Pokosile ih kriza i Kina

Foto: Jovica Drobnjak

Tko zna iz kakvih smo misli trgnuli postolara Miju Prevareka kada smo pokucali na vrata njegove male radnje što se stidljivo zavukla u jednu od veža u zagrebačkoj Vlaškoj ulici. Nije ni čudo da ga more brige: u prva tri reda police iznad njegove glave popravljene cipele, neke već i prašnjave, čekaju vlasnike, no rijetki se među njima pojave, preuzmu obuću i plate majstoru rad.

– Kako živim? Evo, nikako, ljudi nemaju novca. Ili im je preskupo, ili su se odselili, ili su umrli… Da, to tak’ ide, umru! Vidite ove čizme – pokazuje nam par ljubičastih s viskom potpeticama – godinu i pol nitko nije došao po njih – kaže šuster, iza kojeg je pola stoljeća rada.
Kriza s kojom se suočavaju mali obrtnici bliži se svom vrhuncu, kao i zemlja koja će sa 350.000 nezaposlenih građana, koliko će ih prema najavama Radimira Čačića idućeg mjeseca registrirati Zavod za zapošljavanje, potonuti na dno. Na dno – čega?! Mali obrtnici poput Prevareka, koji su cijeli život nešto radili i proizvodili, osuđeni su danas na golo preživljavanje i lagani hod po rubu egzistencije. Iz nekog inata, možda ponosa, postolar nam daje do znanja da misli raditi dok ne umre u svojoj radnji: pitamo ga stoga koliko ljudi popravljaju cipele u krizi kojoj nema kraja ili nas bar u to nastoje uvjeriti oni koje smo sami izabrali.

– Nemam kaj popravljati, kada svi kupuju cipele iz Kine po 30-35 kuna. Ja popravim petice za toliko i ispadam skup, a cijene nisam mijenjao posljednje četiri godine – rezignirano će majstor, dodavši da od države ništa nije tražio, kao ni od Zagreba, Obrtničke komore i sličnih.

Zlatne sedamdesete

Doprinose za mirovinsko i socijalno osiguranje nije platio pet-šest godina, jedva namiri za režije i najam prostora koji, kako je riječ o deficitarnoj struci, stoji svega 730 kuna. Kao najveći problem, Prevarek navodi masovni uvoz nekvalitetne, škart-robe iz Kine i već notornu činjenicu da mnogi danas ne primaju plaće. Najbolje je živio zlatnih sedamdesetih, kada je bilo i novca i kredita; htijući nam ilustrirati to doba, odnekud vadi par retro-cipela koje je tada izradio, a mi ga potom ostavljamo uspomenama i brigama…
Čudna je ta Vlaška, bučna od tramvaja i automobila koji vam ometaju i vlastite misli: nekoć ulica brojnih malih obrta, koji danas zbog neisplativosti posla i konkurencije uvoznog lobija pripadaju daljoj i bližoj prošlosti. Na jednom su njezinom kraju kišne kapi isprale reklamu za kovino-pojasarski obrt Havel, pa krećemo vidjeti što je ostalo od toga, za današnja vremena čudnog obrta. U radnji otvorenoj davne 1953. nalazimo vlasnika Branka Havela, koji je vođenje obrta prepustio zetu.

– Što se tiče metalaca, industrija je nestala i nemate za koga raditi. Iz Kine se uvoze nekvalitetne stvari i tu je problem, a ne u porezima i davanjima. Država bi trebala otvarati nove firme, za koje bismo mi mali mogli raditi – predlaže Havel.
Razgledavamo bakrene čaše i džezve za kavu, roštilje i kotlove za kotlovinu, manje i veće peke, sve odreda izrađene od najboljih i najzdravijih kovina. Majstor Branko i dalje nas upozorava na činjenicu da posla neće biti dok se u metalnoj industriji ne otvore nova radna mjesta.

– Radimo u fazama, jer se bakar mora grijati, treba ga voziti na kositrenje, potom drvotokar treba ručku napraviti… samo što je nestao i taj nekad cijenjen obrt, pa je sada moramo sami raditi. Rijetkim je kupcima kvaliteta još na prvom mjestu, prije cijene. Ipak, uspijevamo ostati likvidni; ako što ostane, imamo za plaću, a ako ne, barem nismo nikome dužni – kaže Havel.

Zaboravljena umijeća

Krojačke je obrte lako naći, još ih ima, no više od krpanja starih hlača zanima nas kako oni trpe tržišnu konkurenciju i isplati li im se popravljati odjeću? Odgovor pronalazimo u krojačkom salonu Igla u Ilici, gdje krojačica Blaženka Samaržija nagnuta nad šivaću mašinu popravlja rub tkanine. Ne žali se na posao, ljudi donose i staru i novu robu na popravak, krate je i sužavaju jer su sentimentalno vezani za svoju odjeću; neki, kaže, stare hlače krpaju i desetak puta.

– Sve stare stvari su kvalitetnije, za razliku od današnje robe koja je lošije kvalitete i kraćeg trajanja. Ipak, naš je posao i spor i kompliciran, puno se utroši vremena i rada, a malo ga možete naplatiti. Nema neke velike zarade u tome – govori nam.

Zasad nekako opstaje, jer je puno onih koji ni gumb ne znaju zašiti, pa traže pomoć. I ona upozorava na poplavu jeftine kineske robe, zbog čega su obrtnici puno izgubili.

– Teško je danas naći torbare, remenare, sve te stare obrte. Ljudi se više ne bave prepravcima i popravcima. Torbari ne izrađuju torbice, više im se isplati kupovati kinesku robu, pa je preprodavati. Zato ljudi nas mole da im pokrpamo remen hlača ili prošijemo ručku torbe, jer u Ilici ne mogu naći nikoga tko bi im to znao ili želio napraviti. U ovoj krizi više se krpa stara odjeću, a i kad se kupi nova, mora se skraćivati ili popravljati. Jer, ni roba više nije kao što je bila – zaključuje Blaženka Samaržija.
Dajemo se i mi u potragu za tom ugroženom vrstom, torbarima. Primjećujemo usput da se u iličkim haustorima kriju i druge zanimljivosti. U jednom je i radnja za popravak fotoaparata: na vratima nema nikakve informacije o radnom vremenu i vlasniku, zatvoreno je, premda susjedi kažu da vlasnica povremeno navrati. Malo dalje je tapetarska i stolarska radnja, no na prozoru uz oronuli ulaz stoji da je “zatvoreno zbog preuređenja” i telefonski broj vlasnika.
Konačno, nalazimo radnju za popravak i proizvodnju kožne galanterije, i to sa sedamdesetogodišnjom tradicijom: kopiraju talijanske modele torbi, kupe jednu, naprave probni uzorak i onda ih serijski proizvode. Prodaju i novčanike te visokokvalitetne remene.

Nula kuna zarade

– Ništa što ima veze s modom više ne može opstati. Ilicu poznajem kao svoj džep i mogu reći da nekada doslovce niste mogli gablec pojesti koliko je ljudi ulazilo u radnje. Govorim o vremenu do devedesetih, no i za vrijeme rata imali smo deset puta veći promet nego danas. Danas po nekoliko dana ne zaradim ništa, nula kuna – izravan je vlasnik, torbar Mladen Kunšt.

Objašnjava da je kriza krenula već 2003., a ona svjetska iz 2008. porušila je male obrtnike. Jako je puno ljudi ostalo bez posla, uglavnom srednji sloj koji je najviše kupovao. Potrošači su na kraju ostali mladi ljudi koji troše na sebe i bračni parovi bez djece. Osim toga, kaže, Ilica je danas pusta, ostali su samo umirovljenici, djeca su se odselila i najčešće kupuju u šoping-centrima.

– Kod nas kupuju naše stare mušterije, ali deset puta manje nego nekada. Za pet godina u Zagrebu nećete imati pola obrtnika od ovih današnjih. Danas je onaj tko otvara obrt a ne d.o.o., društvo s ograničenom odgovornošću, kompletan idiot. Dobrostojeći obrtnici, s jednim ili dvoje zaposlenih, rade prosječan godišnji promet do najviše 500.000, a odgovaraju s vlastitom imovinom, koja vrijedi između tri i pet milijuna kuna. A dobar d.o.o., koji ima promet do deset milijuna kuna godišnje, odgovara tek s imovinom firme, 20.000 kuna. To je neravnopravan položaj – upozorava Kunšt.
Tvrdi da su svi obrtnici koje zna u dugovima do grla, a 95 posto radnji je pod ovrhama.

– Tu nešto ne štima. U takvu poziciju obrtnici nisu došli zbog bahatog života, skupih auta i ljetovanja u Dubaiju, nego zato što ova država nikad nije razmišljala o proizvodnji. Ljudi koji je vode nisu ni dana radili nešto konstruktivno – smatra.

Otkriva nam da mu je račun blokiran već šest godina; 90 posto duga odnosi se na zdravstveno i mirovinsko koje ne može plaćati jer ne zarađuje toliko.

– Promet mi je prije rata bio 270.000 kuna, a lani svega 65.000 kuna, pa nisam više ni u sustavu PDV-a. A to je čisti godišnji promet, od kojeg se plaćaju dobavljači, struja, plin… – kaže Kunšt, koji će dogodine ispuniti uvjete za mirovinu: bit će mu penzija nešto viša od dvije tisuće kuna. Kaže da je sva sreća što je u bivšem sistemu, koji je stoput prokleo, nešto zaradio.

– Doba Ante Markovića bilo je idealno, posla kao u priči, sedmero ljudi je radilo za mene i nisam toliko mogao napraviti koliko sam mogao prodati – sjeća se Kunšt.

Perja samo u poplunima

Pesimistično ili realistično Kunštovo viđenje obrtničke budućnosti ispunjava vas nekom sjetom, nameće pitanja o pravdi i socijalnoj politici, a onda vam osmijeh izmami hrđava reklamna ploča za radionicu popluna nedaleko Britanskoga trga.

– Ovo je jedina ovakva radnja u Zagrebu, a postoji od 1936. godine. Reklama je iz 1978., uskoro ćemo je obnoviti da nas komunalno redarstvo ne kazni. Izrađujemo klasične poplune, kakvi su se nekad radili: samo od prirodnih materijala, vune, najfinijeg perja i pahuljica. Sa sintetikom ne radim – priča vlasnica Alenka.
Danas je kaže, teško naći nove mušterije, pa radi uglavnom za one koji znaju vrijednost nekadašnjih jastuka i štep-deka.

– Unazad pet godina došlo je do drastične promjene. Kriza je isključivo vezana uz veliki uvoz, koji samo skida cijene. A nitko ništa ne pomaže. Prije nekog su vremena u gradu odlučili deficitarne i tradicijske obrte, koji se bave isključivo proizvodnjom, osloboditi spomeničke rente. Bila je tri kune po kvadratu, pa su je skinuli na kunu. Ali, ako su rekli da će nas osloboditi, onda neka nas oslobode – govori nam.

Radi uglavnom da preživi, važno je da se plate režije, a za drugo što ostane…

– Izvlači me to što radim izvan standarda, proizvodim i prodajem ono čega nema u dućanima. Radi se sa slavonskim perjem, a vune u Hrvatskoj ima koliko hoćete, no nema postrojenja u kojima bi se prerađivala. Najviše nam naručuju penzioneri, oni vole starinske poplune. Ali što ćemo za deset godina, kada njih više ne bude? – pita se Alenka.

Odlazimo uraru Vinku Zvošecu, da vidimo koliko je sati i koliko je još vremena preostalo obrtnicima; tako se šalimo i mi i majstor koji posao održava na životu popravkom starih zidnih vura.

– Nekad su ure išle uraru, a danas idu smetlaru, popravlja se svega jedan posto. Čudim se da ih još itko popravlja, to su uglavnom stari satovi, koji ljude podsjećaju na djedove. Kriza? Ah, dirnula je ona sve nas, ali ja još uspijem pokriti režije – kaže majstor, pa prislanja lupu uz oko i prčka nešto po satnom mehanizmu.

No, mi mu svojim pitanjima ne damo mira, zanima nas koliko je urara nekada bilo, a koliko ih je danas.

– Kada je Zagreb imao 300.000 stanovnika, bilo je u njemu oko 120 urarskih radionica, s oko 150 pomoćnika i 200 šegrta. Sada je grad milijunski, nas je majstora svega nekoliko, a šegrta nema u cijeloj Hrvatskoj – kaže nam.

Suša ljuti kišobranare

Šetnju nekadašnjim obrtničkim ulicama odlučujemo završiti u Dežmanovoj, gdje se smjestio jedini vlasuljarski obrt u Hrvatskoj, koji je prije trideset i više godina bio vrlo unosan.

– Promijenila se trgovina, svi kupuju sintetiku, kinesku kosu iz uvoza, ono što je jeftinije i brže. Za vlasulju od prirodne kose treba nam sto radnih sati, to je mjesec dana rada. Koga to u današnjoj krizi zanima? Jedva preživljavamo, imamo punu kasu računa, a ništa od mušterija – požalila se vlasnica Katarina Košutić.

Iako su nekada imali ugovor s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje i radili vlasulje za bolesnike, lani im je blokiran račun, pa ugovor nije produljen. Osim toga, HZZ-o priznaje samo sintetske vlasulje, ne i one od prirodne kose. Katarina misli da će ova godina biti teška, za mnoge i prijelomna.

– Zagrebački obrti uglavnom propadaju, problem je u uvoznoj robi, šije se sintetika po niskoj cijeni, a tu je i nebriga države – zaključuje vlasuljarka.
Koliko će obrta uspjeti preživjeti krizu, dade se zaključiti po riječima naših sugovornika, ali i po zatvorenim radnjama u Zvonimirovoj, Branimirovoj… Uspjeh možda ovisi i o vremenskim prilikama, kao u slučaju poznatog kišobranara Cerovečkoga, koji je unatoč krizi zadovoljan poslom, no ne i s dugotrajnom sušom zbog koje ljudi manje kupuju kišobrane. No, valjda će uskoro nešto pasti, neka obilnija kiša, ne samo kapi…

Ovrhe zatvaraju radnje

Prema podacima Hrvatske obrtničke komore, u obrtima je potkraj prošle godine bilo zaposleno 197.680 ljudi, što se odnosi na vlasnike i njihove radnike. Istodobno, u zemlji je bilo ukupno 1.367.872 zaposlenih. Hrvatska je od početka ekonomske krize izgubila oko 15.000 obrta i još toliko zaposlenih, što znači da je bez posla u tom dijelu ostalo 30.000 ljudi. Veliki problem su i brojni blokirani obrtnički računi što, uz ovrhe, često vodi zatvaranju radnji.