Ni pokajnik, ni odmetnik

Rok trajanja – neograničen: Prošlo je punih dvadeset godina otkako Emir Kusturica čini sve što može i ne mora kako bi mu Sarajevo ostalo samo ono što se upisuje u ličnu kartu, u rubriku “mjesto rođenja”. Isto toliko, dvije čitave decenije, Sarajevo čeka pravog Emira Kusturicu, svog Kustu, a uporno dobiva uvrede od jedinog Kusturice, onog koji je svačiji, ali sarajevski, bosanski, kako god, odavno nije. Niti želi biti. Traje ta borba između zamišljenog pokajnika sa jedne i enormno bogatog odmetnika u vlastitoj planini sa druge strane – i ne gubi na intenzitetu. Vrijeme ne da ne čini svoje, već sasvim suprotno, podiže intenzitet verbalne artiljerije u kojoj se, različitim povodima, uvijek zapravo govori isto.

Lažni Kusturica, ipak, postoji: Povodom obilježavanja dvadesetogodišnjice od početka opsade Sarajeva i sjajnog performansa u režiji Harisa Pašovića, u kojem je preko jedanaest hiljada praznih stolica poredanih duž glavne ulice bosanske prijestolnice materijaliziralo užas koji, pretočen u suhe statističke podatke, uvijek izgleda manje zastrašujuće i, zapravo, nerazumljivo – na Facebooku se oglasio Emir Kusturica. I to očekivano: nazvao je sarajevsku crvenu liniju danom plastičnih stolica ili tako nekako, uz ironiziranje činjenice da su iste te stolice kupljene u Srbiji, tačnije u Staroj Pazovi. Kako se Kusturica javio, tako su mu se, kao po komandi, odazvali bosanskohercegovački mediji, barem oni sa adresom redakcije u glavnom gradu. A onda se desilo čudo: pravi Emir Kusturica je objavio rodnom gradu i svijetu da ono na Facebooku nije on, što je, bez sumnje, istina – teško je zamisliti da neko ko sebe shvata ozbiljno kao Kusturica, može pristati biti dio mreže ravnopravnih u neanonimnosti – i da mu je puna neka stvar laži koje se o njemu kreiraju, pa ponove dovoljno puta da bi bile istina.

Razlike, međutim, nema: U dva medijska pojavljivanja u Sarajevu za samo dva dana, prvo pismom u dnevnom listu “Oslobođenje”, pa u intervjuu za centralni dnevnik Face TV-a koji vodi posljednja bosanska televizijska zvijezda, Senad Hadžifejzović – isti onaj što je sa Kusturicom telefonski razgovarao u proljeće 1992, kada je redatelj tražio da JNA spriječi rat u Bosni! – jedan od najnagrađivanijih živih filmskih autora na svijetu je sa službenog puta, iz Argentine tačnije, poručio svašta nešto. U najkraćem: da njega Sarajevo nikada nije zvalo da se vrati, a i da jeste, ne bi se odazvao. Usput je, čisto da se ne zaboravi, još jednom pokazao kako mu je, nazovimo ga, političko mišljenje, nesuvisli niz polučinjenica i labilnih konstrukcija u kojima se sudaraju Ivo Andrić i Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i multikulturalizam, Slobodan Milošević i umjetnička sanjarenja… Dakle, takvo da se ne zna ko kome manje treba: Sarajevo njemu ili on Sarajevu.

Tražićemo dok smo živi: “Ja sam poznavao jednog Emira Kusturicu koji mi je predavao glumu, koji je bio odličan igrač malog fudbala, vozio renault 4 i režirao dva sjajna bh. filma ‘Sjećaš li se Doli Bel’ i ‘Otac na službenom putu’. Taj endemski Sarajlija koji je volio ljetovati na Mljetu, koji je uvijek štitio slabije i koji je jako volio ljude, nestao je negdje oko ’89. godine iz Sarajeva. Gdje je taj Kusturica mi ne znamo i svi bismo voljeli da se vrati u Sarajevo i u BiH. A ako me pitate za ovog nesretnika i luzera sa Mokre gore koji je uzeo identitet Emira Kusturice iz ’80-ih, njega ne bih komentirao. Ta vucibatina i mrcina dobiće kad-tad degenek od Kusturice koji je nestao iz Sarajeva krajem ’80-ih. Da zna Kusta šta mu radi Nemanja, davno bi mu došao glave. Priča se da našem Kusti tajne srbijanske službe ne daju da se obračuna sa Nemanjom i da ga je mokrogorska vucibatina u lažnom liku Emira Kusturice već odavno, tačnije od nestanka onog Kuste iz renaulta 4, u dogovoru sa tajnim srbijanskim službama natjerala da okleveće Sarajevo i Izetbegovića, a veliča Miloševića i velikosrpski projekat. Molim Boga da se Kusta iz Šetališta kat-tad obračuna sa ovim papkom sa Mokre gore, da prebije i njega i sve mu jarane četnike…”, rekao je, komentirajući Kusturičino naglo ukazanje u bosanskim medijima, Emir Hadžihafizbegović, nekadašnji student i podstanar kod danas najpoznatijeg srpskog redatelja. Šta je glumac htio kazati, je li želio biti ironičan, ovakav, onakav, nije uopće važno. Bitno je da je, makar i nesvjesno, artikulirao nimalo rijetko mišljenje da je Kusturica, zapravo, žrtva manipulacija, pritisaka, vještih obavještajnih postupaka, krivih procjena i vlastite infantilnosti. “Malo morgen”, rekao bi Slobodan Milošević, sa kojim je Kusturica, kako sam kaže, bio blizak jer je tako pokušao utjecati da opsada Sarajeva bude manje brutalna?!

Sam svoj Srbin, a tuđa zabluda: Iako jeste imalo fazu primitivnog zgražavanja, Sarajevo, istini za volju, Kusturici najmanje zamjera to što se izjašnjava kao Srbin i pravoslavac. Uostalom, još samo to, uz nesumnjivi veliki redateljski dar, nije sporno kod dobitnika valjda svih važnih filmskih nagrada osim Oscara. Nije, dakle, problem u tome što se Emir komotnije osjeća u srpstvu i ispunjenije u pravoslavlju – niti može biti – već u tome što je, kao Sarajlija, tačno znao da je to isto Sarajevo od onih gradova koji, recimo tako, hoće biti voljeni. Prvo verbalno, pa onda kako god, može i nikako. A kada nije otvoreno podržavao režim Slobodana Miloševića, Kusturica je Sarajevo nazivao, pored ostaloga, i guznim crijevom. Sarajevo se, pak, više palilo na analne metafore, nego na ono na čemu se polagao ispit iz civiliziranosti. Ili, kako je to rekao najbolji bosanski i regionalno najangažiraniji pozorišni redatelj Dino Mustafić: “Smatram da svi mi prema gradu u kojem smo rođeni, odgojeni, vaspitani imamo pravo na svoj sud i svoje mišljenje. Nažalost, komentari koji su često bili upućeni od Emira Kusturice bili su ispod svake civilizacijske razine, puni falsifikata, neistine i krajnje zlonamjernosti. Kad je ovaj grad bio bombardiran i granatiran, Kusturica se pravio, poput mnogih onih koji su služili Miloševićevom režimu, da nije znao o čemu se radi.”

Andrićev poučak: U jednom ranijem intervjuu Kusturica je rekao kako je kriva slika njega stvorena od neispunjenih nadanja, objasnivši kako se od njega očekivalo da kaže kako je Milošević bio fašista i gad, a on to nikada nije i neće reći. Tu izjavu, a važnije nema niti može biti, nikada nije demantovao, nije pisao ni Facebooku ni “Oslobođenju”, niti ju je – što već govori o mazohističkoj sarajevskoj potrebi da ne čuje ono što bi moralo i što je daleko bitnije od loših mokrogorskih opisa kotline u kojoj je Kusturica rođen – morao obrazlagati, svakako ne onoliko puta koliko je odgovarao na pitanje o svom povratku kojeg biti neće. “Posle naše smrti može se pitati i šta smo bili i šta smo radili, a za života samo ovo drugo”, rekao je omiljeni pisac Emira Kusturice, Ivo Andrić. On, Kusturica, činio je i govorio sve kako bi od onoga što je radio – a režirao je velike filmove i one koji to nisu, no prvih je puno više i svakako više od dva po kojima bi se neko davno Sarajevo, što sam kaže, moglo rekonstruirati – bilo pamtljivije ono što je bio. A bio je i ostao neko ko je u stanju od svih izbora napraviti najgori. I tako stalno: od Slobe do Koštunice, od Koštunice do Dodika, od Dodika do Tadića, tražeći u njima nepostojeći dokaz da se, ipak, nije zajeb’o dok se bogatio.