Prisna blagost “Liturgije”

Mirku Đorđeviću

U sklopu glazbenog Festivala svetog Marka u Zagrebu, hor Radio-televizije Srbije, kojim će ravnati hrvatski dirigent Vladimir Kranjčević, 27. travnja izvest će “Božanstvenu liturgiju svetog Jovana Zlatoustog” Stevana Stojanovića Mokranjca. To je događaj značajan i beskrajno delikatan.

Kad je prerano preminuli ravnatelj Festivala, glazbenik Neven Valent, programatski citirao Beethovena – “Možeš li mi ponuditi ono što nemam, možeš li mi ponuditi sebe?” – govorio je o poimanju univerzalnog u muzici i razmjeni duhovnih i intelektualnih iskustava narodâ kroz izvođenje muzike. Ali ovaj put i ove godine, izvan internacionalne retorike neproblematičnog zajedništva i bratstva po zvuku, taj citat ima dodatnu bremenitost. Tešku i, napokon, nakon toliko vremena, radosnu simboliku dodira kroz najvišu duhovnost, dodira dva spletena naroda, dva antagonizma koja u svom prokletstvu – namjereni zauvijek jedni na druge, pa niti da se rastave dokraja, niti da žive mirno zajedno, a oboje uvijek košta premnogo – ne može izgleda odmotati ništa, ni dobro ni loše, nijedna historijska mijena.

Svjetlo druge vrste

To će biti neizvikan, tih, a upravo transcendentan susret, sakriven među bukom i bijesom današnje naše javnosti i psihologije. Baš u crkvi Svetoga Marka na Gornjemu gradu, daleko od hladnoća politike i teorije, daleko od Parada, od komedija, od raštimanih bendova i polupismenih autora, svjetlo druge vrste ukazat će se, makar na tren, ali čistije od svega.

“Liturgija” je vjerojatno najbolje djelo duhovne muzike u Južnih Slavena i djelo koje, otkad se ovi narodi izražavaju muzičkim tonom, ima sasvim zasebno mjesto u imaginarnom, nesačinjenom kanonu sviju umjetnosti ovoga nesretnog prostora. Napisano 1895., u naročitom kontekstu mlade države, ono je u velikoj slavenskoj i romantičkoj tradiciji svjetovnih kompozitora koji stvaraju religijsku muziku i zasigurno dijelom na liniji (posebno) ruskih uzora – ali samo do točke.

Ako se uzmu dvije druge najpoznatije liturgije, po analogiji, posvećene istome svecu Istočne crkve – ona Čajkovskoga, napisana petnaest godina prije Mokranjčeve i druga, kasnija, Rahmanjinova iz 1910., razlike se otvaraju odmah. Ton i opseg, zahvat u Čajkovskoga golem je, dubok kao bezdno, kao Rusija sama, zbor je ogroman kao i uvijek, raspon glasova od silnog bassa profonda – tog ruskog muzičkog potpisa – do solo soprana u najvišoj intonaciji – poruka je: sveobuhvatnost, neshvatljiva širina, eshaton. Rahmanjinov, iskusni liturgičar i kompozitor najljepših duhovnih skladbi, uronjen u rusku metafiziku, predstavlja romantizam na izdisaju. U svoje doba već anakrona figura, kroz predromantiku i rusko srednjovjekovlje, moć njegove religijske muzike nadvila se nad grešnim svijetom više kao prijetnja nego kao utjeha. To je Bog nemilosrdan, tvrdokoran, mongolski surov na trenutke.

Mokranjac, prisan je i intiman kao vršak lelujave i prijateljske svjetlosti svijeće oko koje se okuplja obitelj. Sve je toplo i blisko, maleno kao narod kojemu pripada. Kod Mokranjca ništa ne plaši, a sve diše mirom.

Gradeći svoje remek-djelo na dvije osnovne materije – na nekim principima romantizma, dakako, kao prvoj – on uvodi esencijalno nešto – folklor. Narodni napjevi, Srba i Vlaha, taj su mistični sastojak koji obogaćuje sebe sama, svoju narodnu posebnost, ali i ono po sebi najviše, metafizičko, univerzalno kršćansko.

Mokranjac, mason i vjerojatno dijelom Vlah – amblematski pojam za drugost ovdje – dakle i prosvjetiteljski nadnacionalan a, kao i mnogi srbijanski velikani (odakle početi: Vinaver, Nušić, Deroko, Vajfert, Job, Popa…), iz svoga nestabilnog etničkog identiteta duboki patriot, unio je nešto sinkretičko, u pokušaju kontinuiteta tamo gdje je sve periodično razbijano: nešto od iskustva predromantičkog, visoke umjetničke i crkvene muzike i motiva pjesama neiscrpnog folklornog blaga, najvrednijeg što imamo. Narodni duh, umjetnost, melos, pjesme, predanje, govor, tajno su zlato od kojega nastaje apsolutno sve što je temeljno u svim našim umjetnostima, u dijagonali rijetkog autentičnog koja ide od hrvatske predromanike, od mudrosti čudesne ninske asimetrije, preko stećaka, kosovskih fresaka – do Meštrovića.

Pjevanje narodnome Kristu

To je pjevanje narodnome Kristu, bogočovjeku kojega su mistici bosanski sretali po našim šumama i, vidjevši ga kao spas od gaženja sa sve četiri strane planete, klanjali mu se čisto, a bez savijanja do zemlje kao u Istočnih Slavena. Tu nema masivnih bogomolja i labirintskih institucija nad čovjekom: ovdje oči svjetlucaju u tami – kao na zografskoj fresci prelazi sjaj bistri ljudskih očiju u žmirkanje blaga, velike oči kravlje i nemirne konjske u istom su nizu s okom raba Božjega. Mokranjčev svijet pjeva Bogu i iz pozicije historijske: one preživljavanja jednoga naroda (ali ne samo!), korpusa koji tek počinje stajati na vlastitim nogama, krhkim kao u laneta što se pokušava osoviti. Pod tankom oblandom nastajuće civiliziranosti i prvoga, tek rađajućega građanstva, jedan narod, musav i prepreden, kao i svi vjekovima gaženi i ponižavani, jednako principijelan i lako kupljiv, kroz Mokranjca i dva najljepša liturgijska dijela – “Heruvimsku pesmu”, pjesmu kerubina, možda najtananiji moment glazbe Južnih Slavena, i čudesnu “Tebe pojem” – zapjevao je decentno, sa samopoštovanjem i čisto kao nikada ranije.

Kako je onda značajno da će, okružena strašnim kontekstom i patrimonijem najljepšeg dijela zapadne glazbe jednako, blagost “Liturgije” zazvoniti upravo tu, kod nas. Sve se može zaprljati, kao što se i prljalo. Ali snazi, dubini prečistoga zvuka harmoniziranih ljudskih glasova (nema instrumenata u narodnim crkvama!), koji pjevaju na jeziku bliskom, istom kao što je bio jezik bogosluženja kojim je na svome, narodnom jeziku, hrvatski puk slavio Boga i onda kad se cijeli kontinent latinizirao – tome svemu, tome praosjećaju zajedništva u kulturi neposlušništva i, naravno, univerzalnosti (καθολικός uostalom) – njemu se, u duši svoje najskrivenije duše, ništa ne može oduprijeti. I dobro da je tako.