Između 8. maja i 9. svibnja

Memorijskim inženjeringom nakon 1990. godine demontiran je cijeli jedan korpus društvenog sjećanja. U drugi plan pala je memorija koja se ticala tekovina antifašističke borbe, partizanskog pokreta i komunističke revolucije. Kao jedna od žrtava renominacije javnih prostora pala je i Ulica 8. maja 1945., kako se do prije 22 godine zvao jedan Zeleni val u zagrebačkom Donjem gradu.

Međutim, pitanje je koliko danas ima onih koji znaju što se uopće dogodilo tog 8. maja 1945. i čega bismo se zapravo trebali sjećati. Kako smo i sami pomalo zaboravni, u pomoć smo pozvali Sašu Šimpragu, novinara, publicista i čestog suradnika naših novina.

Revizija revizionizma

Dakle, 8. maja 1945. u Zagreb su ušle partizanske jedinice, čime je i formalno i stvarno okončana četverogodišnja borba Zagrepčana protiv fašizma. A o tome koliki su razmjeri te borbe bili najbolje govore podaci koje iznosi naš sugovornik.

– Valja podsjetiti da je 18.000 Zagrepčana poginulo ili ubijeno tijekom rata, što je za onodobni grad s nešto više od 200.000 stanovnika ogromna brojka. Više od 7.000 Zagrepčana, utvrđenih imenom i prezimenom i bez da je istraživanje završeno, ubijeno je na prostoru Spomen-parka Dotrščina koji je, osim što je najveći zagrebački gradski park, ujedno i mjesto najmasovnijega zločina u ukupnoj povijesti glavnoga grada – kaže Šimpraga.

Da bi na neki način ipak u javni prostor trebalo vratiti neke važne datume iz toga razdoblja, odnedavno je postalo jasno i gradskoj upravi. Tako se, primjerice, Miškecov prolaz ponovno zove po sestrama Baković, spremaju se i odluke o vraćanju imena ulica Nade Dimić i Anke Butorac, a prošlogodišnjom odlukom Odbora za imenovanje ulica vraćen je i 8. maj. Istina, ne više kao 8. maj, nego kao kroatizirani 8. svibanj i ne više na Zeleni val, nego na zelenu tratinu savskog nasipa. Nespretni bandićevci ni taj posao nisu uspjeli do kraja napraviti kako treba. Šimpraga nam otkriva:

– U kontekstu povratka najvažnijeg datuma u modernoj povijesti Zagreba u jezik grada kroz njegovu uličnu sliku, zanimljivo je prošlogodišnje nestručno imenovanje Obale 8. svibnja koja je, umjesto na sjevernoj obali Save, imenovana na pogrešnoj, južnoj obali. I to unatoč činjenici da je nadležni Odbor na pogrešku pravodobno upozoren od niza stručnjaka. Naime, na sjevernoj su se obali godinama održavali Trnjanski kresovi, manifestacija koja je obilježavala važan povijesni događaj na jednom od autentičnih mjesta ulaska partizana u grad.

Bilo kako bilo, izgleda da je pred nama vrijeme kada bi se prethodni povijesni revizionizam mogao barem donekle revidirati. Ta revizija revizionizma obavlja se stidljivo i javnosti često jedva vidljivo, ali ipak ostavlja neke tragove i ispravlja neke nepravde.

Dok se revolucionarni datumi za Tuđmanova vakta praktički nisu smjeli ni spominjati, a nekmoli praznovati, unazad desetak godina, otkako se Hrvatska odlučila europeizirati, nekako se uobičajilo da se svi rani majski antifašistički datumi zbiju i grupiraju oko 9. svibnja, Dana pobjede nad fašizmom ili Dana Europe, kako je kome draže. I u tome smo demonstrirali naš podanički mentalitet i uvozničku logiku u svemu, pa i za datume: kao da se sramimo naših autentičnih partizanskih pobjeda i priklanjamo se vanjskom, od nekog bitnog sadržaja za nas ispražnjenog datuma, čime na neki način pristajemo ne samo na stvarnu kolonizaciju, nego i na simboličku autokolonizaciju.

Pamćenje ili zaborav?

No, vratimo se Zagrebu. Unazad dvadesetak godina grad je doživio oko 500 preimenovanja ulica i trgova, s tim da se njihov vrhunac zbivao od 1993. do 1995. Dakako, najmasovnije žrtve nacionalne i nacionalistički orijentirane renominacije bila su partizanska i komunistička imena. Međutim, stvar sa 8. majom nije tako jednostavna. Naime, postavlja se zdravorazumsko pitanje što bi zapravo novoj nacionalističkoj eliti moglo zasmetati u datumu kojim se sjećamo vremena kada smo sami pobijedili fašizam? Naime, 8. maja grad je oslobođen od stranih i domaćih fašista, a sloboda bi, valjda, trebala biti nadideološka vrijednost, važna čak i desnoj strani političkog spektra.

U svakom slučaju, ni danas ne bi bilo kasno da se s takvom praksom zaborava prekine. Naime, predlaže Šimpraga, “ta ogromna žrtva Zagrepčana nije danas dio državnoga protokola, a upravo je Dotrščina to mjesto na kojem bi najviše državne delegacije i predstavnici zemalja saveznica trebali odavati počast na datume poput Dana oslobođenja Zagreba ili Dana antifašističke borbe”.

Kada smo već kod zaborava, postavlja se pitanje služe li ovakva masovna preimenovanja, kakva su se dešavala u Zagrebu, tome da bismo našom simboličkom slikom nešto upamtili ili nešto zaboravili. Mladi sociolog Bojan Marjanović u tekstu pod nazivom “Promjena vlasti, promjena ulica”, objavljenom 2007. u časopisu “Diskrepancija”, postavlja slično pitanje. Pa kaže: “U Zagrebu je period od 1945. do 1990. prema uličnim nazivima praktički nepostojeći, a kompletno nasljedstvo socijalizma i Jugoslavije odbačeno je i zaboravljeno. Mogli bismo zaključiti da se ulicama možda može osporiti važnost u formiranju kolektivnog sjećanja, no njihova uloga u poticanju kolektivnog zaborava neprocjenjiva je. Ulice su se na primjeru grada Zagreba pokazale kao jedno od glavnih sredstava promoviranja kolektivnog zaborava pedeset godina zajedničke povijesti.”

Možda ipak ne mora biti tako. Naš sugovornik ima neke informacije vezane uz buduće aktivnosti na ovom planu.

– Kao posljedica tuđmanizma, u Hrvatskoj danas ne postoji znanstveno utemeljeni muzejski postav koji bi najširoj javnosti nudio mogućnost uvida u to tragično, ali i slavno razdoblje nacionalne povijesti iz koje je rođena prva hrvatska republika. U tome je smislu ove godine pokrenuta inicijativa za osnivanje Virtualnog muzeja Dotrščina, a postoji i inicijativa za pokretanje Muzeja otpora, obje u sklopu Centra za suočavanje s prošlošću Documenta – kaže Šimpraga.