O odnosu majka – kći malo se priča

Stalna redateljica Narodnog pozorišta u Beogradu Tatjana Mandić Rigonat u Rijeci je režirala predstavu “Dabogda te majka rodila” prema istoimenom romanu Vedrane Rudan, koja ja praizvedena 30. ožujka u HKD Teatru na Sušaku, u koprodukciji te kuće i HNK-a “Ivan pl. Zajc”. U beogradskom Ateljeu 212 ista je redateljica bila postavila predstavu “Uho, grlo, nož”, također prema knjizi Vedrane Rudan.

“Dabogda te majka rodila” drama je o životu i smrti, o odnosu majke i kćeri koji vibrira na granici ljubavi i mržnje. S redateljicom smo razgovarali dan nakon praizvedbe.

– Premijera je prihvaćena apsolutno fantastično, to su oni trenuci koje redatelj sanja, da publika emotivno reagira i da na kraju svi doživimo katarzu. To je rijetkost, pogotovo kada imate ovakvu vrstu komada, partituru emocija sklopljenu i vođenu tako da ako nemate reakcije i spoznaje putem emocija, znači da ste promašili priču. Na premijeri se dogodila totalna kemija, publika je disala zajedno s predstavom i glumcima.

Kako je došlo do suradnje s riječkim HKD Teatrom?

Još 2003. bila sam na riječkom međunarodnom festivalu sa “Sabranim pričama” Donalda Margulisa i “Uhom, grlom, nožem” Vedrane Rudan, a “Seksualne neuroze naših roditelja” osvojile su 2009. tri nagrade. “Turbofolk” i ta predstava imali su isti broj glasova publike i tada me Nenad Šegvić zvao da dođem režirati u Rijeku. Naši dogovori sada su realizirani na najbolji mogući način. Došla sam u izuzetan ansambl, apsolutno posvećen kazalištu. Imala sam inspicijenticu koja je ujedno i asistent redatelja i organizator, dizajnera svjetla koji je triput snimao predstavu, što nikada prije nisam doživjela. Rad na ovoj predstavi bio mi je čisti užitak. Riječani imaju tradiciju rada s izuzetno modernim i dobrim redateljima: od Taufera, Janježića, Frljića i Svibena do mnogih drugih. Jagoš Marković ovdje je radio divne predstave i čast mi je što sam u takvom društvu. Sve je to dokaz da se ovaj ansambl može nositi i s klasikom i s modernim kazalištem, da se može posvetiti istraživanju kazališnih mogućnosti. Privilegija je za redatelja raditi s takvim ljudima.

Uranjanje u srž romana

Postoji li mogućnost da se vaša i Šegvićeva suradnja nastavi?

Nenad Šegvić rijedak je čovjek u našem, kako se sada popularno kaže, regionu. Prati sve što se događa, dolazi na predstave u Beograd, gleda sve bez kalkulacija u smislu one moderne discipline “uslugu za uslugu”. Bira u skladu sa svojim stavom o kazalištu. Gledao je brojne moje predstave i to je bilo presudno za ovu suradnju, tim prije što sam već radila Vedranu Rudan, koja je bila jako zadovoljna napravljenim. Suradnja će se nastaviti, jer sam dobila Šegvićevu ponudu da opet radim u Rijeci. Ne znam jesu li ovdje svjesni koliko je međunarodni festival koji on vodi bitan, koliki je prestiž na njega doći. Svi u Beogradu iščekuju kada će ih Nenad pozvati i s radošću dolaze ovamo. Taj festival daje Rijeci ozbiljnu međunarodnu dimenziju.

Kako je bilo dramatizirati knjigu “Dabogda te majka rodila” za kazališne daske? Jeste li uspjeli uhvatiti autoričin duh?

Ovo nije prvi put da radim i dramatizaciju i režiju, radila sam to za “Lolitu” Vladimira Nabokova, kao i za “Zle duhove”, posljednju beogradsku premijeru prije dolaska u Rijeku. Iz iskustva znam da je apsolutno nemoguće roman doslovno prevesti na scenu ili film. To je besmislen pothvat i svatko tko tako ne misli očito ne razumije drugi medij. Bitno je da se fokusirate na određenu temu i napravite selekciju materijala. A svaka selekcija je stvaranje novoga konteksta i univerzuma. Bilo mi je bitno uloviti neponovljiv i jedinstven Vedranin spisateljski duh, njen ritam i odnos prema svijetu. Jer, besmisleno ju je raditi u ključu, primjerice, Bergmana, čiju sam “Jesenju sonatu” također režirala, ili u ključu Elfride Jelinek, to bi bilo nasilje. Uvijek je najteže uhvatiti duh pisca, ali to treba uraditi kazališnim jezikom koji je složen, višeznačan: to je svijet slika, gesta, glumačke ekspresije, znakova i nije sav zarobljen u riječima. Kada sam pročitala roman, a to je taj moj pokvareni redateljski mozak, i prije nego sam znala da ću to režirati – ja sam ga vidjela. Intervencije u odnosu na roman postoje. Ne postoje u predstavi svi likovi i događaji koji su u romanu, kao što u predstavi postoji nešto čega u romanu nema. Postoji lik Anđela, koji glumi Jelena Lopatić, postoji sestra Felicita, koja je zapravo sublimacija svih tih medicinskih likova koji se pojavljuju u romanu. Postoji hor starica, kao hor u nekoj grčkoj tragediji, to su majke i stanarke tog doma. Postoje dramaturške intervencije, ali mislim da smo izvukli srž romana. Predstava nije komentar romana, nego uranjanje u samu njegovu srž. Nisam išla putem dekonstrukcije romana i teme, nego u konstrukciju scenske priče i scenskog jezika. Vedrana Rudan ima dvije dramatizacije romana, jednu je radio Darko Gašparović, a drugu ja. One su potpuno različite, ali svaka na svoj način otvara jedno polje mogućeg čitanja romana, što govori u prilog tome da je velika umjetnička djela moguće tumačiti na više načina. Bila sam jako uzbuđena kada sam Vedrani poslala dramatizaciju; strepila sam od toga što će reći i kada me nazvala i rekla što misli, meni je bilo dobro.

Tragedija odrastanja

Što lik Anđela, kojeg nema u romanu a ima u predstavi, donosi cijeloj priči?

Roman je pisan u prvom licu, to je unutarnji svijet jedne žene u kojem se prepliću prošlost i sadašnjost. Odredila bih to žanrovski kao tragediju odrastanja, koja se scenski zbiva u prostoru iluzije: imate taj dom za starce “Felicita”, najbolji u Hrvatskoj i Europskoj uniji, jedno apsolutno kič mjesto na kojem se prodaje iluzija da smrti nema, da bola nema, da je sreća tu, da je ljubav tu; gdje nema bliskosti, ali ima igara koje su zamjena za bliskost. Brojne scene događaju se u trgovini anđelima, u kojoj se prodaju iluzije. Žene kupuju anđele po basnoslovnim cijenama kako bi se riješile problema. Krećemo se u jednom univerzalnom prostoru kiča, lažne sreće i prodaje iluzija.

Bitno je reći da je kći jedna vrsta pobunjenika. Pobunila se protiv prošlosti, obiteljske negativne matrice i živi u uvjerenju da svoj život drži u vlastitim rukama. Istovremeno, ona je sretna žena koja ima divnog muža. Nije odabrala životnog partnera koji liči na oca i time ponovila negativan uzor. Ona je divna majka i nije na kći prenijela svoju životnu priču i traumu odrastanja, odnosno svoju žensku matricu. Majke su također nekada bile nečije kćeri i one prenose na nesvjesnom i svjesnom planu određene psihološke poruke i scenarije, koji se ponavljaju. To je čuveni scenarij žrtve i šutnje. Ova žena nije iz te priče, pa se lik Anđela nametnuo iz nekoliko razloga. Kao prvo, željela sam raditi s Jelenom Lopatić i željela sam da taj lik ima nekoliko dramaturških funkcija. On je vodič kroz cijelu priču, ritam traume i spoznaje, koji osvješćuje i omogućuje da trauma izađe van, kao u transakcijskoj analizi ili psihodrami. Možemo ga tumačiti i kao pozitivni dio ličnosti majke, odnosno kćeri Zoje Odak, kao ono dijete u njoj, čiji je zaštitni znak potreba za radošću, ona zdrava životna energija, libido. S druge strane, možemo ga tumačiti i kao kći dok je mala, s kojom kroz razgovore kći kao velika raščišćava svoju prošlost i svoj život.

U prvom su planu predstave glumice: kako su uspjele uhvatiti tu tešku emocionalnu partituru?

U svakome od nas postoji to dijete, koje ni s osamdeset godina nije mrtvo. To je sretno ili povrijeđeno dijete, ovisno o tome kakvo je djetinjstvo bilo. Ako je dijete imalo hladne roditelje i nije dobilo bezuvjetnu ljubav, ono će vrištati za ljubavlju do kraja života. Budući da pratimo ritam traume i emocija, sve je u ritmu i ako se ti ritmovi promaše, ako se zabrazdi u psihologiziranje, vi ste propali. Predstava je glumačka, glumac je u prvom planu, njegovo glumačko umijeće, sposobnost transformacije i uživljavanja. U sadašnjem trenutku proživljavaju se stvari koje su se davno trebale proživjeti. Isplivavaju na površinu u zastrašujućim dimenzijama užasa. Zato je bitna glumačka podjela, bez preciznog rada napravili bismo čistu propast. Kada sam dolazila, pitali su me znam li već tko će glumiti majku koja će proći taj nevjerojatni luk od komičnog do tragičnog: rekla sam da imam Editu. Edita Karađole je nevjerojatna glumica, svoja i neponovljiva, kakve su bile velike Rahela Ferari ili Mira Banjac. Zaista sam fascinirana svim glumicama s kojima sam radila, sve su u okviru svojih zadataka izvukle maksimum.

Urnebesna tragedija

Vedrana Rudan progovara o traumatičnom odnosu majke i kćeri. Ruši li predstava mit o majci?

Predstava progovara o univerzalnim temama, od pitanja roditeljstva i prvog udaha svijeta, to je ključno pitanje od kojeg sve dolazi, sve traume počinju od toga. Ta tema nije puno eksploatirana ni u literaturi, ni na filmu, ni u kazalištu. Na izvjestan je način tabu, pogotovo u životu; o odnosu majka-kći malo se priča, a o Edipovom kompleksu već i vrapci sve znaju. O toj se temi šuti vjerojatno zato što je tako kompleksna i bolna, teško je pričati o prvom biću na ovom svijetu koje bi ti trebalo pružiti bezuvjetnu ljubav i zaštitu. Kada tu dođe do poremećaja i iznevjerenosti, nastanu ožiljci i rane čije se postojanje teško priznaje. O njima se šuti, jer povrijeđeno dijete, da zaštiti roditelja, uvijek ima potrebu sebe okriviti za nasilje, živjeti u iluziji da je voljeno i da su roditelji najdivniji na svijetu.

Književnica opisuje i mentalitet koji sve skriva iza kućnih zidova?

U romanu postoji rečenica koja glasi: “Primorci su ljudi o kojima ništa ne znamo.” Oni su samozatajni, ne govore o svojim ženama koje piju i koje se bacaju u bunar. Postoji zavjet šutnje u patrijarhalnim i malograđanskim obiteljima, problemi se prešućuju i živi se u potrebi za šarenom laži, u jednom statusu quo u kojem nikome nije dobro. Vedranin je roman, kao i svako dobro štivo, višeznačan: to je priča o životu i smrti, o poziciji mladost-starost, bogatstvo-siromaštvo, individualno-društveno. Priča o uvijek živoj prošlosti, koja nije zakopana. U čudesnoj kombinaciji duhovitog i tragičnog, ona zapravo piše urnebesnu tragediju.

Može li se o predstavi koja progovara o tako univerzalnim temama uopće govoriti kao o ženskoj predstavi?

Kada se kaže ženski roman, ženska predstava, osjeća se doza seksizma, kao da je u pitanju nešto invalidno. Ne postoji muško i žensko kada je u pitanju umjetnost, postoje ljudske teme, ljudski problemi, njihovi akteri su i muškarci i žene. Ako je ovo ženska predstava, ovo je ženska predstava s velikim “Ž”. Ne volim svrstavanje u identitetske registre.