Sirova sila je pravo lice liberalizma

Sudeći prema aktivnostima Vlade u prvih sto dana, čini se da ona prakticira neku vrstu nama prilagođenog kejnzijanizma. Malo New Deala (najave velikih infrastrukturnih zahvata) plus developmentizam kroz strana ulaganja, rasterećenje države i porezne olakšice za razvoj. Je li to formula za uspjeh? Istina, cinici bi mogli reći bolje i to nego šok-terapija fridmanovskog tipa.

Kejnzijanizam i New Deal bili su imena za razvojne planove jakih kapitalističkih država u momentima velikih kriza krajem 1920-ih, pa sve do 1970-ih. No Keynesovi prijedlozi nisu gotovo nikada prolazili kod vlada onako kako ih se najčešće percipira, kao politiku državnih ulaganja u svrhu povećanja posrnule ukupne potražnje. Radilo se o velikim modifikacijama takve logike investicija, a drastičan utjecaj imale su ideologije vladajućih klasa, što formalno izabranih vlada, što kapitalista čije su interese predstavljali, te okolnosti poput Drugog svjetskog rata i borba protiv egalitarnih društava koju najmoćnije kapitalističke države i danas provode. Poteze svake vlade treba gledati u takvom, širem kontekstu. Stavimo na trenutak po strani nedemokratski i imperijalistički aspekt kreditnih agencija, jer kako god ih procijenili, one su trenutno bitan faktor određivanja cijene internacionalnog zaduživanja država. Ne znam detalje internog rada hrvatske Vlade, no dojam je da ona dršće pred kreditnim agencijama jer nije adekvatno pripremila druge izvore financiranja. U sto dana ima se itekako vremena pregovarati s BRIC državama oko, na primjer, mogućih hitnih kredita ili čak bilateralnih razmjena valuta, koji se mogu aktivirat po potrebi. Primjer Islanda tu bi nam trebao biti poučan. Kina može biti koristan ekonomski partner, a slijediti interese financijskog sektora u momentima krize nije nužno. Ako se ide radikalnim potezima neslušanja neoliberalnih mjera, što je s obzirom na poziciju Hrvatske, trenutno stanje i povijest možda i jedini put ka oporavku, od Islanda se također može naučiti kako tražiti demokratski mandat direktno od stanovništva referendumom. Međutim, sve što vidim je nastavljanje implementacija neoliberalnih savjeta svjetskih sila što je, mora se priznati, dosljedno mandatu koalicijske vlade Ivice Račana, kada su hrvatski stanovnici drastično oštećeni privatizacijom banka po neoliberalnoj ideološkoj matrici, a izvan bilo kakve plauzibilne razvojne logike.

Nije sve u BDP-u

Uz takvu ekonomsku doktrinu kao da ide i stanovita autoritarnost u političkoj sferi. Vidljivo je to i na unutarstranačkom manjku demokracije, recimo u HNS-u i SDP-u. Kao da se ekonomski princip liderstva preslikava i na politički plan?

Obje su stranke po onome što zagovaraju i prakticiraju liberalne, a to je bitan element. Ekonomika je antidemokratska teoretska disciplina, dok je liberalizam antidemokratska ideologija. Pomoću njih svijetu se nametnula struktura društvenih odnosa koja odgovara minijaturnom sloju ljudi. Tu ne smijemo preskočit ni liberalno pravo, koje je pravo kapitalista i bogatih, te koje je bilo ključno kao društvena praksa, ali i kao teoretska disciplina za formacije liberalizma i ekonomike. Posebno se to odnosi na neoklasičnu ekonomiku, bez koje bi neoliberalizam bio nezamisliv. Prije trideset godina ovakve bi teške optužbe zvučale frapantno, no što se tiče ekonomike, broj ekonomista koji tako vide svoju disciplinu drastično se povećao. Liberalni teoretičari nikada nisu ni imali za cilj egalitarno društvo, a ono što oni zovu demokracijom perfektno se vidi u liku HNS-a. Stranka na čijem su čelu već dvadeset godina prekaljeni kapitalist i najtrajnija i najglasnija hrvatska liberalna ideologinja, stranka koja otvoreno niječe postojanje interne stranačke demokracije, koja bi sama dobila tek neznatni broj mjesta u Saboru, sada predvodi rasprodaju visoko profitabilnih firmi koje pune državni budžet (Petrokemija, Croatia osiguranje i Hrvatska poštanska banka).

Sve liberale, a pogotovo one na vlasti, treba pitati dvije stvari. Prvo, s obzirom na to da se u društvu tretiramo kao svjesni pojedinci odgovorni za negativne posljedice svojih djela (zakoni, kazne), zašto se po istoj logici ne tretiramo na radnom mjestu, kao zaslužni za pozitivne rezultate kolektivnog rada tako što bi se sva dobit dijelila svim zaposlenima? Drugo, s obzirom na to da je zabranjena prodaja ili prijenos individualnoga glasa na izborima, zašto po istoj logici nije zabranjena prodaja ili prijenos individualnoga glasa na radnom mjestu? Osim inzistiranja na tome da je tako jer oni tako hoće, pa su to kodificirali u Ustavu i zakonima, liberali na ta pitanja odgovora nemaju. Najkraće rečeno, uzrok nedostatka ekonomske demokracije je sirova sila, bez argumenta, bez logike. To je pravo lice liberalizma.

Vladu isključivo zanima kretanje BDP-a kao glavnog i presudnog pokazatelja razvoja zemlje. Može li BDP biti jedino mjerilo, i ako ne, koji su još indikatori razvoja?

Izumitelj BDP-a od početka (1934.) jasno je upozoravao da se ne radi o mjerenju dobrostanja u društvu. Danas je to među ekonomistima široko prihvaćeno. Kritika ima mnogo, no alternativa manje. Vjerojatno zato što proračuni zahtijevaju ogromne operacije koje je samo država u stanju pokrenuti. Alternativni pokušaji dolaze najviše iz redova ekoloških ekonomista – Stvarni indikator napretka (Genuine Progress Indicator) kroz posljednjih se deset godina počeo računati za neke regije. No centralni problemi BDP-a, koji agregatno mjeri volumen protoka dobara i usluga izražen u novcu, nisu nigdje ni približno riješeni. Agregatnom mjernom jedinicom teško se i mogu riješiti. Možda i najvažnije, BDP je nastao iz potreba kapitalističkih država, što se nikako ne može poistovjetiti s potrebama i interesima stanovništva ili egalitarnih društava. BDP reflektira probleme ekonomike, tako da je upitno mogu li se mjerenja razvoja iz egalitarnih poriva svog stanovništva (što, naravno, isključuje kapitaliste i njihove kadrove) uopće konstruirati bez nove teoretske discipline, koja bi zamijenila ekonomiku i postavila temelje egalitarnom i direktno-demokratskom konceptu razvoja.

Klasni rat dohvaća svakoga

U nas postoji gotovo stopostotna vjera u tzv. strana ulaganja. Međutim, neke indicije za Petrokemiju govore da vanjske ulagače zapravo ne zanima proizvodnja, nego novo tržište. Nešto se slično dogodilo i s farmaceutskim tržištem, kada je prodana Pliva. Možemo li, dakle, reći da nema garancija da strana ulaganja donose razvoj?

To bi bilo preblago rečeno. U ekonomici postoje dokazi, empirijske studije, da financijska otvorenost ekonomija prema stranom kapitalu sama nema nikakav značajni utjecaj na porast domaćih investicija. Takvo viđenje je danas rasprostranjeno. Dovoljno je, primjerice, pročitati Ha-Joon Changa, koji je sasvim za kapitalizam, ali isto ne vjeruje u ogroman broj ideoloških postavki s kojima ekonomika ide u prilog najjačim državama, skrivajući svoje imperijalne težnje iza zavjese nauke i znanosti. No sve da i nijedan redak nikada nije kritički napisan o ekonomici prije krize 2008., tada se pokazalo koliko su njezine trenutno dominantne postavke tragično i opasno netočne, te koliko su u službi klasnog rata vođenog od strane kapitalista, njihovih asistenata i apologeta prema ostatku stanovništva, bili oni domaćice, radnici, djeca, studenti, penzioneri – klasni rat dohvaća svaki kutak društva.

Zanimljivo je da su zemlje koje su prošle fazu intenzivnog razvoja – zemlje Trećeg svijeta – ako ne u ekonomskom, onda sigurno u socijalnom smislu i dalje ostale zemlje Trećeg svijeta (Indija, Filipini, Malezija, dijelom neke južnoameričke zemlje)…

To je rezultat naglog razvoja po matrici napisanoj u svjetskim centrima moći, mjerenog BDP-om. Male i periferne zemlje moraju znati da ekonomika nije poput prirodnih nauka. Ona je duboko i neizbježno politična. Od implementacije ekonomskih planova smišljenih od strane svjetskih sila najveću dobrobit u pravilu imaju države odakle ti planovi dolaze. Problem je što se svi ekonomisti školuju u centrima moći ili po udžbenicima koje oni proizvode. Dobar je primjer Samuelsonova “Makroekonomija”, knjiga u bezbroj izdanja, prevedena na preko 40 jezika, kojoj u predgovoru aksiomatski stoji zadana borba protiv egalitarnih društava! Vrlo naučno. Ili, kao što mnogi ekonomisti zagovarači kapitalizma danas otvoreno priznaju, svjetske sile se nikada ne bi razvile da su slijedile savjete koje desetljećima diktiraju, nerijetko i pod prijetnjom sankcijama ili vojskom, manjim i siromašnijim državama. Slijepo slijedeći takve savjete, hrvatske su vlade zemlju vratile desetljećima unazad, uništivši proizvodnju, uvevši klasno društvo i nejednakost te nabivši ogromne dugove. Austrijska centralna banka je 2009., u svom 17. Izvještaju o financijskoj stabilnosti, izvijestila da je 85 posto svih kredita izdanih od strane austrijskih banka u Istočnoj i Jugoistočnoj Europi pokriveno lokalnim depozitima. Drugim riječima, strane nam banke uglavnom posuđuju naš novac. Ne trebaju velike škole da bi se zaključilo koliko je to suludo. No snaga ideologije ekonomike i liberalizma uvjerava hrvatske vlade već dvadeset godina da se upravo prodajom vlastitih izvora snage (prihoda) svojim konkurentima, tj. drugim državama i stranim firmama, čini dobro hrvatskim stanovnicima i državi. To je isto kao da košarkaški klub Split proda sve svoje najbolje mlade igrače u NBA, a iste se godine mora natjecati s NBA klubovima. Logično, zar ne? Uostalom, kada su Cibona i Dinamo, Jugoplastika i Hajduk bili najjači, za vrijeme zadržavanja igrača u državi do 28. godine ili sada, kada igrači ponekad odlaze i prije nego što napune 18 godina? Liberali bi vam rekli: stvar je slobode kretanja rôba i radne snage. Pitanje je samo što ako je cijena takve “slobode” lošija kvaliteta života za veliku većinu stanovništva, negledljive sportske lige, a igrači u mnogim klubovima, kao i radnici širom države (posebno u Slavoniji i Dalmaciji), na rubu gladi.