Iskrenošću protiv straha

Razgovor s redateljicom Danom Budisavljević istovremeno je ležeran i težak. Može trajati satima, a da niste sigurni o čemu ste zapravo razgovarali. Ili je kratak, a ostaje dojam bliskosti. Uključuje specifičan oblik emotivnog vremena kojim upravlja privatni osjećaj “zrelosti situacije”, nešto zbog čega autorica instinktivno odlučuje o početku ili kraju svega što radi. Ne podnosi polovična rješenja, ne zalijeće se u ono što (još) ne razumije. “Polako, treba vremena”, govori pomirljivo kad pitate o političkim neuralgijama, dulje razmišlja i malo negoduje kad spomenete “političnost” dokumentarnog filma, iako oni koji bolje poznaju njezin rad dobro znaju da je “bodu” baš najteža mjesta: slijepe pjege, tobožnje marginalije, zapostavljeno i malograđanski prešućeno, “male” priče kompliciranih i hrabrih žena.

Nakon debitantskog nagrađivanog filma “Sve pet” (2004.) o bivšoj prostitutki i porno glumici Lidiji Šunjergi, prvoj žrtvi trafikinga koja je javno priznala svoj problem, autobiografski film “Nije ti život pjesma Havaja” osvojio je nedavno nagradu publike na ZagrebDoxu i dosegao rekordnu gledanost domaćeg dokumentarca. Rekordan je i medijski interes, pa rijetko tko nije čuo o čemu se u filmu radi: na obiteljskim sesijama oko ručka razgovara se o zajedničkim traumama koje su desetljećima gurane pod tepih, a Danina namjera da javno razgovara o svojoj homoseksualnosti okidač je čitave obiteljske emocionalne bagaže. I nije riječ (isključivo) o “autanju”, nego o afirmaciji različitosti u obitelji. Raritet domaće produkcije.

Zahvaljuju mi nepoznati

Navršava se mjesec dana od prve projekcije, a “Havaji” još uvijek intrigiraju, o njima se priča, terapijski učinak autobiografije je očito podcijenjen.

– Imali smo šest rasprodanih projekcija na ZagrebDoxu, već treći tjedan film igra u kinu “Europa” s prosjekom od 90-ak gledatelja, što je genijalno za bilo koji domaći film. Do sada ga je pogledalo oko 2.500 ljudi, što je u našim okvirima dobra bilanca i za domaći igrani film – objašnjava Dana.

– Kad radim film, ne znam što će točno u njemu biti. Oslanjam se jedino na osjećaj, na ono što bih željela da ljudi osjete nakon što ga pogledaju. Ovdje sam htjela da ljudi nakon projekcije odu sretni, da sruše neke svoje predrasude, da demistificiraju homoseksualnost. Fantastičan je bio osjećaj kad sam vidjela da se to događa! Stalno mi prilaze različiti ljudi, zahvaljuju mi nepoznati, čak gledaju više puta: najprije sami, zatim s jednim, pa s drugim roditeljem – oduševljeno kaže.

Uspjehu je, naravno, prethodilo dugo i mučno emocionalno putovanje, film se kalio odavno, a 2007. konačno je dobio smjer. Presudila mu je zagrebačka projekcija filma “Letenje: ispovijesti slobodne žene” američke dokumentaristice Jennifer Fox, šestodijelna inovativna doku-sapunica o životima žena u različitim dijelovima svijeta, pripovijedana krajnje intimnim, autobiografskim jezikom. Iako Jennifer Fox ima kultni status (ne samo) među dokumentaristicama, njezina serija nije postala opće feminističko mjesto, kao što to uspijeva mnogo lošijoj autobiografskoj prozi.

– Naravno, kad Đelo Hadžiselimović radije bira film o Michaelu Jacksonu! Uopće taj nonsens da jedan čovjek na nacionalnoj javnoj televiziji jedini bira stranu produkciju, je li to normalno?! Doseg dokumentarnog filma, posebno onaj fantastično inteligentne redateljice poput Jennifer Fox, mogao bi odigrati ključnu edukativnu i emancipacijsku ulogu na HTV-u kad bi za to bilo sluha. Možda i političke volje, ne znam. Sasvim je van pameti da suvremeni dokumentarni domaći opus ne može preskočiti silne HTV-ovske birokratske porte. Ali nemam dojam da o tome ima smisla uopće govoriti – kaže redateljica.

Možda ipak ima, dodajemo, jer ni njezin film ne bio tako iskreno i slobodno prihvaćen prije desetak godina. To je, pretpostavljamo, ona implicitna političnost?

– Ovaj film nije bilo moguće donijeti na svijet u Hrvatskoj prije desetak godina, ne bih to mogla. I ovako sam dugo strepila, vagala da nekoga ne povrijedim. Ispada da je deset godina u Hrvatskoj mjera fizičkog i političkog vremena inicijacije za film ovakve tematike. Nedavno sam slučajno gledala snimku vijesti s HTV-a iz 1990-ih i preplavio me onaj osjećaj jezovitog straha iz Tuđmanove ere. Paralizirajući strah je bio kolektivne prirode, a moj privatni je bio ojačan strahom da će me “otkriti” kao lezbijku. Najviše sam se bojala da se nikad neću moći baviti onime što sam studirala, dakle filmom, i da će me izbaciti s Akademije kad saznaju da nisam “normalna”. Mislim, draga si nam i kul, ali ne možeš biti lezbijka režiserka, hajde van s faksa! Naime, nigdje na vidiku, u regiji i šire, nema poznate lezbijke režiserke: tu sam činjenicu shvatila kao poruku. Iako sam privilegirana jer imam roditelje slobodnih nazora i njihovo duboko razumijevanje, moj je najdublji strah bio da ću čitav život morati živjeti u getu. I sad je pitanje hoće li me nakon ovog filma percipirati kao Danu-lezbijku ili Danu-redateljicu – govori uz smijeh.

Žene još nisu osvojile film

Po čemu se uopće može vidjeti taj umjetnički, redateljski višak u autobiografiji? Što je izdiže iz terapijskog diskurza?

– Ne bih pustila materijal da on nema strukturiranu filmsku vrijednost. A onaj višak se uvijek vidi, radiš li film samo iz traume ili imaš o njoj neku refleksivnu distancu, kao prostor koji mogu shvatiti ostali. Posudila sam iz reality showa ono što mislim da vrijedi. Zatim ljubav, ključno. Mora postojati ljubav redatelja prema tim karakterima ispred kamere. Iskrenost i ljubav, dva rijetka sastojka hrvatskog filma mogu jamčiti kvalitativni skok, umjetničku razliku. Hrvatski film, mislim na igrani, naravno, užasno je ozbiljan, a potpuna, suštinska nezainteresiranost redatelja prema karakterima ispred kamere izbija iz svakog kadra. Meni je to nepodnošljivo – govori Dana.

Domaći igrani film nije adresa za redateljice: dokad?

– Žene su osvojile domaću prozu, ali nisu film. Neki dan sam prebrojala 20-ak redateljica koje znam s Akademije. Gdje su? Neke rade na televiziji, neke su se udale, totalno anonimne. U Hrvatskoj nije normalno da redateljica dobije priliku, da, uvijek se može reći da nije valjao scenarij. Umjesto da na prste jedne ruke nabrajamo imena domaćih redateljica, sjetimo se samo loših filmova muških kolega. Je li za usporedbu? U domaćem filmu tematiziraju se povijesno etablirane žene: Zagorka, kontesa Dora, Slava Raškaj, bez rizika od suvremenosti ženskog problema u hrvatskom filmu – kaže redateljica.

Njezin sljedeći film o Diani Budisavljević, Austrijanki koja je u vrijeme NDH spasila tisuće djece od sigurne smrti, ponovno popravlja filmski prosjek.

– Dvije godine već otvaram tu priču i uskoro ću početi ozbiljno raditi na filmu. Diana Budisavljević, inače daleka rođakinja koju je rijetko tko u obitelji spominjao, spašavala je isključivo pravoslavnu djecu: tako je, čini se, jedino bilo moguće. Detalje tog herojskog pothvata nitko nije istražio, a priča je previše politički senzibilna i lako bi mogla otklizati u manipulaciju. To želim spriječiti, zato treba temeljito istražiti – zaključuje.