Obilje i nasilje

NEDJELJOM U DVA

Stankovićev sugovornik pruža idealnu priliku da lansiramo zgodnu novogovornu tvorbu. Domagoj Milošević je – vidjelo se to u njegovom debiju na velikoj sceni – šupljoslov. Što je šupljoslov? To je čovjek koji floskule ili ispraznice izbacuje u ritmu višecjevnog bacača raketa. “Ako mi dozvolite”; “Smijem li biti sasvim iskren, reći ću…”; “Dopustite mi da…”, bla bla, truć truć. Uz monotonog sugovornika Aleksandar Stanković izgledao je kao čovjek koji je progutao šaku “persena”, pa su emisiju vjerojatno gledali samo okorjeli profesionalci i Miloševićevi volonteri (navodno ih je preko 500). Već u uvodnom slovu Milošević (koji retorikom, pozom i kravatom pruža idealnu sliku natkonobara: ljubim ruke, milostivica…) opisuje svoje genetsko stablo, tri naraštaja unatrag. Razlog toj, dozlaboga bizarnoj preambuli ne može biti drugi doli uvjerenje da čovjek koji se preziva Milošević ne može voditi HDZ. Ta se tvrdnja ovih dana, katkad ozbiljno, katkad u formi vica, naveliko kolportira Zagrebom. Zato se valjda njegova web-stranica i ne zove www.milosevic.hr, nije sastavljena od prezimena i domene kao kod svih drugih kandidata, nego od domene i imena, www.domagoj.com.

U sat vremena dugom nastupu Milošević je našao načina da se ne zamjeri nikome na ovom bijelom svijetu, što bi ga sasvim lijepo kandidiralo za neku sinekuru u diplomaciji. Teško, međutim, da je to kvalifikacija za vrh HDZ-a. Ipak, u jedinom zanimljivom momentu emisije, pobožni Milošević (“Vjeronauk je jako bitan, on je jako, jako, jako bitan…”) demonstrira stanoviti talent: na pitanje zašto je njegova tvrtka prijavila izgradnju jedne zgrade dva metra manje no što je stvarno izgrađena (čime je državu zakinuo, a tvrtku obogatio za poveći iznos), vlasnik 16 stanova jednostavno se počeo izmotavati. Još je zgodno primijetio da je investicijski program Kukuriku koalicije nepostojeći, bezvezan i ukraden od HDZ-a, što je vrlo interesantna tvrdnja, nalik na zagonetku prožetu duhom misterije, obavijenu velom tajne. Dakle, www.domagoja ne bi trebalo sasvim odbaciti! Možda mali nije sasvim zalutao u HDZ.

REKLAMA ZA MAČJU HRANU FRISKIES

Sterilizirane mačke “trebaju posebnu dijetu”. Supermačak Brandon – saznajemo iz TV reklame – kontrolira svoju težinu tako da “jede samo Friskies za sterilizirane mačke”. Bez te bi spoznaje prosječan gledatelj živio teže nego bez reproduktivnih organa, ali avaj, ima toga još. Jedan od ciljeva Brandonove kure jest da sterilizirani mačak održi “svoj urinarni trakt pod kontrolom”. Brandonu je to jako važno, jer on, kako doznajemo, “živi za svaki trenutak”.

U zemlji u kojoj svakoga dana u svakom pogledu sve više penzića sve više napreduje prema kontejnerima za smeće, gdje umirovljenici skupljaju pet-ambalažu da bi popravili kućni budžet, a na red u bolnici u najboljem slučaju mogu doći za pet mjeseci, forsirati reklamu u čijem je središtu sterilizirani mačak-tajkun koji, umjesto da lovi pacove, “živi za svaki trenutak” i “održava urinarni trakt pod kontrolom”, izazovno je koliko i bedasto. U ovom pretkapitalističkom, darviniziranom sustavu životinje su humanizirane, a ljudi poživinčeni, eto to nam kazuje ova reklama, ako malo pažljivije razmislimo o njoj. Purinina reklama spada u najuži izbor – u stravičnoj konkurenciji – najglupljih domaćih propagandnih poruka. Njima nas doslovce svakodnevno bombardiraju sa sve tri nacionalne dalekovidnice. Bat, d viner iz…

REKLAMA ZA TELE 2

Supermačak Brandon bio bi antijunak tjedna da nije ovce Gregora, koju nitko ne može nadmašiti. Da su nam komunisti za vrijeme mrakobjesja priredili pranje mozga kakvo nam od jutra do mraka priređuje TELE 2 za j….. tarifu REVOLUCIJA, pali bi s vlasti već negdje 1957! Invazivni nastup, neviđen u novijoj povijesti hrvatske promidžbe, doslovce ubija mozak: tko danas ne zna j…. tekst napamet? Maknite j….. tarifu! Razgovarajte bez j….. naknade! Aha, ne smije se reći j….. naknada. Odvratno, fuj, bljuv, zgad! U pozadini ove telekomunikacijske operacije Overlord leži pokušaj telekom operatera da HT-u, dampiranjem, razori praktički monopolsku poziciju kakvu DT nema ni u Njemačkoj, jer mu njemački zakonodavac takvo nešto nikada ne bi dozvolio. Dampingom protiv monopola, kosovcem protiv udbaša, jebenom naknadom protiv jebene tarife, alkoholom protiv droge…, to je tvoja zemlja, tu ćeš naći dom.

Naši su stari komunisti, inače, imali običaj da uvijek teoretski rješavaju dvije vrste problema. Jedne, koji su suvremeni ali ih se ne tiču, i druge koji ih se tiču ali će na dnevni red doći tek u dalekoj budućnosti. Tako su, recimo, praksisovci sedamdesetih rješavali probleme intenzivnog tržišno-propagandnog nasilja. Ivan Kuvačić, jedan do kraja čestit gospodin, napisao je sjajnu knjigu koja se zove “Obilje i nasilje”. Teza je bila otprilike ova. U razvijenim društvima potrošačko obilje raste svakodnevno i eksponencijalno, jer se industrije neprestano razvijaju, lansirajući na tržište sve više proizvoda. Među njima ima mnogo neophodnih, ali ima i posve nepotrebnih. Da bi ih kupac kupio, potrebno ga je indoktrinirati. Čime? Reklamom, dakako. Ubitačnom, sveprisutnom, zaglupljujućom. Odnosno, nasilnom. Tako rast obilja sa sobom nosi i rast nasilja. Reklama – kako vidimo iz dva gornja primjera – često doista predstavlja čisto simboličko nasilje. U razvijenim društvima rast obilja nužno povećava rast simboličkog nasilja. Ako ovca Gregor nije simboličko nasilje, ne znam što je. No, mi s tim problemima onda, kao ni sada, nismo imali veze: ovdje obilja nikada nije bilo, pa je korelacija “obilja” i “nasilja” čisti teoretski luksuz. Ne treba ti nikakva teorija da znaš riješiti Gregorov problem – tom je ovnu mjesto na ražnju!

DRUGI FORMAT

Odlična rasprava o ulozi dosjetke u umjetnosti. Što je dosjetka? Zgodan primjer, kaže kunsthistoričar Frano Dulibić, daje Ivan Kožarić kada priređuje izložbu na koju donosi smeće. Što je bit njegove dosjetke? Pokazati da su naše galerije zapravo pune smeća, samo to ni u ludilu neće priznati. Najjači majstor dosjetki posljednjih je godina sinjski performer Siniša Labrović. Cijeli dadaizam je dosjetka. Brkovi na Mona Lisi su dosjetka. Dosjetka je, dakle, često puta nešto više od same sebe.

DNEVNIK 3

Na dosjetki možete bazirati čak i obranu u nekom velikom pravnom slučaju. Davorin Budin, odvjetnik HDZ-a, javlja se na suđenju Sanaderu i veli: “Dokazat ćemo da je postojala dvostruka linija zapovijedanja.” Budin misli na to kako je u HDZ-u jedna vertikala zapovjedne hijerarhije bila legalna (nevina i dobra), dok se paralelno s njom uspostavila tajna moć (druga zapovjedna linija) koja je provodila zloporabe. Na tu se dosjetku svojedobno u Haagu izvlačio Blaškić, ali i mnogi drugi optuženici. Bilo ih je još. Tko god se sjeća rata, dozvat će u pamćenje frazu “neodgovorne skupine i pojedinci”. Te “neodgovorne skupine i pojedinci” pobili su skoro 200.000 ljudi, raselili oko dva milijuna, spalili do temelja stotine tisuća kuća i gospodarskih objekata. Nikada vlasti nisu bile krive ni odgovorne ni za što. Na suđenju Merčepu vidimo još i to da nitko ništa nije znao. To je još stariji fenomen. Stari partizani nisu znali za Bleiburg i Goli otok, novi hadezeovci nisu znali za Merčepa, Jaca nije znala za Ivu, i čovjek se jednostavno zapanji do koje je mjere pjesnik bio u pravu kada je naslutio da je krhko znanje. No, od tako se slabog znanja očito dobro živi!

DNEVNIK HTV-a

U Dnevniku nacionalne dalekovidnice predstavnici Crkve novu vlast nazivaju nenarodnom. To se zbilo nekoliko dana nakon što su predstavnici te vlasti najavili oštriju kontrolu nad 250 milijuna kuna koliko Crkva godišnje dobije od države. Odmah zatim vidimo policijska vozila pred predstavnikom bivše, narodne vlasti. Zove se Josip Fiolić, mesar je, a policija ga hapsi jer je na prodaji jedne zgrade “zaradio” 30 milijuna kuna. Narodnog novca, čega drugog. Odmah potom prizor iz sudnice, gdje sude drugom, isto tako bivšem, predstavniku narodne vlasti. Ivo Sanader čeka pravorijek o pitanju je li kičmu nacionalne privrede, slavnu Inu, prodao Mađarima za deset milijuna eura mita. Cijelog tjedna na sudu je zbog krađe bila i glavna stranka narodne vlasti, a kroz sudnicu će prodefilirati još deseci njenih ljudi…

E sad, zašto takve likove Crkva nikada nije nazvala nenarodnom vlašću, teško bi mogao shvatiti i najumniji čovjek. Možda se i Crkva samo poslužila dosjetkom…