Ja sam promatrač koji komunicira linijom

Foto: Jovica Drobnjak

Povod za razgovor s Nedeljkom Dragićem, strip-crtačem, karikaturistom, animatorom i redateljem crtanih filmova, jednim od najistaknutijih autora Zagrebačke škole crtanog filma i  najprisutnijim primijenjenim umjetnikom druge polovine 20. vijeka u Hrvatskoj, nedavna je promocija njegove knjige stripa “Vinko – jedan život od iluzije do demokracije”. “Vinko” je nastajao u fazama, dijelom i kao rezultat boravka Dragića u Minhenu od 1990, a knjiga je objavljena zahvaljujući naporima izdavačkog poduzeća “Razlog” i SKD-a “Prosvjeta”.

– Svakom autoru i stvaraocu godi kada vidi da njegov rad ima odjeka; tko drukčije kaže, laže. Zadovoljan sam što me mnogi kolege nisu zaboravili i što sam sreo mnogo prijatelja. Sve je na tim promocijama na brzinu, evo ruka, kako si, jel’ me se sjećaš? Ali tako je to.

S obzirom na nedavnu promociju knjige stripova “Tupko”, koji je obilježio sedamdesete, kakva je razlika između njega i Vinka?

Razlika je u vremenu i okolnostima nastanka. Tupka sam stvorio s nadom da ga neću više morati crtati, ali je ispao popularan, pa sam to morao činiti godinama. Vinka sam stvarao “na rate”, on je moj svojevrsni dnevnik od 1987. do 2011. Knjiga ima tri dijela: “Crvene iluzije – Vinko i raspad komunizma”, “Sreća i sloboda – Vinko u demokraciji kapitalizma” (tj. u egzilu) i “Iluzija slobode, demokracije i sreće – Vinko u mirovini”. Taj treći dio ima neke sličnosti s Tupkom, tjerali su me da ga crtam. Njih dvojica imaju nešto zajedničko, obojica su samci. Uvijek sam volio istaknuti jednu figuru kao simbol čovjeka, pa tako ni u jednom stripu nema drugih likova. Tako Vinko sam sa sobom igra šah, jer nema prijatelja. Nastojim da se poanta priče ne razvodnjava likovima, pa je on simbol svih ljudi te vrste. Razlika je između njih dvojice što je Vinko temeljen na tekstu koji prevladava u kvadratima, a kod Tupka je teksta bilo manje.

Čovjek iz medija

U Beogradu ste nedavno dobili regionalnu nagradu za medije “Ranko Munitić”?

Oduševljen sam što su me se sjetili, jer sam čovjek iz medija i ne smatram se umjetnikom. Zapravo, ja sam primijenjeni umjetnik i promatrač i ne znam kako bih nazvao svoj rad, no to što radim, radim kroz crtež, linijom. To je moja životna preokupacija i tim sam opterećen još od pučkoškolskih dana. San mi je da komuniciram s ljudima preko linije, čime god se bavio – filmom, karikaturom ili stripom. Sve su to, uostalom, samo različiti žanrovi, koje trpamo birokratski, kao i sve drugo u životu, da se lakše snalazimo. Moji radovi su neki humoristični pogled na život, svijet i ono što nas okružuje. Ali, nastojim da budu jednostavni i pristupačni publici, pri čemu bih volio da me – osim starijih generacija koje me znaju – čitaju i gledaju i mladi. Stalo mi je da moja poruka stigne do čitatelja i trudim se da me razumiju. Tako je uspio i Čaplin, i ne samo on – bio je vrlo jednostavan i pristupačan. Jer, danas se u modernoj umjetnosti krije mnogo blefiranja. Jednom sam prilikom u šali rekao da muzeji suvremene umjetnosti nemaju najbolji izložak – zabijanje aviona u nebodere. To je najbolji performans do danas, koji karikirano možemo shvatiti kao umjetničko djelo, koliko god to bilo ružno i što god mislili o onima koji su to izveli. Danas se netko skine gol, prdi ili ljubi asfalt na Jelačićevom trgu i to je performans ili neki protest.

Napravili ste puno toga i, premda nikada niste patili od toga da budete u trendu, dobili više od 60 svjetskih priznanja, među kojima su sedam festivalskih gran prija i nominacija za Oskara. Smatrate li se građaninom svijeta?

Nikada kao mali čovjek nisam vjerovao u velike riječi, na sve sam teme pravio viceve. Rodio sam se kao proleter, umrijet ću kao proleter, od sirotinje sam krenuo, a u njoj lagano i završavam. Putujem po svijetu još od 1959, kada su na talijanskom festivalu Bordigera izložili desetak mojih karikatura. Ali, nikada nisam bio fasciniran ni sa čim, pa ni s tim. Kada sam u Parizu vidio da se guraju oko Mona Lize tako da joj nisam mogao prići, iako sam je htio vidjeti, rekao sam da se neću gurati; uostalom, reprodukciju sam vidio, a to sada više nije stvar slike, nego nekog marketinga. Jer, to je posljednjih desetljeća glavno, iako mene to ne impresionira. Prije nego što sam 1990. otišao u Minhen, tamo sam radio; no kako sam više volio autorski film, nisam htio raditi samo reklame, iako bih zacijelo tako bolje prošao.

Ne patim od nostalgije

Kako ste u Minhenu primljeni kada ste 1990. došli na malo dulje?

Ne gledam kako će me tko primiti, na sve sam navikao. I ne patim od nostalgije, ne volim se ovamo ni vraćati, to mi uštedi dosta zavičajnih suza. Snalazim se gdje jesam i komuniciram s ljudima koji su ovdje. Ali, naši ljudi se zabiju u svoje lokalne zavičajne klubove i malo se druže sa strancima, a jadni, možda nemaju ni vremena od rada. Jer, u Minhenu ima puno ljudi, ali na gradilištima, u bolnicama i drugim mjestima gdje se fizički radi. Uvijek tu čujete naš jezik i psovke, tako su odgojeni. Zapravo, nakon ovih dvadesetak godina, vidim da Evropa nije napredna zato što su ljudi vrijedni i više rade. Oni čak rade manje, samo što je njihova organizacija rada mnogo bolja. Kao i svi mali narodi, i mi se volimo ugledati na Zapad, ali imam osjećaj da se više ugledamo na ono što je negativno. Te se negativnosti vani lakše gube, jer su zemlje velike. Mi ćemo ući u EU, ali to nije rješenje. Moramo sami naučiti kako živjeti ugodan život.

Tko još danas radi od pripadnika Zagrebačke škole crtanog filma?

Osim mene i Borivoja Dovnikovića, rade 82-godišnji Pavao Štalter i Zlatko Bourek, rođen 1929. Bourek radi kao redatelj i crtač, Pajo je animator i sada rade film koji krasno izgleda. Štalter je jednaki entuzijast kao u mladosti, veseli se radu i mislim da ga to drži. To su pravi umjetnici, zagrijani kao mala djeca. Iako ne poznajem mlade ljude, mislim da danas takvih nema. Mi smo u školi bili konkurencija, ali zdrava, natjecali smo se među sobom. Svi smo se trudili, a kada je netko imao uspjeha, to je bio stimulans i drugima da nešto slično ili još bolje naprave. Nismo radili kod kuće, nego u Zagreb filmu, a svaki svoj kadar pokazivao sam svima. Kada sam radio “Idu dani”, Boureku su se svidjeli policajci koji nespretno trče i tuku glavnog junaka. Pitao bi me svaki put: “Dragulja”, tako me zvao, “imaš li novu scenu, da je vidim?” Kada smo napravili radnu kopiju, pozvali smo sve kolege, pomagali smo jedan drugom. Moj je princip bio da svima pokažem knjigu snimanja, pa kada bi mi dvojica-trojica rekli da im se neka ideja ne sviđa, to bih mijenjao. Bila je to dragocjena pomoć. Sada svi imaju kompjutere i svi rade doma, usađeni su u svoj kalup i ne znaju se mrdnuti izvan njega. Na njih utječe sve što vide na internetu, gdje dominira filozofija Marvel komiksa, koja je prevladala i u igranom filmu. Kompjuter pruža velike mogućnosti, samo ga ljudi ne koriste na pravi način, pa su zastranili u eksperimentu.

Kako ste devedesetih doživljavali Zagreb i Zagreb film?

Nisam tada onamo zalazio, tek sam kasnije čuo da portiri nisu pustili oskarovca Dušana Vukotića. Ali, pretpostavljao sam što će se desiti, preživio sam Drugi svjetski rat i imam instinkte koji su mi govorili da će biti sranja. Jer, kada se ljudi potuku, više nema pravde, pobjeđuje jači. Kako će reagirati čovjek u ratnoj situaciji, kada se gubi glava zbog vjere? Zato se dogodilo da su ljudi kojima se sada rugaju i proglašavaju ih zločincima tada postavljali balvane; plašili su se ljudi koji su preuzeli vlast, čuli su da se vraća emigracija, a nisu zaboravili rane iz Drugog svjetskog rata. Zato sam pretpostavljao da će biti loše. Kada je završila sjednica Sabora, pitali su me hoće li biti rata. Rekao sam da će biti krvi do koljena, tako sam osjećao, iako su mnogi tvrdili da rata neće biti. Trebalo bi obrisati prošlost, kada se krenu sređivati stari računi, nastane zlo. Najboljom mi se činila komunistička varijanta, da se sve slegne i zaboravi, ali to nije bilo dobro. Zapravo, ne znam što je dobro za naše ljude. Nikada se ne zna što čuči u čovjeku, on je sebi najveći misterij.

Kriza karikature

Kakvi su vaši sadašnji odnosi sa Zagreb filmom?

S njima radim na serijalu jednominutnih filmova. Nešto smo napravili i to je izazvalo veliki interes, ali generalno, to je velik zalogaj za ovu firmu. Ipak, nadam se nastavku dobre suradnje.

Autor ste brojnih karikatura, kojih je danas u novinama sve manje?

Karikature su već dulje sve manje popularne, ne samo kod nas, nego i na Zapadu. I u njemačkim je novinama sve manje karikatura, zapravo je kriza karikature u cijelom svijetu,  osim u Engleskoj, ali ni tamo nije kao nekada. Tome je pridonio nestanak komunističkog sistema u Evropi: u mojoj je mladosti između Istočne i Zapadne Evrope vladao rat karikaturama, po sistemu što grublje, to bolje. Sada je sve nestalo, valjda ljudi ne osjećaju potrebu da se smiju, a gdje nema smijeha, nema ni dobrih tekstova. Netko je rekao: kada dođem u neku zemlju, kupim humoristički list i odmah mi je jasno kakvo je političko stanje u toj zemlji. Iako su Nijemci od 1896. do 1967. imali “Simplicisimus”, koji je i po autorima i po sadržaju predstavljao vrh satire, problem s njemačkih humorom je što nije apstraktan, a tako je i u životu: sve mora biti precizno i jasno.

Kakvi su vam planovi?

Sada radim “Tiho putovanje – minhenski dnevnik”, koji ima 200 crteža i koji nije ni strip ni knjiga. Nije komercijalno, pa nisam nikom nudio. Imam ideju i za humoristični serijal o dvama kosturima koji se svađaju na nebu, jedan je s Blajburga a drugi iz Jasenovca, ali ne znam kako bi to sredina prihvatila. Vrijeme je da se prošlost zaboravi, da se više ne razvlači po medijima i po kavanama, jer se ništa ne može promijeniti. Iako prošlost ne pridonosi ničemu osim svađama, ponašamo se kao da nam o njoj ovisi sadašnjost. Sportskim rječnikom: ta je utakmica odigrana s produžetkom, a neki su ispali iz natjecanja. O tome je li kriv sudac, možemo se žaliti međunarodnoj koaliciji koja je vodila rat protiv fašizma, pa nek’ ona presudi. Svaka smrt je tragična, ali treba podnijeti poraz. Ima vic iz “Ježa” šezdesetih, čiji junak kaže: “Pita me prijatelj zašto ne igram loto. Kažem, ima milijun kombinacija, za vrijeme rata bile su samo dvije, a ja sam izabrao pogrešnu!” Dakle, svatko je imao žrtava među bliskima, i ja sam imao žrtava od strane onih koji su završili na Blajburgu, ali to treba stručno objasniti, a ne zloupotrebljavati za današnju politiku, jer je to zločin.

Jedan od vaših najpoznatijih radova je Zagi, maskota zagrebačke Univerzijade 1987. Kako je Zagi nastao?

Za izradu maskote raspisan je natječaj na kojem nisam sudjelovao, pošto sam radio gomilu poslova istodobno. Onda me pozvao Josip Vrhovec, koji mi je ranije bio urednik u VUS-u, i rekao da je natječaj propao jer im se ništa ne sviđa. Pitao sam ga ima li neku želju, rekao je da bi bilo dobro da bude vjeverica, koju su već počeli nazivati Zagijem. Nakon dva tjedna rada, donio sam crteže, svidjelo im se i pristali su. Kada zagledate Zagijev šešir, vidjet ćete na vrpci olimpijske boje: stavio sam ih jer sam imao prethodno iskustvo s Turističkom zajednicom, za koju sam nacrtao šestinski šešir iz kojeg ispadaju znamenitosti Zagreba. Neki su prigovarali da iz šešira ispadaju i crkve, a ja sam rekao da ispada i Muzej socijalističke revolucije. Plakat je nagrađen na festivalu u Kataniji, ali su poslije ipak stigle pritužbe da na vrpci s hrvatskom zastavom nema socijalističkih oznaka. Doduše, poslušao sam savjet da na dio vrpce, kod čvora, stavim plavo-bijelo-crveni raspored boja, u duhu jugoslavenske zastave, ali prijave su svejedno stigle. Naravno, pitali su me zašto sam stavio olimpijske boje, a ja sam im rekao da je to svojevrsna olimpijada i da smo mi domaćini. Odrekao sam se autorskih prava za Zagija, primio honorar koliki su dali, a maskota je postala opće vlasništvo, kao što su to postale i narodne pjesme.