Prohujalo s vihorom
U Zagrebačkom kazalištu mladih postoji neobičan fenomen: u prepoznatljiv repertoar inovativnih i angažiranih predstava svako se malo ubaci neki naslov koji nema puno veze s današnjim prostorom i vremenom. Tako je bilo s “Anom Karenjinom”, “Velikim Gatsbyjem” ili “Fedrinom ljubavi”, za koje nije bilo jasno kako su se našle u društvu predstava modernog izraza i izrazite kritičnosti. Najnoviji je primjer predstava “Idiot”, prema romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga i u režiji gosta iz Makedonije Ivana Popovskoga; kultni pisac i klasična, 150 godina stara literatura. Pišući roman, Dostojevski je u pismu zapitao prijatelja: “Možeš li zamisliti tako dobrog čovjeka, mog junaka kneza Miškina, u ludom vremenu kao što je ovo naše?” Ako je redatelj htio slijediti bilo kakav trag suvremenosti, morao je odgovoriti na pitanje je li takva dobrota moguća u prilično ispreturanom početku 21. stoljeća.
“Ruska predstava”
Umjesto toga, Popovski, koji je studirao u Moskvi i ondje se etablirao kao redatelj, odlučio je napraviti “rusku predstavu”, s baroknim namještajem i kostimima stare aristokracije (scenografija Nine Bačun i kostimografija Doris Kristić), uz cilik violina i sentimentalne patnje koje razdiru široku rusku dušu, pa tri sata i pedeset minuta gledamo kako pripadnici visokog društva iz doba cara Nikolaja II. provode život u beskonačnom ispijanju šampanjca i votke te u gloženju oko naslijeđenih imanja ili ljubavnih problema vezanih uz neku od kneginja. Živi romski orkestar na sceni svira punom parom, šušte večernje haljine, koketira se na sve strane, a muškarci sa šubarama i u bundama od dabrovine razmeću se kavalirštinom, parama i ponosom.
Čemu sve te stare ulaštene čizme, dvorsko cvrkutanje i operetno razmetanje strašću koja briše sve pred sobom? Zašto danas? Da bismo se prisjetili sjajnog romana koji smo čitali kao tinejdžeri ili gledali spektakl koji vuče na “Prohujalo s vihorom”, ali od kojeg je tehnički bolja svaka prosječna španjolska sapunica?
Uslijed opće prenatrpanosti, negdje se izgubio osnovni Dostojevskijev problem, koji je u duhu današnjeg vremena moguće pretočiti u pitanje može li suvremeni čovjek, u digitalnoj civilizaciji koja cijeni jedino uspjeh, funkcionirati iznad horizonta materijalnih vrijednosti? No, za to je predstavu trebalo pročistiti od tolikih praporaca, votke i udvaranja uz čaj, a izvedbu zgusnuti na dva sata trajanja i četiri glavna lika.
Kršćanstvo danas
I još nešto: Dostojevski je pisao “Idiota” duboko inspiriran kršćanstvom i njegov knez Miškin ponaša se kao Isus Krist. Ako se uopće željelo slijediti Dostojevskoga, gotovo je nemoguće zamisliti provokaciju redatelja Popovskoga koji bi kazališnom ansamblu predložio propitivanje vrijednosti kršćanstva danas, kao osnovni motiv predstave. Zašto? Zato jer, osim otrovnih političkih prepucavanja između klerikalaca i liberala, bar u našim društvima takvog propitivanja svjetonazora jednostavno nema.
Glumci ZeKaeM-a, predvođeni Franom Maškovićem, Ninom Violić, Goranom Bogdanom, Jadrankom Đokić, Pjerom Meničaninom, Sretenom Mokrovićem i Ksenijom Marinković, svojom su solidnom igrom spasili “Idiota” od puke prosječnosti.
Zaključno, sudbina ove predstave bit će vrlo slična izvedbama koje u domaćem teatru nastaju prema klasičnim djelima: masovno će je gledati učenici srednjih škola, a ostali samo ako baš moraju.