Kamerom na kameru

Na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma jedan od najzanimljivijih radova bio je “Nadzorna kamera”, izvanredni filmski esej o društvu nadziranja i voajerizma, slikara, književnika i filmskog autora Željka Kipkea. Dok država nadzire nas, svojom kamerom Kipke nadzire izgradnju zgrade tajnih službi: “Nadzorna kamera” je video-dnevnik u kojem se snimci skrivene kamere umrežavaju u široku asocijativnu super-mrežu, u kojoj je sve međusobno povezano i sve ima svoje značenje – filmovi, snovi, izložbe, vijesti… Svijet je velika šifra, veliko klupko interakcija. Kipke povezuje te sinapse u jedan začudni aktivističko-umjetnički pamflet, koji u intelektualnom smislu predstavlja zamamni komadić poimanja naše suvremenosti, a u umjetničkom je smislu originalno i hrabro širenje područja borbe dokumentarnog filma.

“Nadzorna kamera” inspirirana je izložbom njemačkog fotografa Thomasa Ruffa u Budimpešti. Kako se utjecaj te izložbe spojio s činjenicom da je SOA, državna tajna služba, počela graditi svoju novu zgradu praktički u vašem dvorištu?

S obzirom na to da većinu dosadašnjih projekata – što slikarskih, što filmskih – temeljim na koincidencijama, tako je i filmska priča o nadzornoj kameri proizašla iz jedne takve “slučajnosti”. Vremensko poklapanje mog interesa za Ruffovu izložbu, posebno njegove strategije spram voajerizma u ime države i njezinih institucija, i podizanja poslovnog objekta u policijskom dvorištu, nije moglo proći neopaženo; gradilište sam bio u prigodi pratiti s balkona svoga ateljea, ne znajući što se podiže. Pretpostavljao sam da to neće biti poslovni objekt, kako je pisalo na ulazu. Projektu sam pristupio eksperimentalno – svaki sam mjesec jednom ili dva puta ručnom kamerom napravio švenk po gradilištu, ne znajući kako će se stvari kasnije razvijati. Drugim riječima, filmski se okvir razvijao u hodu. Štoviše, negdje na dvije trećine puta do završetka zgrade, odlučio sam se za dnevničku formu, pa sam mjesecima skupljao građu iz prošlosti. Tu mislim ponajprije na filmske plakate, prizore iz filmova koje sam gledao, stare fotografije, stranice novina i slično. Shvatio sam da bi samo švenkanje po gradilištu, bez paralelnog sadržaja, bilo šuplje i nezanimljivo.

Sa snovima oprezno

Već se desetljećima papagajski ponavlja Warholova izjava da će u budućnosti svatko biti 15 minuta slavan. No tek je nedavno, prije osam godina, Goran Trbuljak primijetio da će u budućnosti svatko 15 minuta biti anoniman. Je li Trbuljakova izjava utopijska? Kako će građani, koji svakodnevno šeću pod šumom nadzornih kamera, u budućnosti moći biti anonimni?

Pa i Warholova je izjava bila utopijska, na razini metafore, no pogodila je bit medijskog okruženja u kojem živimo. Ni Trbuljakova nije ništa manje učinkovita. Njezina poanta je u tome što će u dogledno vrijeme anonimnost doista biti “nemoguća misija”. Po toj sam je logici i uvrstio u filmske crtice koje prate zbivanja na gradilištu. Kako bi sve bilo na svom mjestu, morao sam tih dana “slučajno” sresti postkonceptualnog umjetnika koji se dugi niz godina bavi temom anonimnosti.

U filmu spominjete predavanje Laszloa Bekea, u kojem predviđa da će svi građani do 2150. biti u policiji, a svi će do 2240. postati umjetnici, time i “zaposlenici policije”. Hoće li u budućnosti pravo na anonimnost imati samo oni bogati, pa prema tome i oni slavni?

Teško je to pretpostaviti. No, vrlo vjerojatno – anonimnost će doista koštati, jednako kao što još košta medijska slava. Ne mislim tu samo na materijalnu stranu, nego i na emotivnu, psihičke lomove i slično. Bekeova se priča odnosi na jednog mađarskog umjetnika koji je krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih postavio tu fluxus prognozu; ona je na razini duhovite metafore, no s vremenom će se pokazati da je bio u pravu. Najmoćnije se projekcije budućnosti postavljaju na razini anegdota, duhovitih opaski, umjetničkih projekata…

Što u okolišu koji se pretvorio u filmski set ili televizijski studio znači jedna kamera, u ovom slučaju vaša, okrenuta u smjeru državne institucije?

Jednostavno rečeno – duhovitu opasku, galerijsku ili filmsku anegdotu, sa svim posljedicama koje jedna takva projekcija sa sobom nosi.

“Nadzorna kamera” je filmski dnevnik u kojem se miješaju filmovi, predavanja, izložbe, crna kronika, televizija i snovi. Što nam u tom kontekstu govore snovi? Kako oni tumače svijet?

Sa snovima uvijek oprezno, jer ne postoji standardni okvir kojim bi se mogli tumačiti u okviru stvarnosti. Za neke snove, prema mojem iskustvu, potrebno je dosta vremena, pet do deset godina, kako bi pokazali pravo lice stvari koje se zbivaju ili su se zbivale u neposrednoj okolini. Svojedobno sam uz jednu svoju izložbu 2006. izdao katalog snova, rezultat jednogodišnjeg praćenja vlastitih snova. Neke priče iz tog kataloga još su aktualne, još ih nisam protumačio. Prema tome, sa snovima krajnje oprezno. U “Nadzornoj kameri” poklopio se moj san o pokojnom ocu i vrlo važan, nadrealni dio u filmskoj priči “Tri majmuna” turskog redatelja Nurija Bilgea Ceylana, koju sam gledao negdje u isto vrijeme. Ta me činjenica uvjerila kako mom filmskom “eksperimentu” s policijskim dvorištem potpora stiže i iz dimenzije nadrealnoga.

Paranoja je produktivna

U filmu spominjete brdo legislative koju EU gomila na našim granicama. Ima li država u rukavu kakvu legislativu protiv vaše kamere? Je li bilo kakvih reakcija na film ili na snimanje od strane institucija?

Za sada potpuna šutnja, ne računajući lanjsku premijeru u Kinu Tuškanac i novosadsku retrospektivnu izložbu početkom ove godine, u sklopu koje se vrtio film. Ovaj intervju je prva konkretnija reakcija, ne računajući kratki novinski osvrt na izložbu u Novom Sadu.

Saramago u “Ogledu o sljepoći” piše kako su državni službenici vjerovali da su imuni na epidemiju sljepila, ali pošast ih na kraju ipak nije poštedjela. Misle li možda službenici SOA-e da su imuni na društvo nadziranja? Je li vaša kamera u tom smislu kliconoša?

To ne znam, ali ponavljam – svakako je duhovita filmska opaska, koja potiče na drugačiju percepciju stanja stvari u društvu.

Je li paranoja najzdraviji odnos prema suvremenom društvu? Čini li nam se ili nas netko stvarno u ovome trenutku promatra?

Ono što svakako znam, sudeći prema brojnim autorskim pozicijama u Hrvatskoj i šire, jest da je paranoja vrlo produktivan okvir za poticanje priča u kontekstu likovne i filmske prakse. Uostalom, potonja je nezamisliva bez voajerskog štiha u gotovo svim žanrovima. Pogotovo u domeni dokumentarizma, u koju su organizatori DHF-a svrstali i moj film.