Lokalni rat i globalni interesi

Naselje broji nekoliko stotina potpuno identičnih montažnih kućica. Ulice su jednolične, makadamske. Kada bi vas netko, recimo, teleportirao u samo selo, možda biste pomislili da ste na otoku Viru prije nekih desetak godina, a ne u srcu Gruzije. No, u kućicama ne žive turisti ili vikendaši, u njima su izbjeglice iz rata u Južnoj Osetiji 2008., koji je trajao svega devet dana. U naselju ljudi preživljavaju od socijalne pomoći i od svojih vrtova, a s prozora svakodnevno gledaju prema brdima na kojima su njihovi spaljeni domovi.

Južna Osetija praktički je nezavisna gruzijska regija, na sjeveru Gruzije i na granici s Rusijom, i mjesto sukoba najvećih svjetskih geopolitičkih interesa. Iako na prvu ne izgleda tako, rat iz 2008. odigrao se po klasičnom receptu manipulacije ljudskim životima i sudbinama, a u svrhu destabilizacije regije zbog energetskih tokova. Pogodite tko su bili glavni igrači? Rusija i SAD, naravno! Gruzija se ovdje našla kao strateški koridor na kojem se lome koplja velikih gospodara. Zbog čega? Vidjet ćemo u nastavku.

Pogubnih osam dana

Moj gruzijski domaćin, 24-godišnji Giorgi Zangaladze, vlasnik diplome poslovne škole no nezaposlen, kao i dobar dio mlade populacije, britka je uma i zabavan. Uz čašu domaćega crnog vina (Gruzijci imaju izvrsno vino), u predgrađu Tbilisija ispričao mi je svoje iskustvo iz toga kolovoškog dana 2008., kada je rat službeno započeo.

– Dobio sam poziv iz vojne centrale i rekli su mi da moram ići, imao sam tada 21 godinu. Na brzinu sam se spremio i otišao u bazu. Mi rezervisti odvedeni smo u grad Gori. Rečeno nam je da smo u ratu s Rusijom i da moramo braniti svoju zemlju. Nisam imao ništa protiv – ponosno govori.

Toga 7. kolovoza 2008. Gruzija je krenula u ofenzivu na autonomnu regiju Južnu Osetiju, kako bi ostvarila teritorijalno jedinstvo. Ubrzo se umiješala Rusija, veliki sponzor osetijske nezavisnosti, i započelo je pravo krvoproliće. Rat je trajao samo osam dana, ali je za stanovništvo Južne Osetije bio vrlo poguban. Cijena je bila 850 ljudskih života i oko 35.000 izbjeglica, pretežno Gruzijaca. Nešto Osetijana prebjeglo je u Rusiju, a izbjeglice su smještene u brojne kampove, poput onog s početka priče.

U kampu Shavshvebi živi Galina Kelehsajeva, rođena Osetijanka iz mješovitog braka s Gruzijcem. Kaže da među ljudima u načelu nije bilo nikakvih problema, sve je zakuhala politika.

– Stigla sam ovamo u kolovozu 2008. Tih je dana sve bilo zasuto granatama i bili smo primorani pobjeći. Bijeg je bio masovan, u kolonama nas je bilo na tisuće – kaže Galina, koja trenutačno živi u montažnoj kućici, od socijalne pomoći od oko 35 eura mjesečno za cijelu obitelj.

– Na kontrolnim točkama prema Gruziji bili su Čečeni i Kozaci; ako je netko imao novca ili bilo kakvu vrijednost, to bi mu bilo oduzeto – prepričava situaciju već bezbroj puta viđenu u ratovima.

Po završetku rata, Rusi i Gruzijci okrivljavali su se međusobno za njegov početak, prepirući se tko je ispalio prvi hitac. Službeno, Gruzijci su napali Južnu Osetiju u namjeri da vrate svoj teritorij. Tada su ondje bili ruski, osetski, ali i gruzijski mirotvorci. No, druga priča govori da je Rusija mjesecima prije toga popunjavala svoje snage i spremala se za sukob. Istina je, naravno, negdje između ili negdje daleko, možda u spisima tajnih agenata, i ruskih i američkih.

– Odlučio sam braniti svoju zemlju. Mislio sam da će nam Amerika pomoći, jer se teško boriti protiv jake Rusije – kaže moj domaćin Giorgi, s kojim sam obilazio izbjegličke kampove i koji mi je prevodio razgovore s unesrećenim ljudima.

– Plan je bio, koliko sam shvatio, da gruzijska vojska vrati odmetnutu regiju Južnu Osetiju i da se mi rezervisti, poslije ratnih operacija, stacioniramo u naseljima i čistimo teren. No, to se nije dogodilo, jer su Rusi odmah uzvratili, i to jako – pripovijeda Giorgi o danima neizvjesnosti.

SAD u ruskom dvorištu

Za veliku politiku i strateške interese ljudi kao živa bića jednostavno ne postoje, to su tek skupine kojima je moguće manipulirati. Ruskoj vojsci nije bitno 35.000 izbjeglica, vodila ju je grabež za plinom i naftom. SAD nije drugačiji. Kroz Gruziju, naime, prolazi vrlo značajan naftovod, tzv. BTC (Baku – Tbilisi – Ceyhan), s početkom u Azerbajdžanu i završetkom na Mediteranu, u Turskoj, kojim prolazi jedan posto svjetske nafte! Amerika, naravno, želi da taj naftovod besprijekorno funkcionira. Osim toga, u planu je izgradnja plinovoda iz Turkmenistana, ispod Kaspijskog jezera i istom rutom do Turske. Taj bi se plinovod trebao priključiti na planirani plinovod Nabucco, koji bi iz Turske preko Balkana vodio ravno u srce Europe. Njime bi se bitno smanjila europska plinska ovisnost o Rusiji, kao i ovisnost Gruzije o ruskom plinu.

– E, baš to ti je razlog ruskom sponzorstvu odmetnutim pokrajinama Abhaziji i Južnoj Osetiji – kaže Giorgi. – Oni žele destabilizirati cijelu regiju, kako bi se zaustavila ili barem poremetila izgradnja novog plinovoda. Sve je to jedna velika igra.

I doista: otkako je od 2003. u Gruziji na vlasti predsjednik Mihail Sakašvili, Amerika je preuzela zemlju pod svoje i tako ušla u ono što se naziva ruskim dvorištem. Gruzija je postala saveznik SAD-a, ali savezništvo ljudima koji su protjerani ne znači ništa. Oni su izmanipulirani, vjerojatno služe samo tome da se svijetu predstavi kakav je to rat bio; njihovi se slučajevi izvlače iz ladica samo kada je to vlastima potrebno. Premda to nije najbitnije, spomenimo da je predsjedniku Sakašviliju poslije rata 2008. popularnost rapidno porasla.

Da se gruzijska vlada dobro pobrinula za izbjeglice vidi se i po tome što je kuća Galine Kelehsajeve, premda premalena za veliku obitelj, relativno ugodan životni prostor.

– U početku smo bili smješteni u zajedničke prostorije u Tbilisiju, a poslije smo se iselili u ovo naselje. Zadovoljni smo, vlada nam je u vrlo kratkom roku, za samo dva mjeseca, izgradila kuće – kaže Galina, napomenuvši da joj dom, u kojem je ostavila cijeli svoj život, ipak ništa ne može zamijeniti.

Kavkaz je vrlo malen prostor na vrlo značajnoj energetskoj ruti. Na tom se području devedesetih odigralo nekoliko ratova: rat u odmetnutoj gruzijskoj regiji Abhaziji, rat u Južnoj Osetiji, rat Armenije i Azerbajdžana. Mogli bismo to nazvati balkanizacijom Kavkaza, kao što bismo i za nemile događaje u našoj regiji mogli reći da su kavkazacija Balkana; da su dvije spomenute regije u mnogočemu povezane dokazuje i slučaj Kosova. Čim je Kosovo u veljači 2008. proglasilo nezavisnost, ruske su vlasti najavile da će krenuti u ozbiljnije akcije na Kavkazu. Rusija je sve jače počela podupirati separatiste u Abhaziji i Južnoj Osetiji (podupirala ih je i ranije), iako su službene vlasti tvrdile da je ruska vojska ovdje samo kao faktor stabilnosti. Nametnut je i embargo na uvoz gruzijskih proizvoda. Rat je kucao na vrata. Gruzijci su, kao što smo spomenuli, krenuli u ponovno vraćanje teritorija i destabilizacija regije bila je na pomolu. Naftovod Baku – Tbilisi – Ceyhan nekoliko je dana bio zatvoren.

Poligon za obračunavanje

Južna Osetija, dakle, služi samo kao poligon za obračunavanje i destabilizaciju regije. Prema popisu stanovništva iz 2007., u toj je pokrajini živjelo oko 70.000 ljudi. Danas, kada ih je 35.000 izbjeglo, populacija se prepolovila. U izbjegličkom kampu Shavshvebi sa svojim sam domaćinom Giorgijem obišao i centre za pomoć i obuku žena i djece. Susreli smo ondje Gruzijku Nelie i njezine kolegice. Zanimalo me što nakon toliko sukoba misle o Rusima, mrze li se međusobno?

– Ponosna sam što sam Gruzijka, ali prema Rusima ne osjećam nikakvu mržnju; imala sam puno prijatelja Rusa i Osetijana. Politika je ta koja nam je naudila – govori Nelie iz perspektive običnog čovjeka.

Da je tomu doista tako, uvjerit ćete se ako za šetnje gruzijskim gradovima uđete u barove i zalogajnice: uz gruzijske pjesme, čut ćete ondje i ruske melodije. Ruski jezik i dalje se koristi u komunikaciji, a puno Rusa u Gruziji i živi. Puno ih u Gruziju putuje, u što sam se uvjerio sam. Nitko od njih nema problema. Gruzijci su, načelno govoreći, vrlo domoljubni, ali ne i šovinistički nastrojeni. Živi dokaz je Giorgi.

– Ne mogu reći da mi se sviđa ruska glazba, jer je samo stotinjak kilometara od glavnoga grada okupirani teritorij i mislim da ne bismo smjeli slušati njihovu glazbu, ali protiv svojih prijatelja Rusa nemam ništa. Neke poznajem cijeli život. Treba kriviti vojsku i politiku, KGB je kriv za sve! Ma, samo da mi Putin dođe… – govori Giorgi i domeće psovku koja bi u slobodnom prijevodu glasila: “Oderat ću ti kožu s lica!”

I tako, vrijeme prolazi, kampovi opstaju, puštaju korijenje, a cijeloj se zavrzlami ne vidi kraja. Plinovodi i naftovodi se grade, Amerika ostvaruje svoj interes. Izbjeglice se nadaju, premda im je u nozdrvama još miris baruta. U njihovim su sjećanjima slike spaljenih kuća i dugačke kolone civila, kojima su i sami pripadali. No, njihovih domova više nema, a povratak u rodna sela i gradove posve je neizvjestan.

Napetosti počinju jačati 1989.

Napetosti u Južnoj Osetiji počele su jačati 1989., s rastom nacionalizma kod Gruzijaca i Oseta. Prije toga, obje su zajednice uglavnom živjele u miru. Godine 1989. južnoosetska narodna fronta počinje zahtijevati ujedinjenje sa Sjevernom Osetijom (dijelom Rusije), kao mjeru zaštite osetijske autonomije. Južnoosetsko vrhovno vijeće zatražilo je od Gruzije da status autonomne pokrajine bude uzdignut na status autonomne republike, što je bilo odbijeno. Gruzijci nameću svoj jezik kao jedini službeni i zakonom zabranjuju regionalne stranke, što Oseti smatraju kao napad na opstojnost. Tijekom 1991. izbijaju sukobi između dviju skupina, a godine 1992. potpisan je prekid vatre kako bi se izbjegao veći sukob s Rusijom. Tada su osnovane osetijske, ruske i gruzijske mirotvorne snage, no situacija se opet poremetila 2008.