Tulum s puno poznatih
Kathleen Edwards: “Voyageur” (Zoë / Rounder, 2012)
Ima li što ljepše od mlada bića koje je pobijedilo depresije, turbulencije, divljinu rijeke i sada se, izvaljeno na trup lađice, polako približava moru? Kathleen Edwards posljednje je godine (i albume) snimala zdrmana jedim od onih brakova za koje ne znaš povećavaju li ti iskustvo ili te do te mjere isprazne od životnih sokova da ti više ni ono ne može pomoći. Indijanac koji drži do sebe upoznat je sa Staljinovom rečenicom: “Ako si oblijepljen govnima, siguran si kao u tvrđavi.” No biti mlad, lijep i ne naletjeti na nekog skota ili skoticu koji/koja će ti presoliti juhu, pa to je, je li, gotovo nemoguće. I onda upadneš u nevolje. Kathleen Edwards je na izlasku iz zadnje okuke tih svojih životnih brzaka imala na obali što vidjeti: ondje je, kao da nema pametnija posla, stajao i pecao nitko drugi do Justin Vernon (Bon Iver). Koji je na albumu “Voyageur” zasukao rukave.
Štiklom u međunožje
Takva pomoć dvosjekli je mač, jer će se uvijek naći pokoji pametnjaković koji će sa sigurnoga dovoditi u pitanje samostalnost jedinke kojoj se pomoglo. Vernon je na album donio svoje struje, svoje vjetrove, svoje zakrpe za jedra, tako da bi njime mogli (uvjetno) biti razočarani zadrti americanosi, s obzirom na to da se pjesme malo drugačije kreću, ovako modernije “narihtane”: nije isto hodati u kaubojkama i u štiklama, bez obzira na visoke pete. Međutim, Kathleen Edwards i na štiklama ima snage za udarac u međunožje, što će reći da je riječ o gipkom stvorenju. Dovoljno je čuti početak pjesme “TP1”. Tron koji drži Lucinda Williams i dalje je visoko u smjeru oblaka, ali ona je, da bi onamo stigla, rabila očajanje, što je kerozin u odnosu na benzin proslave života.
Crno jednostavno ima više nijansi nego bijelo, Van Gogh je izbrojio dvadeset sedam crnih. To je kao ona Tolstojeva o sretnim i nesretnim obiteljima. Tako da bi se Kathleen Edwards mogla zamjeriti furiozna, vesela, nekritička proslava, rekli bismo mi stariji, ulaska u novu vezu. Kao da je zaboravila da je i zadnji put skakala do stropa jer je njen bivši divan, nezamjenjiv, nezaboravan. Ah, ta djeca, ne treba im kvariti veselje, pogotovo u ova blagdanska vremena.
Sve noviji dečko
“Voyageur” vrvi gostima, to je kao tulum s puno poznatih, što se ne razlikuje nužno od jednadžbe s puno nepoznatih. Jer, nikada ne znaš kako će ta kemija među ljudima ispasti. Tu su: Norah Jones, Phil Cook, Alfie Jurvanen, Francis Farewell, Stornoway… Gužva na terenu koju je kontrolirao Justin Vernon, koji ipak nije pretjerao navođenjem vode na svoj mlin. Kathleen Edwards prilično je profitirala od njegova rada na albumu, čija se vedra atmosfera i horuk refreničnost dobro snašla među sitnim zvukovima, piljevinom sounda koju je ovaj majstor mrvio u pjesme poput kakva hit-kuhara s jadranskog priobalja. Cimet, kardamon, kadulja, kurkuma, lovor, nasitno i nablago ubačeni u svaki tonski okret svirača koji se nisu libili pridružiti šefici u proslavi života – jer nije mala stvar u današnjem otuđenom svijetu imati novoga dečka. O kojem snimiš veseli album što se dobro prodaje, pa onda, kako godine prolaze, imaš sve novijeg dečka!
Nadamo se da Kathleen neće krenuti stopama starijih kolegica artistica. “Voyageur” je iznenađujuće ujednačen album i s obzirom na okolnosti i s obzirom na dva zadnja albuma, koje nije resila ovako stabilna izvođačka baza i ovako koncentrirana umjetnička vizija. Umjetnost je to, doduše, s podosta popa, što neće otežati komercijalni uspjeh, a slušateljima koji će biti razočarani izostankom tame na albumu toplo preporučamo da se sami okušaju u kojem mračnom iskustvu i onda jandraju na vedrinu. Radost je podcijenjena.