Svježi zvuk starih ideja

Leonard Cohen: “Old Ideas” (Columbia, 2012)

Cohen je pod imenom Jikan, što znači “onaj koji donosi tišinu”, boravio u zen-samostanu 1994/1995. Na albumima tišinu donosi još od 1967., kada je snimio svoj prvijenac. Osim glazbom, Cohen se bavio se i pisanjem romana, no ni približno tako zadovoljavajuće kao svojim mrmorenjem stihova na šturu glazbenu podlogu. Ako se ovo što se svira kod Cohena može nazvati muzikom, onda se sigurno ne može okarakterizirati kao standardna popularna glazba, čak i kada se usporedi s njegovim jednako velikim i neobičnim suputnicima poput Dylana i Morrisona: Cohen sve radi u naznakama, a ovi ipak koliko-toliko razrađuju stvari. A opet, nije to glazba koja smeta, više je dio utišavajuće strategije kantautora koji prema temi ne ide direktno, nego se šulja, obilazi je na vršcima prstiju, često je ni ne dotaknuvši.

Instrumentalna diskrecija

Cohen radi kao da ne radi ono što radi, kao da radi nešto drugo i usput odgovara na to jedno pitanje: “Što je to tišina, partizane moj?” Tišina je prije koju godinu ispljunula svog apostola. Cohen je bankrotirao. Bankrot tako bogatih i uspješnih osoba na Balkanu se s pravom smatra izazovom većim od najvećeg uspjeha. Sada Jikan ne može boraviti iznad L.A.-a u budističkom haljetku, nego se po svijetu mora klatiti i pjevati pjesme koje se ne pjevaju, uz pratnju glazbe koju se, striktno gledano, ne može svesti na puko sviranje. Instrumentalna je to podloga sastavljena od rupa, prekida, sekvenci i interludija. Diskrecija je jedna od mogućih točnih riječi. Na DVD-u koji prati prošlu kantautorovu turneju možemo Cohena vidjeti kako, kao Mile Kekin iz Hladnoga piva, kleči ispred gitarista i valjda kliče: “Udri, majstore!” Pomislio sam: ako je i za dugove vratiti, puno je. Ili je ta scena imala neko tajno značenje koje recenzentu izmiče.

Idejno na novom albumu, ironično-točno nazvanom “Stare ideje”, Cohen zvuči svježe. U tim svojim nemuštim, mučaljivim, jedva izražajnim okvirima, naravno. Njegov glas zvučao je staro već na prvom albumu, gdje se moglo pomisliti da se pjevač pravi važan i nešto stariji nego što jest. Godine su tu, a Cohen, doduše, nije ostario, sada napokon ima godine koje je zastupao od početka karijere, a istovremeno zvuči svježe kao da mu je tek šezdeset pet.

Žanrovsko plivanje

“Old Ideas” pliva između žanrova, jer je sam autorov izričaj u međuvremenu postao žanr za sebe. Ali ima tu bluesa, countryja, gospela, ghotica, čak i strašnog jazza. Ženski prateći vokali u pjesme su uštimani gotovo savršeno. Cohenovi albumi možda nisu noir, ali su tu negdje. Moguće je zamisliti detektiva Bogieja kako, u atmosferi autoironije i miksa sažalnog i podsmješljivog pogleda na samoga sebe, obrađuje teške slučajeve iz dubina američke noći. Album je, kao i većina Cohenovih uradaka, nastajao dugo. Neke je pjesme svirao na turneji 2007. (npr. “Darkness”), neke je snimio prije nekoliko godina i onda ih naštimavao, prearanžirao, dosnimavao. Cohen radi polako. “Old Ideas” njegov je dvanaesti studijski album, što je nevjerojatno mala brojka znamo li da radi od 1967. i da je stigao sve, čak i propasti. Ali i to nekako tiho, bez razbijenih automobila i rasturenih hotelskih soba. On je čak uspio postići planetarnu popularnost glazbom koja to nije, stihovima koji se često odbijaju razviti do kraja, stilom koji nema veze s popularnim stilovima, koji kao da je došao iz paralelnog univerzuma, sličnog našem, ali i drugačijeg. Da je moguće ovako mirno ići kroz dan kako Cohen ide kroz svoje albume, bili bismo mudri ljudi. A poznato je da mudri ljudi forsiraju stare ideje.