Na borbenom zadatku

S velikim simpatijama gledam njihova nastojanja da kroz svoju udrugu – oni koji, naravno, na to imaju prava – ostvare statusna prava koja im pripadaju temeljem sudjelovanja u Domovinskom ratu – dočekao je predsjednik Ivo Josipović 10. travnja izaslanstvo Zbora ratnih izvjestitelja HRT-a, koji su u društvu prvog čovjeka te javne ustanove Josipa Popovca, 17 godina nakon završetka rata zatražili da im se prizna braniteljski status i to u neborbenom sektoru. Ta inicijativa 120-ak novinara i tehničara nacionalnog radija i televizije odmah je naišla na osudu Hrvatskoga novinarskog društva, ali i dijela HRT-ovih ratnih izvjestitelja, koji se ne slažu s prijedlogom Zbora na čijem je čelu Darko Dovranić, novinar i dokumentarist, jedan od onih kojemu u povijesti novinarskog beščašća i ratno-huškačkog novinarstva pripada istaknuto mjesto.

Status nosi i povlastice

Predsjednik HND-a Zdenko Duka istaknuo je kako članovi Zbora moraju odlučiti žele li biti novinari ili branitelji. “Izvještavanje iz rata i sudjelovanje u ratu jednostavno nisu isto”, rekao je. S njim se slaže i Maja Sever, novinarka koja je početkom devedesetih izvještavala s prve linije fronta, koja je kolegama poručila sljedeće: “Taj se prijedlog protivi novinarskom kodeksu i međunarodnim konvencijama, a ovakvo tumačenje izvještavanja iz rata značilo bi da su svi novinari i snimatelji, koji su ubijeni obavljajući svoj novinarski zadatak, zapravo ubijeni kao pripadnici protivničke strane. Upravo civilni status daje novinarskoj struci snagu za vrijeme ratnih sukoba, a posebno problematičnim smatram podršku koju je ovoj inicijativi dao predsjednik Uprave HRT-a Josip Popovac, jer je to znak da se u novinarstvo uopće ne razumije.”

Darko Dovranić samo odmahuje rukom na kritike i kaže da je riječ o inicijativi koja ima samo simboličnu vrijednost: “Mi ne tražimo braniteljski status, ne tražimo ni povlastice, ni privilegije, ni dionice, samo tražimo da nam se prizna sudjelovanje u Domovinskom ratu.” No, problem te Dovranićeve tvrdnje jest u tome što je – netočna.

Naime, prema riječima ministra branitelja Predraga Matića, velikog protivnika povećanja broja branitelja, Zakon o hrvatskim braniteljima morao bi se mijenjati kada bi inicijativa Zbora bila prihvaćena. “Zakonski se ne može nekome dodijeliti status, a uskratiti mu prava koja iz tog statusa proizlaze, pa bi, ako bi se ova inicijativa prihvatila, novinari i snimatelji dobili i dionice i prednost pri zapošljavanju i prednost pri zakupu poljoprivrednog zemljišta, dakle sve povlastice koje zakon predviđa”, kaže Matić. Ističe da svi novinari i snimatelji koji su ranjeni tijekom obavljanja svojih novinarskih zadataka imaju status ratnoga vojnog invalida, ali ne i status branitelja; poginuli snimatelji HRT-a Gordan Lederer i Žarko Kaić vode se, pak, u dokumentima Ministarstva branitelja kao pripadnici MORH-a.

Unatoč tvrdnjama kako Zbor ne traži nikakve povlastice, Dovranić je ipak istaknuo kako želi da im se “prizna da su sudjelovali u ratu i da se njihov ratni put upiše u vojne knjižice” te dodao kako bi volio “eventualno razgovarati o stažu”.

Dužnost prema domovini

Moramo istaknuti da redakcija “Novosti”, za razliku od mnogih kolega, podržava Dovranićevu inicijativu: smatramo da velika većina onih koji su preživjeli etničko čišćenje HRT-a početkom devedesetih, onih koji su šutke promatrali kako se vrata te ustanove zatvaraju za njihove dojučerašnje kolege, koji su okretali glavu na otkaze, deložacije, zlostavljanja, pa i ubojstva pripadnika srpske zajednice ali i nepoćudnih Hrvata, i čiji su  izvještaji po šovinizmu, ksenofobiji i rasizmu bili podjednaki onome što je dolazilo iz Miloševićeva propagandnog stroja – doista zaslužuje da ih se prestane zvati novinarima. Jer to, u pravom smislu riječi, za Domovinskog rata nisu ni bili! U to vrijeme, dok su snajperi srpskih pobunjenika ciljali ljude naoružane jedino kamerama, poput Lederera i drugih, i dok su četnici na Ovčari ubijali Sinišu Glavaševića, brojni cenzori njihovih iskrenih izvještaja vrištali su da su samo novinari koji šire istinu o agresiji. Sada, kada su mnogi od njih pred mirovinom, traže da im se domovina oduži s nekoliko godina beneficiranog staža, ali i da ih se, kako reče Dovranić, zaštiti prilikom restrukturiranja HRT-a.

Dvadeset godina nezavisni novinari u Hrvatskoj, oni koji su obranili čast hrvatskog novinarstva, tvrde da HRT-ovi huškači nisu novinari; sada im oni sami daju za pravo i zato njihovu inicijativu treba podržati! Uostalom, njihov najdraži direktor, Antun Vrdoljak, koji je mnogima koji su se izdavali za novinare podijelio stanove, visoka primanja, status i slične privilegije, sam kaže: “Svoj rad na HTV-u shvaćam kao dio dužnosti prema domovini u njezinu ratu za opstanak. Kada se upitam jesam li išta uradio za televiziju, mislim da mogu kazati: izvršio sam svoj vojnički zadatak. Nikada nisam tražio čin, nerado sam ga primio, jer nisam bio na frontu, premda rad na HTV-u nije bio daleko od toga.”

Kakva god bila Vrdoljakova izjava, mi koji se sjećamo kako je program “katedrale duha” tada izgledao, moramo se složiti s njim. Bilo je to vrijeme kada je Tuđman preko svojih jastrebova uređivao program, kada je Davor Domazet Lošo, veliki teoretičar svih hrvatskih zavjera i šire, neprocesuiran za zločine u Medačkom džepu, Televizijom paradirao naoružan i u uniformi, kada su SIS-ovci i IPD-ovci imali javne ili tajne uredničke funkcije, a tajnice “velikana” Miroslava Lilića i Tomislava Marčinka poručivale Glavaševiću da su gospoda urednici zauzeti, pa nemaju vremena razgovarati s njim, jedinim glasom ubijenog Vukovara, grada u koji će se danas zaklinjati… Kada se svega toga sjetite, ostaje vam samo da se složite s Vinkom Grubišićem, Tuđmanovim “stručnjakom” za medije, koji je 1994. rekao: “U miru, kao i u ratu, informacije su ratno sredstvo. Njihova je uloga da služe ratu, a ne informiranju.”