Nušić na kokainu
Predstava “Sumnjivo lice” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu
Kultni autor u povijesti srpskog kazališta svakako je Branislav Nušić. Njegovim društvenim komedijama mnogi su se vraćali: brojni glumci, od legendarne Žanke Stokić preko Ljube Tadića do Mirjane Karanović, kreirali su značajne uloge u tim vrckavim satirama, koje su se u pravilu koristile kao barometar aktualne političke situacije. Tako je i nedavna premijera Nušićevog komada “Sumnjivo lice” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, u režiji Jagoša Markovića, trebala pokazati kako Srbija danas, opterećena političkim obračunima lijevih i desnih te prošarana korupcijom uzduž i poprijeko, politički diše.
Do istrage vaše ili naše
Stoga je Jagošu Markoviću bilo jasno da priču o provincijskom načelniku općine, koji hvata “sumnjivo lice” kako bi napredovao u karijeri, ne može napraviti tek kao veseli igrokaz o uspavanoj srpskoj varoši s kraja 19. stoljeća, već da u nju treba unijeti pomalo histerični nerv po kojem politički pulsira Srbija danas. Zato je “kafanica, sudnica, ludnica”, taj omiljeni pejzaž srpskog scenskog realizma, u Jagoševoj inscenaciji pretvorena u zloslutni kafkijanski prostor, u kojem je većina namještaja dignuta u zrak, a mračnom praznom pozornicom dominira ogroman crni stol, nad kojim o životu i smrti odlučuje sreski načelnik Jerotije Pantić. Jerotija je maestralno odigrao Nebojša Glogovac, trenutno jedan od najboljih glumaca ex-jugoslavenskih prostora: s ludilom u očima i u neprestanom grču, Glogovac u ovoj ulozi utjelovljuje civilizacijsku neurozu Balkana, u kojoj su pomiješani plebejska ogorčenost, primitivna želja za uspjehom i neka iskonska destruktivnost koja briše svaki red i smisao. Glogovčev Jerotije parafraza je današnje Srbije u kojoj svatko svakoga čeka iza ugla, nitko u ništa ne vjeruje, a svi zajedno u podsvijesti priželjkuju konačnu društvenu eksploziju prema staroj kletvi “do istrage vaše ili naše”.
Nevolja je ovakve koncepcije “Sumnjivog lica” što ostali dio JDP-ova ansambla, u kojem nesumnjivo ima dobrih glumaca, nije umio slijediti taj hod po tankoj žici, gdje realizam prelazi u crnu grotesku, ali se ne pretvara u karikaturu. Odakle ovaj problem? Srpska kazališna škola, hvaljena i obljubljena među narodima i narodnostima bivše države, zapravo nije sklona toj “pomaknutoj glumi”, već joj je uglavnom bliži ležerni realizam, u kojem velike razlike između uličnoga govora i onoga na sceni praktički nema. U sredini u kojoj je narodska familijarnost tradicionalno toliko dominantna da se i kraljevi i probisvijeti doživljavaju kao svojevrsni “komšiluk”, stvarnost je dovoljno teatralna da je se bez suvišnog estetiziranja lako prenosi na pozornicu. U takvom teatru ima malo mjesta za intelektualnu distancu i prezir.
U nekom drugom filmu
“Naše najgore mane postaju nam na čudan način u takvom kazalištu bliske”, kaže jedan od beogradskih teatarskih analitičara. Stoga Bertolt Brecht, kralj ironičnog teatra, nikada nije uhvatio korijena u Srbiji, ekspresivni komadi Biljane Srbljanović, paradoksalno, uspješnije su izvedeni u Zagrebu nego u Beogradu, a nadrealne drame Milene Marković odlično su prošle u Beču, ali ne i u Ateljeu 212.
Sve u svemu, praveći “Sumnjivo lice” mjesec dana prije još jednih “presudnih izbora” u Srbiji, Jagoš Marković s pravom je htio dirnuti u nerv političke izbezumljenosti u kojoj ta zemlja danas živi. Zato mu je bio potreban, slikovito rečeno, histerični “Nušić na kokainu” i ekspresivna gluma u kojoj ima i vulkanske napetosti i distancirane ledene grimase. U stvaranju tog shizoidnog nerva pomogla mu je jedino mračna scenografija koju je sam kreirao i briljantni Nebojša Glogovac. Ostali su igrali u nekom drugom filmu.