za trećinu ili 33,33 posto.

To se dogodilo zato što je Vlada ponovno uvela porez mobilnim operaterima od šest lipa, jer se do sada nisu držali dogovora o potrebnim godišnjim ulaganjima u mobilnu mrežu i infrastrukturu, pa “imperij” sada uzvraća udarac, dok su građani kolateralne žrtve sukoba i želje vlasnika da što više dobiti izvuče iz Hrvatske kako bi pokrio svoje dugove u matičnoj i ostalim državama. Žrtve smo i zbog nastojanja nove Vlade da uvede potrebnu regulaciju na tom području, jer su u Hrvatskoj cijene mobilnih usluga među nekoliko najviših u EU-u.

Bilo bi zanimljivo da predsjednik uprave HT-a Ivica Mudrinić pojasni koliko će ovakav potez smanjiti troškove poslovanja i pomoći stvaranju bolje poduzetničke klime.

M. Cimeša

Kratko & jasno

Luka Bucat, nezavisni sindikat Dalmacijavina

Dionice radnicima

U Splitu jača pokret radnika upropaštenih poduzeća iz kojih je tisuću i pol ljudi ostalo bez posla. Hoće li radnici preuzeti tvornice?

– Predlažemo privatizaciju tvrtki uz organizirano radničko dioničarstvo, pa smo registrirali tvrtku Dalmacijavino ESOP. Ne tražimo upravljanje, nego posjedovanje kontrolnog paketa dionica, kako bismo mogli biti upoznati s poslovanjem. Time bismo spriječili mogući odljev dionica i neprijateljsko preuzimanje, jer bi dionice bile u posjedu samo zaposlenika udruženih u ESOP-program. Ne radi se o radničkom samoupravljanju, nego o vlasništvu i brizi za to vlasništvo, koju su do sada pokazali rijetki privatni vlasnici, a država kao vlasnik gotovo nikako.

Kako sačuvati proizvodnju u Dalmacijavinu?

– Proizvodnja mora opstati, jer se radi o tvrtki sa širokom paletom proizvoda i brendovima koji su poznati u Hrvatskoj i svijetu. Naša travarica pokriva 80 posto slovenskog tržišta i ima certifikat za plasman na tržišta Europe. Opstanak malih vinogradara s malom i rascjepkanom proizvodnjom također je upitan, a plasman naših vina izvan lokalnog tržišta gotovo nemoguć.

Kako komentirate izjave Radimira Čačića, po kojemu bi u Dalmacijavinu trebalo biti zaposleno 78 radnika, a ima ih navodno petsto?

– On ili dovoljno ne poznaje poslovanje ove tvrtke ili misli da Dalmacijavino treba postati zadruga. Osim 250 hektara vinograda u Drnišu i na Hvaru, Dalmacijavino ima pogone za proizvodnju vina, jakih alkoholnih pića, bezalkoholnih pića i kvasine. Sigurno imamo viška zaposlenika, možda je dovoljno 250 radnika, i sindikat smatra višak treba primjereno zbrinuti. Ukoliko Čačić misli da je dovoljno 78 radnika a da svi pogoni funkcioniraju, onda je otkriven ekonomski perpetuum mobile.

Dragan Grozdanić