Nova politizacija

Ove je godine Evropski dan akcije protiv kapitalizma (31. mart) i u nas proslavljen. Prije svake analize ovoga događaja možemo bez straha od brzanja odmah poentirati: sama činjenica da postoje takvi dani (na pamet nam pada i Dan nekupovanja i slične simboličke akcije) puno govori o slabosti ljevice! U njoj nekada bliskom žargonu rečeno, to govori o višedesetljetnoj dekadenciji lijevog pokreta u Evropi. Samo donekle primjerenom usporedbom EU-a s Jugoslavijom u njenoj terminalnoj kriznoj fazi (jer potonja je tada bila više nacionalistička, ali i više socijalistička no što je EU sada), mogli bismo zaključiti da su tekovine naše zadnje antikapitalističke, dakle socijalističke revolucije, u evroatlantskom svijetu danas (kojemu i mi težimo, pa pišemo i datum 3.31. na američki način) nezaštićenije no u nekom ovdašnjem Muzeju revolucije 1980-ih godina. Zato se u akciju borbe protiv kapitalizma moraju uključiti i nosioci živoga rada, predstavnici današnje radničke klase, koja ne može živjeti od izborenosti – pretvorene u tekovinu – one jučerašnje. A koja se, izborenost, posvuda dokida.

Je li događaj uspio, kome je na njemu bilo svečano a kome radno, i je li itko bio u prilici spojiti te dvije oznake u jednu, ostaje otvoreno za daljnje diskusije. Za početak valja biti skroman pa reći da je i u “općoj”, a ustvari desno-kapitalskoj javnosti, primijećeno da je jedan takav dan obilježen. No, u svakoj budućoj procjeni ovoga i sličnih događaja mnogo toga ovisi ne samo od programa i iz njih izvedene strategije i taktike pojedinih postojećih grupa na antikapitalističkoj ljevici, već i od razine političke ambicije koju te grupe i pojedinci u njima iskazuju. A sve su te grupe po samorazumijevanju anarhističke i marksističke inspiracije, odane stvari socijalizma i komunizma.

Politička ambicija na izvanparlamentarnoj antikapitalističkoj ljevici – sama ova formulacija u medijskom mainstreamu, na rubu kojeg žive i ove novine, zvuči kao novost. Jer, u nikada provedenoj javnoj diskusiji mediji “antipolitičkog centra” već su svrstali ovakva politička uvjerenja na marginu političkog života. Još malo nedostaje pa da završimo u rubrici lifestyle, koja je i sama žrtva-zamjena za spektaklom preoblikovane sektore nekada sub- i kontrakulturnog života. Kako se to premještanje očituje? Recimo, na način da akcije ljevice uvijek dobiju naoko korektnu, “neutralnu” oznaku, etiketu – ljevice. Što ne bi po sebi bilo problematično kada bi i akcije desnice, a to onda znači i akcije svih današnjih parlamentarnih stranaka, i od njih i svijeta kapitala zajednički proizvedene javnosti, dobile jednako “neutralnu” oznaku, etiketu koju zaslužuju – onu desnice. Jedna objektivna štampa, štampa koja bi imala ekvidistancu spram svih klasnih položaja, kako o sebi voli fantazirati “profesionalna” novinarska etika, trebala bi onda izvještavati s desničarskih skupova HDZ-a, ali i SDP-a, o sukobu na desnici u Saboru, o strategijama i taktikama desničarskog EPH-a i desničarske tzv. javne televizije. No to se, znamo, ne događa. Umjesto toga iskonstruirano je nešto treće – nepostojeći postpolitički “neutralni” centar. Iz kojega se onda, kao s nekog oslobođenog teritorija osigurane društvene normalnosti, gađa lijevi i desni ekstremizam na rubovima tako konstruirane stvarnosti.

Netko bi mogao prigovoriti ovom prigovoru da parlamentarni izbori daju legitimitet takvoj konstrukciji. Ta ne dobiva li upravo “postpolitički centar” većinu glasova na izborima? Dok stranke ljevice i desnice, ti atavizmi političke prošlosti, petljaju s problemima oko izbornog praga? No tu ulazimo u začarani krug poznat po problemu nerješive starijosti kokoši ili jajeta. Jer, ne prethodi li neka nadpolitička odluka (točnije: politički naddeterminirana) svakoj podjeli na politički centar i periferiju, unutar jedne zemlje i među zemljama? Ono što se iz samog centra, za obične glasače centra, čini nevidljivim jest tko je donio odluku da netko (prije i poslije izbora) zadovoljava kriterije bivanja u centru. Ili ne zadovoljava, pa iz centra ispada. Ova smrznuta dijalektika nikako ne znači veću teoriju zavjere od običnih svakodnevnih dogovora vladajućih da nas pripuste ili izbace – iz čega? U boljoj varijanti: iz prostorije u kojoj se donose političke odluke o životu i smrti masa (i koja za stanovnike Hrvatske uistinu već jest više na Zapadu no u samoj zemlji). A u goroj varijanti: da nas pripuste ili izbace iz same mogućnosti reprodukcije našega opstanka ili, kako kažu oni koji vole baratati pojmom bio-politike, golog života.

Vratimo li se temi političke ambicije na izvanparlamentarnoj antikapitalističkoj ljevici, ona je u nas danas u dilemi. Znači li u krizi potencijalno narastajuća politička snaga ovakvog pokreta priliku da on postane nešto više no što je sada? Sigurno. Ali što? Napokon uistinu i parlamentarni! Ili, napokon uistinu izvanparlamentarni, civilni! No u oba slučaja društveno snažan, relevantan i masovan! Da ta dilema nije apstraktna knjiška konstrukcija govore i mikro-politike koje se unutar okvira načelno solidarne lijeve makro-politike događaju na skupovima poput zadnjeg Evropskog dana akcije protiv kapitalizma. Tu se, kako nas u svom reagiranju naslovljenom “Lekcija nesolidarnosti” izvještava Zvjezdana Cikota, odigrao manji incident. Radi se o tome da su neke muške osobe, vjerojatno iz organizacije skupa, pokušale zabraniti pripadnicama i pripadnicima Socijalističke radničke partije (SRP) razvijanje crvene zastave, pod izgovorom da je ona stranačka, a da skup nije stranački. Zar je uistinu moguće da naša izvanparlamentarna ljevica ne razlikuje stranku od stranke, instituciju od institucije, grupu od grupe unutar svoje male zajednice? Ili su u njenoj noći već sve krave – kao i vlastita – crne? A što ako je problem baš obrnut: razlike su uočene i međusobno se ne toleriraju? Bez obzira na to je li SRP, kako piše Zvjezdana Cikota “jedina antikapitalistička politička organizacija u RH” ili takvih ima još, na skupu koji ispisuje lijepe, ali prazne općenitosti, poput “Ujedinimo se u borbi za slobodu i pravedno društvo!”, takvo što ne bi se smjelo događati.

Bilo kako bilo, sve ovo govori da je sazrijelo vrijeme za dva paralelna procesa na ljevici. Jedan je povezivanje grupa koje, uz sve međusobne razlike, mogu naći najmanji zajednički nazivnik koji ih ujedinjuje u borbi ne samo za vlastite, već i jasno ugrožene opće-radničke interese. A drugi je, starim rječnikom rečeno, proces diferencijacije, razgraničenja. Dokaz prebolijevanja dječje bolesti ljevičarstva na ljevici bit će trenutak kada će ona bespoštednu kritiku svega postojećeg moći primijeniti i na sebe samu. A to znači na međusobnu kritiku i samokritiku raznih grupa unutar sebe, bez bojazni od vlastitog nestanka. Samo će tako ponovno započeti i jedan kvalitetniji intelektualni život svih mislećih ljudi. Onda možda doživimo da danas hegemono desničarstvo u našem društvu postane ono što zaslužuje biti – dječja bolest. A mi to dijete nećemo liječiti.