Mediji i univerzitet – jedna borba

U organizaciji saveza udruga Operacija grad, u klubu Mama održana je tribina naslovljena “Potrošena budućnost? Politike štednje, komercijalizacija javnog sektora i privatizacija dobara”. Na njoj su, uz moderiranje Tomislava Medaka, govorili Merijn Oudenampsen iz Nizozemske, Stipe Ćurković i Vladimir Cvijanović iz Zagreba, te naš sugovornik Des Freedman iz Londona.

Des Freedman predaje na odsjeku za Medije i komunikacije na Sveučilištu Goldsmiths. Priredio je (zajedno s Michaelom Baileyjom) zbornik “Nasrtaj na univerzitete: Manifest otpora” (“The Assault on Universities: A Manifesto for Resistance”). Tajnik je sindikata nastavnika na Goldsmithsu i član Nacionalnog vijeća Kampanje za slobodu tiskanih i elektroničkih medija. Razgovor smo centrirali oko dvije teme kojima se Freedman intenzivno bavi. Kao predavač i publicist objavio je niz članaka iz područja odnosa medija i moći u Britaniji. A kao univerzitetski radnik aktivno je uključen u otpor neoliberalnim “reformama” na univerzitetu. Očito je da te dvije borbe imaju mnogo dodirnih točaka. Dovoljno je uvodno primijetiti da novi studentski pokret u nas, koji se subjektivirao blokadama fakulteta, utjecao i još uvijek utječe i na našu znanstvenu, sindikalnu, a posredno i medijsku scenu.

Mediji i moć

Koliko je prošlogodišnja afera prisluškivanja mobitela javnih i anonimnih osoba otvorila polje za kritičku diskusiju o stanju medija u Britaniji? Traje li još ta otvorenost?

Skandal oko prisluškivanja mobitela i javna istraga koja je nakon toga uslijedila, pod predsjedanjem suca Briana Levesona, osvijetlili su medijske zakutke koji su dotad bili zamračeni. Otad možemo slušati o kulturi korupcije koja vlada u svijetu novina i časopisa te londonske policije, o svoj sili ilegalnih radnji, uključujući neovlašteni pristup privatnim podacima i “provalu” informacija. Tek ćemo čuti dokaze o slizanosti političara i medijskih izvršitelja. Ortakluk između štampe, policije i političara razotkriven je tako da ga svi mogu vidjeti. No, pošto nema nikakve garancije da će istraga dovesti do trenutne i bitne promjene, sve ovisi o tome koliko će se uspjeti nametnuti promjene u vlasništvu nad medijima, u transparentnosti i etičnosti postupanja. Lako je zaključiti da se ništa neće promijeniti, ali baš bi vlada i vlasnici medija voljeli da tako mislimo. Ovo je bitka za demokraciju, zato moramo postavljati naše zahtjeve i zvati ostale u zajedničku borbu.

Što se onda može očekivati od političkog, a što od civilnog pritiska? Jesu li se dogodile ikakve promjene u zakonodavstvu o medijima?

Mnogi novinski urednici i posjednici (ali i neki političari i komentatori) govore o tome da Levesonova istraga, kao i bilo kakav iz toga proizašao pokušaj da se štampa regulira u javnom interesu, predstavlja direktan napad na slobodu medija, te da će nas vratiti u situaciju kakva vlada u Zimbabveu ili Sjevernoj Koreji. Njih brine da se s prljavom vodom ne baci i dijete. Mi tvrdimo da sloboda medija nije nešto što treba biti reducirano na dozvolu medijskim barunima da rade što hoće. Sloboda medija znači dozvoliti novinarima da rade svoj posao. A to znači da budu neovisni, pristojno plaćeni, da ih ne proganja državna cenzura s jedne, ali ni pritisak poslodavaca na bezobzirnu komercijalnost s druge strane. Još ne znamo što će predložiti Leveson. Moguće je da bude usvojen snažniji sistem regulacije medija, koji dozvoljava pojedincima da osporavaju netočno izvještavanje i da se stvori pogodnija klima za etično novinarstvo. No, potrebne su nam i promjene pravila o vlasničkoj strukturi medija. Nije slučajno da su u središtu skandala velike i neuračunljive korporacije. Kako to da im je dozvoljeno da narastu do te mjere i utjecaja? Sve je to ova istraga pomogla razjasniti. Sada znamo da političare, iz svih stranaka, nije samo podržala problematična medijska moć, već i da su presretni što ona buja, sve dok misle da bi od toga mogli imati koristi. Uskoro očekujemo green paper o komunikacijama, koji će gotovo sigurno preporučiti još više liberalizacije. Moramo zajedno s ostalima ući u kampanju koja će naglašavati da moć medija treba obuzdati, a ne povećati.

Mi smo u socijalizmu imali instituciju odgovornosti medija spram šire društvene zajednice. Je li to moguće vratiti dok su mediji naširoko u privatnom vlasništvu?

Slobodni mediji trebaju se osloboditi i države i tržišta. Imamo li medije u privatnom vlasništvu, tada moramo imati stroga pravila o tome koliki dio tržišta pojedinačna kompanija može zauzimati. Trebamo i zahtijevati da velike kompanije imaju niz obaveza spram javnog interesa, a to znači da podupiru manje i nekomercijalne medijske pothvate. Sistem privatnih medija mora biti zauzdan i prisiljen da u potpunosti surađuje s medijima u cjelini. Bilo kako bilo, privatna moć vjerojatno će uvijek htjeti rasti, dosizati više utjecaja, kapitala, izvora, više prijatelja na visokim položajima. Tako da postoji potreba zamišljanja i stvaranja uvjeta za drugačije medije. One koji – kao što sam rekao – neće biti ovisni ni o državi ni o tržišnoj sili. No, zasad se složimo barem oko niza reformi od kojih će javnost imati koristi: za raspisivanje poreza na profite medijskih giganata, za više javne potpore koja će garantirati budućnost javnih medijskih servisa itd.

Okretna vrata

Kako, bez obzira na vlasništvo u medijima, razbiti danas vladajući trokut političari – represivni aparati države – medijski funkcionari, koji opisujete? Kako spriječiti tu koncentraciju moći, često bez društvene odgovornosti?

Kako zaustaviti bilo koju koncentraciju moći? Trebate masovnu mobilizaciju i narodne proteste da biste prisilili bilo koju neuračunljivu formaciju moći da se počne otvarati i postane odgovorna javnosti. Idealno govoreći, ono što mi hoćemo jest drugačiji način obavljanja poslova: da obični ljudi postanu regulatori, da se odluke u središtima medijskih organizacija donose demokratski, da se strogo ograniči veličina kompanija koje imaju tako ključnu ulogu u javnom životu i demokratskom diskursu. Moramo slomiti zamisao kako je u redu biti poput “okretnih vrata”, koja okreću visoka politika, mediji i policija. To treba raskrinkati kao korupciju, a ne u tome sudjelovati!

Što mislite o staroj marksističkoj ideji stvaranja protujavnosti u kojoj bi mogli djelovati oslobođeni društveni mediji? Danas kao da svi bježe od ideje jačanja institucionalizirane alternative “slobodnotržišnom” kolanju informacija?

Nisam siguran da bismo trebali govoriti o protujavnosti sve dok postojeća javnost učvršćuje svoju kontrolu nad distribucijom informacija. Zašto bismo uvijek mi trebali biti opozicija? Mislim da trebamo oboje. I zasnovati vlastite izvore informiranja, naše neovisne medijske izlaze, koji izvještavaju o svijetu na način za koji komercijalizirani mediji nemaju afiniteta, ali i zadržati pritisak na komercijalne medije, dokazujući da oni upropaštavaju demokraciju. Što je više kapitalizam nesposoban da odgovori na pitanja koja postavlja i da razriješi ekonomsku krizu koju je uzrokovao, to više moramo iznuditi prostor u medijima da se adresiraju ta pitanja. Moramo zahtijevati veću demokratsku zastupljenost u medijima (više sindikalnih prava, više demokratskog upravljanja medijskim institucijama), dok istovremeno gradimo pokrete za socijalnu pravdu, koji će općenitije dovesti u pitanje moć medija.

Što se sve događa pod egidom komercijalizacije univerziteta u Britaniji? Kad jednom komercijalno poslovanje visokoškolskih ustanova postane važnije od studenata, može li se taj zloduh vratiti u bocu?

Javna institucija je bačena na tržište. Logika podučavanja i učenja kao samosvrhe marginalizirana je u korist viđenja studenata kao “mušterija”, a osoblja kao dobavljača robe koja treba priskrbiti više zaposlivost negoli znanje. Ne znamo kako brzo ćemo vidjeti uspon potpuno privatnih univerziteta u Ujedinjenom Kraljevstvu (u ovom trenutku takvih je samo nekoliko), no već vidimo kompetitivniji, instrumentalni i financijama pokretani režim, koji mijenja atmosferu za sve. Jednom kad se potpuno etablira, tu će logiku biti teško mijenjati. Zato je od životne važnosti da se osoblje, studenti i široki slojevi društva odupru daljem nametanju tržišta. To znači da treba dovoditi u pitanje svako ukidanje pojedinih predmeta za koje se tvrdi da nisu ekonomski održivi, pa da ne doprinose životu univerziteta (za koji vrijedi logika “završnog računa”). Treba dovoditi u pitanje svaki budući pokušaj privatizacije sistema, opirati se logici koja stavlja cijenu na svaki pojedini predmet, kroz pribavljanje podataka o neplaćanju zajmova.

Kako biste opisali novonastale klasne odnose u tzv. univerzitetskoj zajednici (među nastavnicima, među studentima)?

Teško je o tome reći nešto općenito. Bez obzira na to što tvrde vlade, studenti i dalje žele učiti u svrhu svog individualnog razvoja, a ne jednostavno zato da dobiju dobro plaćene poslove u Cityju (poslovnoj četvrti Londona). Istraživanja pokazuju da studenti ne žele biti shvaćeni kao mušterije u robnoj kući. Uglavnom, puno je pritisaka, pogotovo na siromašnije studente, koji se upuštaju u velik rizik samim pohađanjem univerziteta, diplomirajući s velikim novčanim dugovima. Tako da je polagana promjena u odnosima između studenata i nastavnika neizbježna. To je jedna od najtužnijih stvari u “reformama”, a nije nužna jer ne osnažuje studente ni na kakav smislen način.

Jesu li studentski krediti i školarine, koje stalno rastu, najveći problem za studente? Je li na vidiku, kao što se priča, prsnuće mjehura špekulativnog trgovanja studentskim kreditima i mjestima na univerzitetima?

Školarine i zajmovi su ogroman problem, jer prosječan dug kad student diplomira iznos oko 55.000 funti (oko 60.000 eura). No, to je samo jedan dio problema. Drugi je što ćete raditi kad diplomirate. Hoće li biti posla? Vlada će vjerojatno u sljedećih nekoliko godina razraditi zakonodavstvo koje precizno regulira što učiniti s kreditnom knjižicom i tko se za to mora pobrinuti. Pritom može učiniti mnogo groznih stvari, u smislu da situaciju iskoristi u špekulativne svrhe ili da stvori nove financijske instrumente u kojima će kreditna knjižica biti kolateralna žrtva. Cijeli sistem je osmišljen tako da sakrije zajmove od javnih financija i da o njima govori kao o imovini u koju se može zahvaćati. Možete zamisliti kako se osjeća student kad mu nad glavom vise deseci tisuća funti duga. Krajnji cilj koji vlada želi postići – potpuno tržišni sistem univerziteta, s jednom vrstom opskrbe za više, privilegirane slojeve i drugom, nižom vrstom jeftinijih opskrbljivača u “dužničkom podrumu” – znači da cijeli sistem postaje tako volatilan i nesiguran da nitko ne zna na što će to izaći. A to je onda poprilično katastrofalno mjesto za vladu navodno posvećenu “ekonomiji znanja”. Dok druge zemlje traže svoj izlaz iz recesije, Ujedinjeno Kraljevstvo odlučno je u namjeri da smanji javne financije za obrazovanje i za mnoga druga područja javnog sektora.

Počinjemo od sindikata

Navedite ukratko najznačajnije zahtjeve koje ste u svom manifestu uputili vladi s jedne i organima univerziteta s duge strane. I u nas je sindikat Akademska solidarnost iznio svoje zahtjeve u Deklaraciji o znanost i visokom obrazovanju, pa bi bilo značajno usporediti situaciju.

Svi su zahtjevi još uvijek aktualni! Naša je početna pozicija da se zalažemo za besplatno obrazovanje. Zašto to u jednoj bogatoj zemlji više nije moguće? Samo zato što su neoliberalne vlade odlučile da je tome tako. Namaknite novac oporezivanjem korporacija i uložite ga u javno zasnovano obrazovanje, od koga će imati koristi zemlja u cjelini. No, i drugi “podzahtjevi” su isto važni: za ukidanje provođenja istraživanja i anketiranja studenata u terminima menadžerskih mehanizama, za ograničenje prihoda višeg menadžmenta, za etički pristup partnerstvu u istraživanju, za politike jednakosti u slučaju rodne razlike u plaćama i za osiguranje vrtićkog boravka djece. Naši će manifesti biti različiti u različitim zemljama, no svaki zadržava kako opće principe (u obranu javnog visokog školstva), tako i specifične zahtjeve relevantne u lokalnom kontekstu. Moramo se boriti lokalno, u svjetlu nacionalnog.

Koliku težinu ima sindikalno organiziranje na univerzitetima, u čemu kao sindikalni funkcionar i sami sudjelujete?

Organizacija sindikata je od centralnog značenja. Očito postoje više materijalna pitanja obrane radnih mjesta, plaća i uvjeta rada za osoblje. No, nećemo nigdje stići gledamo li na te probleme kao na čisto ekonomske. Ovo je politički i ideološki napad na značenje javnog univerziteta, tako da sindikat mora razmatrati pitanja vladine politike, ukidanja pojedinih predmeta, pa čak i odsjeka, strateškog pravca života univerziteta, pitanja demokracije i upravljanja u svakoj instituciji. Moramo sklapati savezništva sa studentima i njihovim sindikatima, s profesionalnim udruženjima i svim drugim organizacijama koje su pogođene tržišnim reformama. Sindikati su odlično mjesto za započeti, no ne nužno jedini način organiziranja. Sad kad smo vidjeli cijeli niz drugačijih protesta i oblika otpora, važno je da se na njih priključimo i od njih učimo. No i da postavljamo naše vlastite zahtjeve s obzirom na značenje univerziteta za sve koji hoće studirati. Tko ima pravo to odbiti?