Nimalo i nikada

Parlamentarni izbori u Srbiji održat će se u maju, ali njihov je pobjednik već poznat: to je ministar propagande Trećeg Rajha Jozef Gebels. Dvoje mladih beogradskih dramaturga učlanilo se, naime, prije dva mjeseca u sedam utjecajnih srbijanskih stranaka, pa su svima kao platformu kulturne politike ponudili tekst “Znanje i propaganda” glavnoga Hitlerovog PR-menadžera. Pojam “nacionalsocijalizam” promijenili su u naziv odgovarajuće stranačke ideologije, Firerovo ime zamijenili imenom nadležnog partijskog čelnika i to je, pokazalo se, bilo sasvim dovoljno: baš svi – i naprednjaci i socijalisti, i regionalisti i socijaldemokrati – njihov su dokument oduševljeno podržali. Maji Pelević i Milanu Markoviću, autorici i autoru jednoga od boljih novijih performansa u tzv. regiji, namjera pritom nije bila da pokažu kako su sve srbijanske parlamentarne partije u osnovi nacističke, nego da ukažu na potpunu besadržajnost današnjeg, “postideološkog” političkog marketinga. Zbog toga su, uostalom, i odabrali jedan raniji Gebelsov tekst, u kojem se nacizam još uvijek ne slavi otvoreno, nego se govori tek o tehnokratskim vještinama učinkovitog širenja političkih poruka. Poanta o fašističkim potencijalima suvremene parlamentarne demokracije time, međutim, nije nestala: ako sve političke opcije bez većih problema prihvaćaju one propagandne strategije koje su svojevremeno na vlast dovele njemačke naciste – i ako, pritom, ekonomske okolnosti neobično podsjećaju na situaciju iz tridesetih godina prošloga stoljeća – onda formalnih zapreka za uspon nekog novog Hitlera evidentno nema.

Pritisak odozdo

Teze prema kojima liberalna demokracija ne raspolaže mehanizmima suspenzije fašistoidnih politika, a kapitalizam se sasvim lijepo slaže s autoritarnim režimima svih vrsta, povijesno su potvrđene dovoljno puta da ih više ne bismo morali dokazivati; s ove strane istočne granice nedavno ih je, recimo, prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić plastično uobličio notornom najavom “Gestapa u investicijama”. Utoliko, rezolutna Vladina zabrana prošlotjednog zagrebačkog skupa HČSP-a i njihovih europskih profašističkih liblinga trebala bi biti dobra vijest. Kao što bi nas trebala obradovati i popratna inflacija medijskih komentara, koja je otkazani nacionalistički skup i održani antifašistički prosvjed s razlogom pretvorila u događaje tjedna. I obradovala bi nas, da nije jedne nezgodne činjenice.

Pročitamo li i poslušamo sve što se o internacionalnom nacionalističkom skupu pisalo i govorilo, naime, nailazimo na dijapazon stavova širok koliko je široka i svjetonazorska scena aktualnih, javno verificiranih političkih opcija. Konzervativci i nacionalisti isticali su da zabrana najavljenoga skupa nema smisla jer se na njemu okupljaju legalne organizacije; kada je već zabranjen, dodali su, ukinuti bi trebalo i tradicionalnu komunističku proslavu Dana mladosti u Kumrovcu. Uvjereni su liberali također povukli legalistički argument pa osudili zabranu jer, navodno, suspendira moć demokracije da se s ovakvim, ekstremnim pojavama obračuna javnom raspravom. Moralizatori opće prakse ukazivali su na licemjernu dimenziju zabrane u društvu koje pritom već dva desetljeća tolerira stadionske ustašarije i fašistoidne ispade uglednih javnih osoba. A bilo je, jasno, i onih koji su odluku Vlade pozdravili, ističući da antifašizam mora ostati neupitnom premisom bilo kakvog političkog djelovanja. Svim ovim šarolikim komentarima, međutim, zajedničko je bilo jedno: sasvim pogrešno postavljanje osnovnoga problema.

Bez obzira na suprotstavljena mišljenja, naime, baš svi su se fokusirali na poteze i izjave članova Vlade, predsjednika države i ostalih eksponenata visoke, institucionalizirane politike. I pritom posve zanemarili genealogiju cijeloga slučaja. Milanovićeva zabrana, Josipovićeva javna osuda ili uskraćivanje gostoprimstva radikalnim desničarima u Matici hrvatskoj nisu, naime, prouzrokovali prošlotjedni politički “skandal”: oni su bili tek reakcija na snažan pritisak “odozdo”, pokrenut samoorganiziranom građanskom ad hoc inicijativom “Ujedinjeni protiv fašizma”, koja je okupila široku političku frontu angažiranih organizacija, udruga i pojedinaca. Nije nemoguće da bi vladajući zabranili skup i bez njihova pritiska, jasno. Samo što to nikada nećemo saznati: građanke i građani bili su ovoga puta neusporedivo brži, odgovorniji i efikasniji od njih.

Države su kapitulirale

Zbog toga se danas vrijedi prisjetiti znakovitog upozorenja slovenskoga teoretičara Rastka Močnika iz njegove studije “Koliko fašizma?”, napisane sredinom devedesetih: ustaljena povijesna interpretacija antifašističke borbe, prema kojoj su se savezničke države između 1939. i 1945. godine neopozivo obračunale sa svastikom i snopovima pruća, pogrešna je. Jer nisu države ono na što se trebamo fokusirati: države su kapitulirale i kolaborirale i uklanjale se složno s puta Hitleru sve dok im njegova armija ne bi nahrupila na granice. Oni koji su se fašizmu suprotstavljali bili su ljudi, “građanke i građani Europe”: činili su to dva desetljeća prije početka Drugoga svjetskog rata, čine to i danas. Uobičajeno političko pitanje – “fašizam: da ili ne?” – treba stoga zamijeniti onim iz naslova Močnikove knjige. A tu zamjenu možemo sada, mutatis mutandis, primijeniti i na zagrebačka (anti)fašistička zbivanja. Nije, dakle, problem u tome je li jedan fašistički skup trebalo dozvoliti ili zabraniti, nego je pitanje koliko bi fašizma visoka politika bila spremna tolerirati da građanke i građani nisu digli glas.

Performans dvoje beogradskih umjetnika podsjeća nas da odgovor na to pitanje može samo zabrinuti, baš kao i, recimo, Milanovićevo relativiziranje slučaja izjavom kako bi sličan skup možda i dopustio, ako bi na njemu sudjelovali isključivo “naši dečki”. A komentari većine eminentnih hrvatskih opinjn mejkera pokazuju pritom da je dominantni dio tzv. javne sfere, kratkovidno fasciniran odlukama političkih elita, nesposoban ponuditi korektiv visokoj propusnosti liberalne demokracije za fašistoidne tendencije. Na sreću, znatno prije nego što su se komentatori počeli zabavljati onim pogrešnim pitanjem iz Močnikove studije, nekoliko stotina ljudi umrežilo se i okupilo, upozorilo medije, prozvalo nadležne pa, konačno, u prošli petak i subotu, izašlo na ulice Zagreba. I odgovorilo nedvosmisleno na jedino pitanje koje je relevantno. Koliko fašizma? Nimalo, i nikada.